Zoran Đinđić: etika odgovornosti

29.06.06 Vreme

Da li je Srbija sposobna za odgovornost u čijem se središtu nalazi bezuslovni zahtev za moralnom (samo)odgovornošću

Budistička poslovica kaže "Ako želiš da znaš svoju prošlost – pogledaj svoje sadašnje stanje. Ako želiš da znaš svoju budućnost – pogledaj svoje sadašnje akcije". Unutar ovih koordinata može se smestiti zbornik Zoran Đinđić: Etika odgovornosti (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2006, ur. Latinka Perović). Gde se nalazimo tri godine nakon ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića i kuda smo se uputili? Da li je preuranjeno pisati o Đinđiću danas? Argumenti u prilog ovoj tvrdnji su da nema dovoljne istorijske distance i da postoji opasnost od stvaranja novog mita. Tekstovi u ovom zborniku pokazuju da tri godine, kada su u pitanju društveni i državni problemi sa kojima se Đinđić suočavao, ne da nije dovoljna istorijska distanca, već da ona uopšte i ne postoji. Ubice Zorana Đinđića nisu razumele da njegovim uklanjanjem neće ukloniti i probleme koji pritiskaju srpsko društvo. Đinđića više nema među nama, ali pitanje reforme društva koju je on pokrenuo i pokušao da izvede, uz sve opstrukcije od strane konzervativne Srbije, i dalje je naša stvarnost.

Helsinški odbor za ljudska prava se odvažio da objavi knjigu koja neminovno ima i političku konotaciju. Pisati o bilo kome, pa i o Đinđiću bez konteksta u kojem je delovao jeste nesuvislo i nemoguće. A tumačenje tog konteksta, samorazumevanje uloge građana Srbije, intelektualne elite, političkih partija, medija i Crkve u prošlosti, određuje i njegovu ulogu, reformatora ili izdajnika. Budućnost je sputana interpretacijom prošlosti koja odbija da se suočimo sa sopstvenim nedelima, promašajima i zabludama.

JEDNA BIOGRAFIJA: Uvodni tekst najavljuje da ovo nije apstraktan rad koji ima za cilj da slavi Đinđića. U uvodu "Zoran Đinđić i srpsko društvo", Latinka Perović ukazuje na njegov značajan i iznenađujuće plodan naučni opus kao filozofa i političkog mislioca (252 naslova, od toga 11 na nemačkom jeziku) i smatra da njegovo pisano delo "zaslužuje kritičko izdanje". Prikazujući njegov život, intelektualno i političko sazrevanje, ona polazi od najranije mladosti provedene u multietničkim bosanskohercegovačkim palankama, najviše u Travniku. Potom, njegov dolazak na studije u Beograd, priključenje i rano preuzimanje liderske uloge u Savezu studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu. Odlazak na postdiplomske studije je za njega bila prilika da se pobliže upozna sa literaturom o anarhizmu, ali i da neposredno upozna vrednosti liberalnog građanskog društva. Nakon povratka u zemlju, promenjeni, smireniji, Đinđić uviđa, kako to podvlači Latinka Perović, da Jugoslavija formalno postoji, ali da je supstancionalno šuplja. Teritorija i ime su prisutni, ali je primetno ogromno odsustvo "identiteta", "unutrašnje dimenzije". Promene ustava su formalne sa ciljem da zadrže i očuvaju postojeće stanje, odnosno da očuvaju moć i ulogu Komunističke partije. Srpska politička i intelektualna elita bila je zatečena padom Berlinskog zida i početkom temeljnih političkih promena u zemljama Istočne Evrope, a Đinđić je shvatio "istorijski momentum za promene" i video je alternativu takvoj nemuštoj politici u modernizaciji društva, odnosno u razrešavanju sukoba premoderne i moderne srpske države. Latinka Perović prati rad Đinđića preko njegove aktivnosti unutar Demokratske stranke, koalicije Zajedno, petooktobarskih promena, sve do pokušaja da kao premijer vlade "veže Srbiju za Evropu", pa do atentata kao posledice reakcije zaostale Srbije koju je pokušao da prodrma i pokrene iz učmalosti.

SVET ŽIVOTA: Bilo bi jednostrano predstaviti Đinđića samo kao političara, a zapostaviti njegov filozofski rad. Taj zadatak je na sebe preuzela Dunja Melčić u tekstu "Filozofska radoznalost Zorana Đinđića". Ona ukazuje da postoji "rez" između Zorana Đinđića filozofa i političara. On nije shvatao politiku kao ostvarenje filozofskih ideja poput Platona u antici ili Marksa i Hejdegera u novovekovnoj filozofiji. Za njega je političko oblikovanje stvarnosti nalazilo merilo u potrebama i realnim mogućnostima same te stvarnosti, a njegovo intelektualno iskustvo je i te kako bilo od značaja, jer mu je olakšavalo sagledavanje bitnih društvenih problema. Iako je postojao jaz između filozofa i političara Đinđića, Dunja Melčić uviđa da je kao filozof u samoj filozofiji tražio instrumente za prevazilaženje tog jaza. Našao ga je u Huserlovom pojmu "svet života" (Lebenswelt), koji je istrgao iz njegove transcendentalne filozofije, odnosno fenomenologije i prilagodio ga sopstvenom shvatanju političkog delovanja. Uvideo je da se on kao političar mora prilagoditi svetu života, načinu spoznaje naivne svakodnevne svesti. U filozofskoj tradiciji je taj pojam, još od antičkog doba poznat kao doxa, bio na lošem glasu kao nejasna spoznaja. Kao filozof, udaljen od konkretnog života, Đinđić je tražio način da mu se približi i da u njemu deluje kao političko biće.

U tekstu "Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno", Nenad Dimitrijević predstavlja Đinđića kao teoretičara a za njegovu knjigu Jugoslavija kao nedovršena država kaže da je "najznačajnije delo koje smo dobili u oblasti političke i ustavne teorije". Tada su vladajući teorijski i ideološki stavovi prvi put podvrgnuti sistematskoj kritici i to ne u ime nekog drugog teorijskog modela, već u ime kritike postojećeg stanja. U njima je na teorijski ubedljiv način afirmisana liberalna misao o pojedincu, društvu i politici. Dimitrijević ukazuje da je Srbija jedina država u tranziciji koja je zadržala stari ustavni sistem. Varirajući Đinđićevu sintagmu o "nedovršenoj državi" on ukazuje na nedovršenost pravnog i teritorijalnog okvira Srbije.

Vladimir Goati ("Od političara do državnika") analizira Đinđićevo shvatanje partije, politički sukob na relaciji Đinđić–Koštunica kao sukob dve filozofije politike, a Đinđića, zbog izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, vidi ne samo kao političara već i kao državnika sposobnog da u odlučujućim istorijskim trenucima za svoj narod i državu povuče nepopularne, ali nužne poteze.

LICE ŽRTVE: Tekst Obrada Savića ("Dva lica odgovornosti: Srbija posle Đinđića"), uslovno rečeno, stožerni je tekst celog zbornika. Pitanje etike odgovornosti se na ovaj ili onaj način provlači kroz gotovo sve tekstove. Etika odgovornosti je vezivno tkivo ove knjige. Tekst Obrada Savića je nastao na osnovu izlaganja koje je autor održao na tribini Međunarodnog foruma Bosne u Sarajevu 21. marta. 2003. Obrad Savić određuje etiku odgovornosti kao "onu odgovornost u čijem se središtu nalazi bezuslovni zahtev za moralnom (samo)odgovornošću". Ubistvo Zorana Đinđića nas obavezuje da odgovorimo, da javno progovorimo, preispitamo zvanično i sopstveno tumačenje prošlosti, da položimo račun o onoj prošlosti koja skriva zločine na prostorima bivše Jugoslavije, onoj prošlosti od koje okrećemo glavu da nam se pogled ne bi susreo sa "licem drugog kao licem žrtve". Još uvek je Srbija zemlja u kojoj snage poražene 5. oktobra igraju značajnu ulogu, bilo da se pojavljuju kao haški lobi ili su oličene u partijama koje su bile okosnica i podrška politike koja je vođena do tada. Iako je Đinđić izručio Slobodana Miloševića u Hag (to je tema teksta "Zoran Đinđić i Haški tribunal" Sonje Biserko), on nije mogao da isporuči sve interesne grupe, ideološke sledbenike i saučesnike u zločinima zajedno sa njim. Ti "ostaci" (za Miloševića je 24. septembra 2000. glasalo 1.826.799 građana) respektabilna su snaga. Nije bilo teško kriminalizovati predstavu o Đinđiću i pripremiti javnost za prihvatanje političkog ubistva kao obračuna mafijaških klanova. O tome detaljnije govori tekst "Medijska slika Zorana Đinđića" (Izabela Kisić i Ksenija Lazović). Koliki je uticaj propagande u medijima najbolje svedoče istraživanja popularnosti koja prikazuje Velimir Ćurgus Kazimir ("Šum laži"), a da je medijski rat oko pokojnog Đinđića i dalje u toku svedoči Marijana Obradović ("Sudski proces optuženima za ubistvo premijera Zorana Đinđića"). Sudski proces je, kako ona pokazuje, nesumnjivo pod raznim pritiscima, što političkim, što javnim, preko medija, što u samoj sudnici od strane posmatrača procesa.

PITANjE NASLEĐA: O protivrečnoj recepciji reformatora u srpskom društvu piše Olga Manojlović-Pintar u tekstu "Filozof, istorija i društvo u krizi". Uloga i lik reformatora nikada nisu mogle da budu jednoznačno određene i nikada nisu dobile jasno priznanje od strane čitave društvene zajednice u srpskom društvu. Podeljena mišljenja od kojih su nastajale predstave u kojima se ili uzdižu reformatori, kod kojih se u prvi plan ističu zasluge za modernizaciju zemlje, ili su demagogijom srozavani na ulogu elitista, neprijatelja i izdajnika. Ona primećuje da su se na izborima, samo dve godine nakon ubistva premijera, političke partije otimale oko "Đinđićevog nasleđa". Neke i danas to čine. Osvajanje budućnosti i omogućavanje racionalne političke prakse, modernizacija Srbije i njeno priključenje Evropskoj uniji u mnogome zavise od toga kakav ćemo (novi) smisao dati istorijskom nasleđu. Hoćemo li u težnjama reformatora Srbije videti samo besmislene pokušaje, gotovo ispade "domaćih stranaca" ili ćemo u njihovim stremljenjima videti jedno drugo lice sopstvenog naroda, lice koje nije imalo priliku da se iskaže?

U zborniku su objavljena i dva kratka teksta Đinđićevih prijatelja (Roland Koh, Iring Fečer). Više su izraz pijeteta nego ozbiljne analize koje bi bile na nivou ostalih tekstova.

Đinđić je kao politički aktivan student verovao da može da ispravi greške protesta šezdesetosmaša, starijih kolega. "Mi nismo zavideli šezdesetosmašima. Mi smo njih posmatrali sa visine. Oni su bili naivni, mislili smo. Oni su igrali kozaračko kolo. Njih su komunisti prevarili. Nas neće. Mi smo neko ko će da ispravi greške šezdeset osme". Autori tekstova u ovom zborniku ukazuju i na greške koje je činio Zoran Đinđić, na činjenicu da je njegova politika, ipak, njegovim ubistvom poražena. Preostaje nam da dobro sagledamo njene domete i mane. A na osnovu akcija koje kao društvo budemo preduzimali... znaćemo kakva nam je budućnost.

piše: Zoran Karajlović