Anđeo atentata

17.07.15 e-novine.com

Basara, tako, doslovnom primjenom poimanja vremena Tome Akvinskog, koje je iskoristio kao lajtmotivsko za knjigu „Anđeo atentata“ – da je sve što će tek doći za preko hiljadu i više godina (ukoliko svijet toliko bude stajao) Bog sada učinio, a da će sve ono što je prošlo pre nekoliko hiljada godina, tek učiniti – struktuira svoj roman kao vrtoglavi satirični tobogan, kroz koji se putuje povijesnim iščašenjima i smutnjama na posve drugačiji način nego je to uobičajeno u našem ustaljenom poimanju svijeta i vremena. Na taj način, zahvaljujući tome što suprotstavlja satiru istorijskom naklapanju, Basara postiže veoma dojmljive književne domete.
Napisano je o temi Prvog svjetskog rata u posljednjih godinu-dvije obilje svakojake literature. Neki su autori požurili svoje pisano obilježavanje ovog značajnog jubileja objaviti mjesec-dva prije proslave stogodišnjice te masovne svjetske klanice, neki drugi su pak tempirali izalazak svojih prigodnica drito uz godišnjicu, a oni treći su se odlučili svoje pisanije sa čitaocima podijeliti nakon što je namjera, s kojom su eminencije i delegacije „došle u veliki grad“, otplovila, kao plastično govno, Miljackom i dalje, sve do Galipolja i nastavila, polako, prema Skageraku.
U tom salu te prigodne literature zametnulo se dosta književnih pokušaja da se odgovori na temu Velikog rata. Dok je Krleža u „Bitki kod Bistrice Lesne“ opisao suštinu Velikog rata kao ulaganje mnogo muke ni oko čega, obilje književnosti napisano povodom stogodišnjice Atentata se čini kao mnogo ničega oko muke.
Hiljadu i jedna smrt Franca Ferdinanda
Uprezali su se, dakle, mrčitelji hartije širom postjugoslavije da daju svoj doprinos ovako značajnom događaju, da iz svoje perspektive pokušaju književno uobličiti njegove ondašnje vinovnike i najvažnje segmente. Ono što je kao rezultat takvih nastojanja ispalo i više je nego žalosno.
Kad se s perom u ruci, kako bi rekao Gombrowicz, približavaš planini od višemilionskih patnji, obuzima te strah, poštovanje, zgražanje, pero ti drhti u ruci, a tvoje usne nisu kadre ni za šta drugo, sem za jauk.
Ali jaucima se ne stvara književnost.
Našim bi se piscima, zaključio bi ovaj borac protiv svake okoštale forme i stalnosti, moglo lijepo kazati: znaj da rat nije ni malčice strašniji od onoga što se dešava u tvojoj baštici po vedrom danu. Ako znaš šta se uopšte dešava u svijetu i životu, zašto te ono užasava? A ako ne znaš, zašto se upinješ da baš takvo znanje imaš o ratu?
Da li vjerovati Homerovim očima ili Aristofanovima riječima?
Roman „Anđeo atentata“ Svetislava Basare posve je druga priča. Ne samo zato što je roman objavljen mjesecima poslije slavljenja jubileja.
Basara je uzeo da se, aristofanovski, šali sa epskim pogledima slijepih rapsoda na Veliki rat i herojske podvige. Lišivši se kuknjave i jaukanja, moralnog erektiranja bilo koje istorijske ličnosti, oplakivanja hiljada poginulih, bez Solunskog fronta i svega onoga što bi na bilo koji način tuknulo na prežvakavanja poznatih „junačkih podviga“, Basara se osudio na neprofitabilan književni potez.
Ozbiljnoj ozbiljnosti on je protivstavio neozbiljnu neozbiljnost. Ono što Basara nudi nasuprot centralnim matricama knjigopisanja o Principovom pucnju i Ferdinandovoj pogibiji, te makljaži koja je nakon toga uslijedila, jeste neozbiljnost i tretiranje istorije kao veoma podesnog predmeta za satirične eskapade.
Anđeo atentata podnaslovljen je kao tabloid. Slijedom toga mi možemo utvrditi da Basara od samog početka “atakuje” na svaku književnu ozbiljnost kada je u pitanju tema Prvog svjetskog rata. Jer uzvišenom pojanju ovdje nema mjeste. Sve je izloženo nemilosrdnom izvrtanju, stavljanju pred ruglo ogledalo. U kojem se, kad se zagledate, nazire iskežena maska istorije koja se za stomak držeći valja od smijeha.
Basarin roman ispričan je kao svojevrsna ispovijest atentiranog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, koju on diktira svom posmrtnom sekretaru Ferdinandu Bertholdu.
Ferdinand tako u Basarinom romanu postaje groteskna i zanimljiva ličnost, koja se britkom ironijom i kritikom raspravlja o cjelokupnom dvadesetom vijeku. Od atentata na njega i suprugu mu Sofiju, do dekadentnog i sifilističarskog Beča i razvrtanog Franje Jozefa koji liježe u krevet sa prostitutkama i glumicama, preko posrnule Njemačke, otrovne francuske kulture i poljupca, divljih Balkanaca, Srba i Hrvata u svojoj vječitoj mitomaniji i samoobmani.
Sve se u ovom romanu slilo u Ferdinandovu priču. Od pijane Krležine novembarske noći i Crnjanskog sa njegovim spomenom Principu, do konja sa osam nogu pjesnika Vaska Pope. Od Tita i Staljina, preko corrrespondance diplomatique sa pismima Ilaja Frederiksona, ambasadora SAD u Beogradu, i depešama ruskog ambasador Josifa Nojsejeviča Miheljsona upućenih drugu Molotovu.
Ferdinand promišlja, u Basarinom romanu, i o ratu 1941., ali i ratovima 1991. – 1995. Jer je kategorija vremena posve rastegnuta u ovom romanu. Moguća su putovanja kroz dvadeseti vijek u svim smjerovima. Moguća su spajanja naizgled nespojivog. Ferdinand kao kakav nadvojvoda neke gigantske satelitske postaje ima na velikom ekranu sva istorijska zbivanja, može zaustavljati i mijenjati njihov tok. Ali se prije svega obrušava na grozni usud svoje uzaludne pogibije. Svi su krivi. Pa i Ferdinand sam pred samim sobom ispada glupan koji nije shvatio kuda sve vodi zahuktala ratna mašinerija pred početak Prvog svjetskog rata.
Istorija, tj. Kenoove stilske vježbe
Basara, tako, doslovnom primjenom poimanja vremena Tome Akvinskog, koje je iskoristio kao lajtmotivsko za knjigu „Anđeo atentata“ – da je sve što će tek doći za preko hiljadu i više godina (ukoliko svijet toliko bude stajao) Bog sada učinio, a da će sve ono što je prošlo pre nekoliko hiljada godina, tek učiniti – struktuira svoj roman kao vrtoglavi satirični tobogan, kroz koji se putuje povijesnim iščašenjima i smutnjama na posve drugačiji način nego je to uobičajeno u našem ustaljenom poimanju svijeta i vremena. Na taj način, zahvaljujući tome što suprotstavlja satiru istorijskom naklapanju, Basara postiže veoma dojmljive književne domete.
Na vremenskim transpozicijama istorijskih, ali i sadašnjih događaja, koje Basara neprestano u romanu vrši, potvrđuje se sva apsurdnost istorije. Njeno mučno ponavljanje, bez izvjesnosti da se ikada izađe iz začaranog kruga vječito istih pogrešaka. Koje svijet iznova i iznova vode iz klanice u klanicu. Tu nam se, međutim, otkriva i Basarin postupak demistificiranja, te istorije i njenog potpunog ironiziranja, koje pokazuje da biti pisac znači uspjeti svaku temu dovesti do briljantnih stilskih ostvarenja. Jer jedino je to važno kada je književnost u pitanju, da se dosegnu relevantni umjetnički postupci. Tema je u tom pogledu posve irelevantna.

Đorđe Krajišnik

07.05.15 Vreme

Najveće kolateralne žrtve Francuske revolucije bile su Srbija i Austrougarska. Svaka na svoj način. Nas, Austrijance, kao prekaljenu istorijsku naciju, Francuska revolucija je podrivala decenijama, sporo, mučno i na mahove; Srbiju i Srbe, nevične istorijskim marifetlucima, destruktivne ideje Francuske revolucije upropastile su u trenutku.Srbija je, ako se tako može reći, na istorijsku scenu stupila kao već propala država.
Jednim kratkim tekstom (Atentat koji traje, "Vreme" 703), ne mnogo dužim od kolumni koje za "Danas" ispisuje u dnevnom ritmu, tekstom koji je prije skoro jedanaest godina, na poziv nedeljnika "Vreme", ispisao za temat povodom devedesete godišnjice Sarajevskog atentata, Svetislav Basara je, čini se više slučajno nego namjerno, temeljno odredio cijelu jednu vertikalu jubilarnog komemoriranja stogodišnjice događaja koji je poslužio kao povod za Prvi svjetski rat. Ne mislim ovdje zapravo toliko na cijeli taj tekst, koliko na dvije njegove rečenice: "A metak koji je Gavrilo Princip ispalio pre devedeset godina još uvek kruži ovim prostorima. Nedavno je pogodio Zorana Đinđića." Svi pokušaji lokalnog satanizovanja Principa i Mlade Bosne, te njihove politike – od otvorenog do ponešto suptilnijeg – naslanjali su se na tu paralelu. Pisao sam već o tome (vidi "Vreme" 1216–1217 Jugoslavija ili ništa?Ništa.), ali ovdje, u kontekstu novog Basarinog romana Anđeo atentata (Laguna, Beograd, 2015), želim tek da naglasim da u izvornom Basarinom tekstu nema direktnog izjednačavanja Ferdinandovog i Đinđićevog ubice, odnosno da se u njemu ne dovode u istu ravan Zvezdan Jovanović i Princip niti Legija i Apis. Kad Basara kaže da se radi o istom metku, on cilja na nešto istovremeno dublje i mutnije, na "košmar večnog ponavljanja".
POSTHUMNI TABLOID: Anđeo atentata je zanimljivo konstruisan roman. Formalno se sastoji iz dva dijela, odnosno iz pet naslovljenih poglavlja. Prva dva poglavlja su dugačka, svako ima po više od stotinu stranica. Posljednja tri su svojevrsni apendiks i dolaze pod zajedničkim naslovomCorrespondance diplomatique. Na tridesetak strana sveukupno, Basara nam donosi Pismo Ilaja Fredriksona, Jednu diplomatsku depešu te dio Iz prepiske Tito-Staljin. Veza ovog apendiksa sa cjelinom romana mogla bi da bude tema zasebnog teksta. U ovom tekstu, međutim, baviću se uglavnom prvim dijelom romana, odnosno poglavljima Jerihonske trube sviraju Radecki marš, teMuzej gadosti. Vrijedi pomenuti da je za moto romana iskorišten onaj čuveni fragment iz djela Valtera Benjamina koji govori o slici Paula Klea Angelus Novus. Karakterističan je i podnaslov romana:tabloid. Termin koji je Basara izabrao za podnaslov kod nas u savremeno doba ima gotovo isključivo pogrdnu auru. Etimološki, međutim, tabloid označava malu dozu nekog lijeka, tabloid je prosto tabletica. (Uzgred, za lijekove je uobičajeno da im se kolokvijalno tepa, bilo generalno – lekić, bilo konkretno, pa nije rijetkost čuti da bromazepam, recimo, odmilja zovu bromić). U prenesenom značenju, riječ tabloid je već krajem devetnaestog vijeka počela da označava ono što je koncizno, sažeto ili komprimirano, savremenim (meta)jezikom rečeno zipovano. Početkom dvadesetog vijeka, tabloidima su prozvane novine koje su objavljivale kratke tekstove i koje su štampane u malom formatu. U narednih stotinu godina, trend tabloidizacije je nastavio da se širi, a svoj vjerovatno idealtipski vrhunac doživio je sa Tviterom. Tabloid, dakle, po definiciji (po difoltu) ugrubljuje i pojednostavljuje, simplifikuje. Možda je Basara i zato ovu posthumnu ispovijest austrougarskog nadvojvode Franca Ferdinanda žanrovski (pod)naslovio tabloidom.
REVOLUCIJA: Mrtvi Franc Ferdinand diktira, dakle, sopstvenu posthumnu ispovijest svom sekretaru Ferdinandu Berhtoldu. Berhtold, međutim, nije bilo kakav sekretar, on je posmrtni sekretar i ne treba ga – pojašnjava Basara u prvoj fusnoti autoritativno, a fusnota, uzgred, u knjizi ima dosta – "mešati sa Leopoldom Fon Berhtoldom, austrougarskim ministrom spoljnih poslova". S čisto formalne strane, ova tehnika je zahvalna. Tekst je pisan u prvom licu jednine, a monolog se ne izgovara u vjetar. Fraza "Pišite, Berhtold!", kojom se otvara roman, iskrsavaće tokom naracije na njegovim stranicama često, poput lajtmotiva. Odmah nakon citiranog "Pišite, Berhtold!", narator nastavlja: "Pripreme za moje ubistvo i ubistvo moje supruge, Sofije Hotek, trajale su duže od jednog veka i zato je atentat – uprkos činjenici da su neposredni izvršioci bili najžalosniji mogući egzemplari tupoumnosti, nesposobnosti i smetenosti – jednostavno morao da uspe." Iz ove je rečenice pažljivom čitaocu zapravo jasno u Anđelu atentata sjena smrti Franje Ferdinanda ne pada samo na budućnost, nego i na prošlost. Ako ta smrt i poslije cijelog stoljeća nastavlja da utiče na naše vrijeme, moguće je, u svijetu Basarinog romana, da pripreme ubistva Franca Ferdinanda počnu nekoliko decenija prije nego se nadvojvoda uopšte i rodio. Početak tih priprema, početak pada, iz te je perspektive Francuska revolucija. I najgora monarhija – diktira nadvojvoda svom posmrtnom sekretaru hiljadu je puta bolja od najbolje republike. U urnebesnom solilokviju izgovorenom Ferdinandovim glasom Basara nas vodi od Ničea i Vagnera do Krleže i Kristofera Klarka, od Sigmunda Frojda do pape Benedikta XVI, od Srba i Hrvata do Mađara i Talijana. Bolje upućeni u Basarin opus prepoznaće ovdje odranije im poznate njegove opsesivne teme. ("Da nije bilo nemačkih i austrijskih romantičarskih pesnika, filozofa i muzikanata, ne bi bilo ni Srba, ni Hrvata, ni Čeha, ni Slovaka, ni Mađara, ni Rumuna, a možda ni Rusa, barem ne u ovako zlokobnom obliku. Pradomovina svih tih skitalačkih naroda, upamtite ovo Berhtold, nije azijska stepa, nego Bečka nacionalna biblioteka.)
ALL RIGHT: Basara je, naravno, desničar, ali na način kakav je kod nas rijedak. Riječdesničar kod nas je, naime, kao i pominjana riječ tabloid, uostalom, termin koji ima isključivo pogrdnu auru. Postoje, međutim, različite vrste desnice, a Basara je desničar od one vrste o kojoj govori sjajna i efektna kratka pjesma crnogorskog pjesnika Aleksandra Bečanovića. Pjesma se zove All Right, a ide ovako:
Platon, Niče, Šmit, Špengler,
De Man, Selin, Paund, Hajdeger,
Hamsun, Marineti, Jung, Jinger,
Milius, Sioran, Borhes, Vagner.
Način na koji naslov pjesme korespondira sa sadržajem je nezaboravan. U našem poengleženom svijetu all right je postala globalno razumljiva uzrečica kad je nešto okej, uredu, dobro, divno i krasno. (Postojala je nedugo nakon rata na nekoj sarajevskoj televiziji emisija u čijem je džinglu jedan lokalni jurodivi kreveljeći se izgovarao: "Ol rajt, veri gud, najs.") All Right je sve ono što u mejnstrim medijima istog tog poengleženog svijeta desničari nisu. A opet, jedno od izvornih značenja engleske riječi right jest desno. I kad pročitamo pjesmu, shvatamo da All Right možemo prevesti i najbukvalnije u on-the-face-of-the-place ključu kao svi desno ili svi (su)desničari. I zaista, ovaj spisak, Platon, Niče, Šmit, Špengler, De Man, Selin, Paund, Hajdeger, Hamsun, Marineti, Jung, Jinger, Milius, Sioran, Borhes, Vagner, od kojeg je Bečanović napravio pjesmu mogao bi biti neko Basarino genealoško stablo izabrane tradicije slično onom kakvo je Kiš samom sebi skicirao u Času anatomije. To je tradicija desnice koja je all right. Načinivši od svog fiktivnog Franca Ferdinanda portparola tog svijeta, Basara si je dao priliku da ispiše izvrstan roman koji sve vrijeme pleše na rubu duhovitog romanesknog pamfleta ne prelazeći ipak nigdje taj rub. Basarin Ferdinand se oduševljava Šopenhauerom, kritikuje Ničea jer je pri letimičnom prelistavanju "njegovih kupusara" primijetio da "na svim mestima gde je trebalo da napiše nadvojvoda pogrešno pisao – natčovek". Ovo je roman žala za izgubljenim svijetom i za jednom nestalom epohom, a da se taj žal izriče glasom njenog skoro karikaturalnog simbola. U tom smislu, Anđeo atentata jest roman koji možemo krstiti i političkim, ali opet u smislu mnogo širem od onog koji taj adjektiv ima kod nas u posljednje vrijeme. Politika u tom kontekstu nije domen dnevnih spletki i domunđavanja, politika se tiče opšteg dobra i istorijske sudbine. Nasuprot silnimtabloidiotima Basara zna da se značenje riječi politika ne može svesti na banalnu dihotomiju "za i protiv Vučića". Uostalom, ako bi svoj svijet već i svodio na neku dihotomiju, Basara bi se prije odlučio za onu (selimovićevsku) za i protiv Vuka. Suprotno duhu vremena, duhu koji teži skraćivanju, sažimanju, smanjivanju, Basara bira ukrupnjavanje. A vuk je, je li, veći od vučića.


muharem bazdulj