Dok je pisao poznati roman, Miguel Servantes je jenom prilikom naprvio autoportret i o sebi zapisao sledeće:
“Orlovskih crta, kose kestenjaste, glatke i vedra čela, otvorenog pogleda, povijenog ali skladnog nosa, s bradom, sa bradom koja se u poslednjih dvadeset godina od zlata pretvorila u srebro, malih usana, sa svega šest loše očuvanih zuba i još gore usađenih, kože svetle, nezgrapnog tela i laganog hoda”.
Miguel Servantes je na svet došao 1547. godine u Alkalu de Henaresu, nedaleko od Madrida. Izuzev plemićkog grba i doktorsko-apotekarske torbe, Miguelov otac nije imao drugog bogatstva, pošto u to vreme pacijenti gotovo nikad nisu plaćali preglede ili vizite. Jednu od prvih slika koju je mali Miguel video i upamtio jeste ona kako otac po kući skuplja staru odeću i posuđe kako bi ih založio i dobio nešto za hranu. Ipak je na kraju, zbog dugova, osuđen na zatvor. Na ulici je ostavio dve ćerke i dva sina.
Pretpostavlja se da je Miguel pohađao univerzitet u Salamanki, dok je zarađivao novac tako što je bio sluga bogatim studentima. Kad god bi mu se našlo malo više novca u džepu, odlazio je u pozorište. Shvatao je da to nije stvaran život, ali mu se sviđala zgusnuta istina na pozorišnim daskama i vredela mu je više od života.
Uvek gladan stupio je u vojsku kada je imao 22 godine. Otišao je u Italiju, gde su se nalazili snažni španski garnizoni. Tako je najzad došao do novog odela i, posle dugo vremena svakog dana je bio sit.
Godine 1571. Turci su poslali snažnu flotu da bi zauzeli istočno Sredozemlje, jer je Selim II želeo da se dokopa Rima. Pod komandom don Huana Austrijskog, Filip II je protiv Turaka poslao snažnu flotu, u kojoj se nalazio i mladi Servantes. Papina venecijanska i španska flota su se sudarile sa neprijateljem kod Lepanta. Bila je to strašna bitka, u kojoj je poginulo oko 30.000 ljudi. Brodovi su tonuli jedan za drugim odnoseći u morsku dubinu ratnike, dok su se na palubama tukli mačevima, sabljama, čak i satarama.
Zarobljenik gusara
Kada je bitka počela, Servantes u njoj nije učestvovao jer se nalazio na donjem spratu broda, izmučen napadima malarije. Na zvuke okršaja, odmah je poleteo ka palubi i ubrzo bio pogođen sa dva hica iz arkebuze, dok mu je treći prelomio lakatnu kost. Ipak je bio među prvima koji su se iskrcali da nastave bitku. Tog dana je polumesec potonuo u more, koje je bilo crveno od krvi.
Pun velikih nada, Servantes je 1575. pošao iz Italije u Španiju, noseći preporuke don Huana španskom kralju Filipu II. Međutim, nije tada stigao u domovinu, jer su ga zarobili gusari poznatog Dalija Mamija. Videvši da nosi Huanovo pismo, Mami je pomislio da je Servantes neka značajna ličnost, pa je za njega tražio veliki otkup.
Meseci u zatočeništvu su prolazili, a Miguel je posmatrao kako mu drugovi umiru u mukama u alžirskoj tvrđavi. Sve žene sa njegovog broda su bile prodate u roblje, a zatvorenici su bili šibani, ili im je živima guljena koža. Danima su se njihala tela nedužnih ljudi na vešalima.
Servantes nikada nije gubio nadu, uprkos svemu. Bio je tešitelj ojađenih i organizator mnogih bekstava, koji, na njegovu žalost, nisu uspeli. Zbog toga je sa nekoliko svojih drugova bio osuđen na smrt. Tada je hrabro izašao pred gusarskog vođu i preuzeo na sebe kompletnu odgovornost za zaveru. Dali Mami je bio zadivljen njegovom hrabrošću i ne samo da mu je poštedeo život, nego mu je podario i slobodu. Servantes je napustio Alžir sa dokumentom u kojem je pisalo da još nijedan zarobljenik nije pokazao tako jak i svetao karakter kao on
Svetozar Obrenovic
21.01.06 Pobjeda
Na čijoj je strani Don Kihot
Maštoglavi idalgo Don Kihote od Manče, Migel de Servantes
Jedna od tema koje nikada ne gube na aktuelnosti, posebno u nasem vremenu aktualnosti antipsihijatrije), a koja je Servantesa najvise zanimala bila je tema ludila. Izgleda da je u tome autor potonjeg viteza tuznog lika bio saglasan duhu vremena: umjesto mirnih, idealnih, pastoralnih prizora i uopstenih likova, citaoci su poceli da traze ono sto je bizarno i neobicno. I tako je Servantes dosao na ideju da napise pricu o o zabavnoj ludi koja je uobrazila da je vitez – najvjerovatnije 1597. g. kada mu je bilo pedeset godina. Prvi dio romana Don Kihot od Manche, pojavio se 1605 godine, poslije dvadeset godina autorove neprisutnosti na spanskoj knjizevnoj sceni. Don Kihot je zapocet u zatvoru, u najbjednijem periodu Servantesova zivota, i on (Servantes) nam sam kaze da je, pisuci ga «dao oduska svojoj sjeti i nezadovoljstvu». Polazeci od ove naznake Brenan je zakljucio da je Servantes namjeravao da stvori nesto vise od puke parodije na viteske romane. Teoreticari knjizevnosti zapazili su da Servantesov roman predstavlja paradigmu modrnog romana: u njemu su date, s obzirom na njegovu slozenu zanrovsku strukturu, sve one odlike koje ce roman u raznim pravcima njegovati i razvijati do nasih dana. Ali je najvaznije da Don Kihot nije knjizevni junak jedne dimenzije, nego ambivalentan i protivurjecan lik, otuda psiholoski slozen, prikazan u razvoju i sukobu sa sobom i onima koji ga okruzuju. Cvetan Todorov je uocio da je Don Kihot prvi polifonijski roman koji je uopste kao takav napisan. (Bahtin je atribut polifonijskog primijenio na strukturu romana F. M. Dostojevskog). Roman uspjesno realizuje parodiju preuzimajuci istovjetnu formalnu strukturu romana koji parodira, a mitsko ili romaneskno vrijeme i legendarma mjesta zamjenjuje toposom savremene Spanije. Slavni podvizi su izokrenuti: zavrsavaju se komickim porazima glavnog junaka i nerijetko ponizavajucim batinama. Posebno je indikativno da su citataoci iz različitih doba različito tumačili djelo: kada je djelo prvi put objavljano, gledano je na njega kao na komični roman; poslije Francuske revolucije djelo je bilo popularno radi svoje centralne niti da individualci mogu biti u pravu imako se društvo uopće ne slaže- nisu gledali na djelo kao komično. U devetnaestom stoljeću na djelo je gledano kao na društveni komentar, ali niko sa sigurnošću nije mogao reći na čijoj je strani Servantes bio. Do dvadesetog stoljeća bilo je jasno da je to jednostavno bilo jedinstveno i veliko djelo, prvi pravi moderni roman. Ovome je saglasan najvazniji stav Borhesovog Piera Menara, pisca Don Kihota: ne postoje identicni tekstovi ako ih dijeli vrijeme; recenica izgovorena ili napisana u Cervantesovo vrijeme moze ponijeti sasvim drugcije smisao ako se izgovori ili napise trista godina poslije. Evo kako se ova kontroverza tumacenja pokazuje na primjeru teksta s pocetka romana: «Jednom reci, toliko se udubio u svoje knjige da su mu u citanju prolazile noci od veceri do jutra, i dani od zore do mraka; i tako od malo sna i mnogog citanja, osusi mu se mozak do te mere da izgubi razum. Uobrazilja mu se ispuni svim onim sto je citao u knjigama, kako carolijama tako i prepirkama, bitkama izazovima ranama, udvaranjima, ljubavima, olujama i nemogucim budalastinama; i tako, uvrte sebi u glavu da je istina celo ono mnostvo sanjarija i izmisljotina koje je citao, tako da za njega nije bilo pouzdanije istorije na svetu.» Jedna od uobicajenih mogucnosti tumacenja ovoga stava jeste da je Servantes u Don Kihotu smatra nerazumnim pretpostaviti da se slozena, nepredvidiva i problematicna zbilja u kojoj ljudska bica zive moze shvatiti na osnovi onoga sto govore tekstovi – Knjige. Primijeniti ono sto covjek nauci iz knjige doslovno na zbilju/stvarnost, znaci izloziti se opasnosti budalestine ili propasti. Pogotovu sto se pomenuti iskaz moze povezivati s edžplicitnim autorskim stavom. Uprkos tome, dovodeci u pitanje autorsku namjeru (intentio auctoris) Migel de Unamuno daje ovakav odgovor: «Sta me se tice sta je Servantes zaleo ili ne da unese i sta je stvarno uneo? Zivo je ono sto ja tu otkrivam...», otuda: «Ne pojavi se, znaci, njegovo ludilo pre sazrevanja razuma i dobrote. Ne bese to nedozreo deran ili momak koji bi se bacio kao lud i sumanut u nedovoljno poznatu pustolovinu, nego dozreo i razuman covek koji silazi s uma zbog dozrevanja duha». Drugi primjer mogucnosti opozitnog tumacenja, u kome se s podjednakom argumentacijom mogu braniti suprotstavljeni stavovi, predstavlja glava DžDžII: O slobodi koju je Don Kihot dao mnogim nesrecnicima... Sazeto receno, Don Kihot oslobadja zatvorenike pozivajuci je na njihovu slobodu i Boga kao pravednog sudiju, ali mu zatvorenici, sada slobodni, na njegovo dobrocinstvo uzvracaju uvredama, kamenicama i batinama. (Analogan size predstavljen je u filmu Viridijana, spanskog reditelja Luisa Bunjuela.) Po svemu sudeci, utopijski je vjerovati u dobrotu covjekovu – zlo je njegova nepromjenljiva dominanta, a oblici u kojima je dobro prisutno samo su oblici prikrivanja tako shvacene antropoloske dominante. Ljubavlju/Dobrotom nista se ne moze promijeniti – za uzvrat se dospijeva do uvecane afirmacije upravo onoga sto se u namjeri imalo promijeniti. Ma koliko ubjedljivo bila izvedena ova pesimisticka/nihilisticka varijanta interpretacija jednog fragmenta Servantesovog romana, ne manje je, po mom sudu, ubjedljiva sasvim opozitna varijanta utemeljena na interpretaciji hriscanske provenijencije. Ova interpretacija dolazi jos jednom iz pera Unamunovog i utemeljena na hriscanskom imperativu bezuslovne ljubavi/prastanja. Iz ovoga treba da izvucemo pouku, pise Unamuno, da oslobadjamo galiote upravo zbog toga sto nam oni nece za to zahvaliti, jer racunajuci unaprijed sa njihovom zahvalnoscu, podvig ce izgubiti vrijednost. Ako bismo cinili dobrocinstvo samo radi trazenja zahvalnosti od onih kojima ih cinimo, cemu bi nam sluzila u vecnosti? Treba ciniti dobro ne samo uprkos tome sto nam to nece biti uzvraceno na ovom svijetu vec upravo zato sto nam nece biti uzvraceno. Beskrajna vrijednost dobrih djela je u tome sto se za njih ne dobija odgovarajuca naknada u zivotu, i zato obiluju zivotom, istice spanski filozof saglasno svom egzistencijalnom teoloskom usmjerenju. Na kraju sa Brenanom dospijevamo do, iz ovoga dosledno izvedenog zakljucka, da je Don Kihot knjiga izvanrednog stila, i sa narocitom osobenoscu da u duhu svakoga ko je cita, radja misli i nagoni na razmisljanje. Ona se moze tumaciti na vise nacina, beskonacno – kao mitovi, tako da bi se skoro moglo reci da je autor napisao u saradnji sa svoji citaocima.
Siniša Jelušić
