Ljiljana Habjanović Đurović u svojoj svakodnevici neguje vrednosti za koje se zalaže u knjigama koje piše.
Po svojoj volji i po svom izboru ne učestvuje u metežu javnog života . Oglašava se koliko je neophodno da bi predstavila svoj književni rad.
Ne pripada nijednoj interesnoj grupaciji, ni književnoj, ni vanknjiževnoj. Svoje knjige ne šalje književnim kritičarima, kako bi pisali o njima. Ne konkuriše za književne nagrade.
Živi posvećena molitvi, pisanju i svojoj porodici, zahvalna Hristu Bogu, Svetoj Petki, Svetom Vasiliju Ostroškom i Presvetoj Bogorodici.
Ljiljana Habjanović Đurović rođena je 1953. godine u Kruševcu, gde je završila osmogodišnju školu i gimnaziju. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao bankarska službenica i kao komercijalistkinja inostranog turizma, a zatim kao novinarka i urednica u magazinu „Duga". Za to vreme napisala je i objavila četiri romana. Od 1996. godine posvetila se samo književnom radu. Godine 2003. osnovala je izdavačku kuću „Globosino Aleksandrija".
Autorka je četrnaest romana: Javna ptica (1988), Ana Marija me nije volela (1991), Iva (1994), Ženski rodoslov (1996), Paunovo pero (1999), Petkana (2001), Igra anđela (2003), Svih žalosnih radost (2005), Zapis duše (2007), Voda iz kamena (2009), Sjaj u oku Zvezde (2012), Naš otac (2014), Gora Preobraženja (2015), i Onda je došla Dobra Vila (2016).
Objavila je i knjigu literarne publicistike Srbija pred ogledalom (1994).
Priredila je pet antologija duhovne poezije: Čisto srce Gospod želi (pesme o Svetoj Petki, 2011), Ti si zemlja obećana (pesme o Presvetoj Bogorodici, 2012), Nebeski čovek, zemaljski anđeo (pesme o Svetom Savi i Svetom Simeonu Mirotočivom, 2014) i Prošetala carica Milica (pesme o kneginji Milici, 2015), Slava mu i milost (pesme o Svetom Vasiliju Ostroškom, 2016).
Otkad je, maja 1996. godine, objavljen roman Ženski rodoslov, Ljiljana Habjanović Đurović je najčitaniji i najtiražniji pisac koji stvar
a na srpskom jeziku. Svoje romane prodala je u tiražu od preko milion primeraka.
Jedini je književnik (od 1973. godine, od kada se prave liste čitanosti) čije su knjige bile pet puta najčitanije u bibliotekama Srbije. Na predlog Njegove svetosti Patrijarha srpskog gospodina Pavla, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve za Božić 2007. godine odlikovao je Ljiljanu Habjanović Đurović Ordenom Svetog Save za njen književni rad.
Na predlog Njegove Svetosti, Patrijarha Srpskog Gospodina Irineja Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve dodelio je, 25. novembra 2016. godine, Ljiljani Habjanović Đurović Orden Svetog Despota Stefana Lazarevića ,,za istrajnu ljubav prema Svetoj Majci Crkvi, naročito pokazanu njenim književnim delima u kojima su iznete hrišćanske neprolazne-svevremene vrednosti.,,.
Dobitnica je najznačajnijeg društvenog priznanja u Srbiji, Vukove nagrade za 2009. godinu za „izuzetan doprinos razvoju kulture u Republici Srbiji i srpskom kulturnom prostoru", kao i Zlatnog beočuga, nagrade Kulturno-prosvetne zajednice Beograda 2008. godine „za trajni doprinos kulturi Beograda".
06.11.12
"Anđeli" vezuju vere
Ljiljana Habjanović-Đurović
Ljiljana Habjanović Đurović o priznanju koje joj je uručeno u Firenci. Italijani razumeli značaj istorijskog pamćenja i ponosnu prošlost
SASVIM neočekivano i na nesvakidašnjem (svetom) mestu Ljiljana Habjanović Đurović je ovih dana dobila priznanje za književni rad: u Firenci u crkvi Santa Kroče (Svetog krsta), jednoj od najznačajnijih katoličkih bazilika i najvećoj franjevačkoj bazilici na svetu, uručena joj je medalja koju ova crkva daje istaknutim i odabranim umetnicima i stvaraocima. Istovremeno, u crkvi u kojoj su sahranjeni Mikelanđelo, Dante, Makijaveli i Galilej predstavljeni su njeni romani "Igra anđela" i "Zapis duše", objavljeni na italijanskom, u prevodu Dragana Mraovića.
Prenoseći za "Novosti" utiske sa ove svečanosti, Ljiljana Habjanović Đurović kaže da joj je medalju predao starešina bazilike Antonio di Markantonio, bez velikih reči, sa srdačnom čestitkom i osmehom, kako to i priliči u takvim okolnostima. S jedne strane medalje je reljef same bazilike, a sa druge reljef najvažnije freske u velikoj kapeli, koja predstavlja pronalaženje Časnog krsta.
- Pre nego što je zakazano književno veče, moj italijanski izdavač je dostavio knjige na uvid i čitanje komisiji koja odlučuje koja dela i umetnici mogu biti predstavljeni u bazilici. Program se odvijao u nekadašnjoj trpezariji, u veličanstvenom ambijentu, među Đotovim radovima i radovima njegovih učenika. Nad nama je blistala raskošna Gadijeva freska "Tajna večera".
SRPSKE FRESKE
U CRKVI Santa Kroče od prošle godine stalno su izložene kopije najlepših srpskih srednjovekovnih fresaka. Ovu izložbu, kao i književno veče, organizovala je istoričarka umetnosti Paola Vojnović, koja je i visoka službenica u bazilici Santa Kroče.
O romanima naše spisateljice govorili su prvi sekretar ambasade Srbije u Rimu Slavoljub Matić, izdavač Pepino Pjacente, italijanska književnica Anđela de Leo i Đuzepe de Mikeli, direktor bazilike Santa Kroče. Ceo program se odvijao na italijanskom jer su u publici uglavnom bili domaćini.
- Bila sam veoma srećna i počastvovana što sam dobila priliku da na takvom mestu predstavim svoj rad. Bilo mi je lepo među tim ljudima, oni razumeju značaj istorijskog pamćenja i ponos na prošlost sopstvenog naroda, jer Firenca i danas živi pamteći i veličajući slavu renesanse. Upravo o tome, i o mostovima koji povezuju prošlost i sadašnjost, ali i različite narode i kulture, spominjući i blago bazilike i blago srpskih manastira, govorio je gospodin Đuzepe de Mikeli.
Bio je to još jedan dokaz da kada se knjiga bavi lokalnim i nacionalnim, i kada je napisana u duhu i učenju jedne vere, u ovom slučaju pravoslavne, može biti univerzalna i privlačna i za ljude drugih konfesija i kultura. U tom tonu govorila je i Anđela de Leo: "U ovim knjigama Ljiljane Habjanović Đurović otkrivamo i veliku bliskost između pravoslavne hrišćanske religije, koju sa žarom sledi, i katoličke, kojoj mi pripadamo. Ove romane treba čitati, "jesti" kao "hleb naš nasušni", da bismo pokušali da budemo bolji".
Pri kraju promocije Ljiljana Habjanović Đurović je rekla da od mladosti čita romane o Mikelanđelu, Galileju, Donatelu, porodici Mediči, Danteu i drugim značajnim ličnostima Firence. Kroz njihove knjige spoznala je značaj bazilike Santa Kroče, Duoma, palate Ufici... Na kraju je poručila:
- Tako su mi vaša prošlost, vaš grad i vaši ljudi postali bliski, i poželela sam da dođem ovamo. Volela bih da i vi čitate moje knjige, i knjige drugih pisaca iz Srbije. Preko njih bolje ćete nas upoznati. Postaćemo vam bliži.
D. Bt.
06.03.09
NIN upitnik
Ljiljana Habjanović-Đurović
Rođena 6. septembra 1953. u Kruševcu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao bankarska službenica, kao komercijalistkinja inostranog turizma, a zatim, od 1991. do 1995. i kao novinarka i urednica magazina „Duga“, gde je pisala o kriminalu u Srbiji pod sankcijama Ujedinjenih nacija i o onima koje je nazivala „korisnicima naše nesreće“. Zbog svojih tekstova „Voleli su me do poslednje marke“ i „S kim je Dafina bila fina“ osuđena je 1996. godine, mada je više svedoka potvrdilo da je iznela istinu.
Za to vreme je napisala i objavila četiri romana. Od 1996. godine bavi se isključivo književnim radom, a 2003. godine osnovala je svoju izdavačku kuću „Globosino ALEKSANDRIJA“.
Prvu knjigu objavila je 1988. godine. Za dvadeset godina književnog rada objavila je devet romana: Javna ptica, Ana Marija me nije volela, Iva, Ženski rodoslov, Paunovo pero, Petkana, Igra anđela, Svih žalosnih radost i Zapis duše, koji su prodati u tiražu od gotovo milion primeraka.
Dobila je 18 književnih nagrada i priznanja, jedini je pisac od 1973. godine čije su knjige bile pet puta najčitanije u bibliotekama Srbije. Dobitnik je priznanja Kulturno-prosvetne zajednice Beograda Zlatni beočug za „trajni doprinos kulturi Beograda“.
Na predlog Njegove svetosti patrijarha Pavla Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve odlikovao ju je Ordenom Svetog Save „za delatnu ljubav prema svetoj majci Crkvi, iskazanoj kroz književno delo kojim istrajno svedoči Hrista vaskrsloga“.
U inostranstvu je objavljeno trinaest knjiga Ljiljane Habjanović-Đurović na deset jezika. A Biografski centar u Kembridžu proglasio ju je jednim od sto najuticajnijih pisaca u svetu, mereno na regionalnom nivou.
Udata je za Milovana Đurovića i ima sina Hadži-Aleksandra.
RADOST I TUGA
Šta je vaša najveća nada?
- Od mnogih, izdvojila bih dve: Da ću dobiti unuku. I da se neću postideti na strašnom Hristovom sudu.
Šta je za vas najveća nesreća?
- Gubitak onih koje volimo. I gubitak sopstvene duše.
Kad vam je neprijatno?
- Kada ljudima koji imaju muku ne mogu da pružim ono što od mene očekuju.
Koju pesmu volite da pevate?
- U kafani Odakle si sele... iz Kruševca grada. Kod kuće Marijo slavna.
Šta vas izluđuje?
- Laž.
Na koje svoje dostignuće ste najviše ponosni?
- Ostvarila sam sklad između posvećenosti radu i posvećenosti porodici. Živim u skladu sa vrednostima za koje se zalažem u svojim knjigama.
PRIJATELjI I NEPRIJATELjI
Kome ćete večno biti zahvalni?
- Ujka Vladi. Kuma Dušanki. Mužu i sinu. Svojim čitaocima. I, naravno, svetoj Petki i Presvetoj Bogorodici.
Šta vaši prijatelji hvale kod vas?
- Odanost.
Koga ne biste želeli da sretnete u sauni ni u kom slučaju?
- Ne odlazim u saunu.
Šta kažu vaši neprijatelji o vama?
- Verovatno: “Dokle više ta Habjanovićka?!“
Koji prirodni dar biste hteli da imate?
- Uvek sam želela da lepo pevam i da sviram klavir. U muzičku školu me nisu primili, a iz hora su me izbacili posle prve probe.
Za šta ili kome morate svakako još da se izvinite?
- Svima koje sam povredila iz nehata. Svima koje sam povredila, a da sam toga bila svesna, već sam se izvinila.
PRIVID I STVARNOST
Koje vaše dobre osobine se ne uvažavaju kako treba?
- Poštujem ljude i zato sam tolerantna, a mnogi to dožive kao slabost pa postanu bezobrazni.
Ako biste mogli da promenite jednu svoju osobinu, šta bi to bilo?
- Ponekad prebrzo reagujem.
Šta je vaša najdragocenija imovina?
- Prsten sa likom Presvete Bogorodice, koji sam prethodno sanjala. I kolekcija anđela.
Šta je bila vaša najdramatičnija pogrešna odluka?
- Jednom sam poverovala da ljudi mogu da menjaju svet. A poverovala sam i nekim ljudima da to iskreno žele.
Koje su vaše skrivene slabosti?
- Volim lepe haljine i cipele. Nakit. Volim da sam okružena lepim stvarima.
Kako biste slepom čoveku opisali svoj izgled?
- Dopustila bih mu da pređe dlanovima po mom licu, a onda bih mu rekla da to što „vidi“ nije važno. Da sam ja u svojim knjigama. I pustila bih mu Petkanu, koju je kao zvučnu knjigu režirao i snimio moj sin.
RAZUM I ŽELjE
Šta biste najpre uradili kada biste dobili vlast u Srbiji na jedan dan?
- Organizovala bih da ljudi nauče Deset Božjih zapovesti i uputila ih da žive po njima.
Ko će da vlada Srbijom kroz deset godina?
- Volela bih da kroz deset godina čelni ljudi ne vladaju nego služe. A da svako vlada sobom. Inače će biti sasvim svejedno ko je na vlasti.
Sa kojom istorijskom ličnošću se najradije identifikujete?
- Najbliža mi je kneginja Milica. A uzor mi je vladika Nikolaj.
Ko su za vas najumniji duhovi našeg doba?
- Mislim da oni nisu poznati široj javnosti.
Koji politički projekat bi doneo sreću svetu?
- Postojao je takav projekt u devetnaestom veku, zvao se hrišćanski socijalizam. Nažalost, bio je suviše human da bi ga ljudi prihvatili.
Za kog slikara biste dali najviše para?
- Za sliku Uroša Predića „Na majčinom grobu“. Mnogo puta sam pred njom plakala.
ŽIVOT I VEČNOST
Kao dete hteli ste da budete?
- Pisac čije knjige ljudi vole da čitaju.
Koji san hoćete svakako još da ostvarite?
- Da dovršim ciklus knjiga kojima ispisujem istoriju hrišćanstva.
Kako biste voleli da umrete?
- „Bez bola, mirno i nepostidno“, kao što molimo na liturgiji.
Gde želite biti sahranjeni?
- U kripti crkve čiji će ktitor biti moja porodica.
Ko da održi govor nad vašim grobom?
- Neko ko me voli.
Kojoj rečenici se nadate u tom govoru?
- „Verovala je da nas samo ljubav može spasiti. I živela je po svojoj veri.“
22.10.07
Večna borba dobra i zla
LJiljana Habjanović-Đurović o romanu „Zapis duše“
Svoj novi roman vidim kao povest o životu jedne izuzetne žene koju je, zbog njene dobrote, narod nazvao mati Angelina. Ali i kao svedočanstvo o putu duše po ishodu iz tela. Taj duhovni deo podjednako mi je važan kao i povest o despotičinom zemaljskom životu
Novi roman LJiljane Habjanović-Đurović „Zapis duše“ izaći će na dan otvaranja Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu. Reč je o knjizi u kojoj se spisateljica, opisujući život despotice, a potonje svetiteljke Mati Angeline Branković, pozabavila krupnim, teškim temama kao što je put ljudske duše po ishodu iz tela, raj, pakao, zatim greh, spasenje i konačno ljubav kao jedini pravi put ka izbavljenju.
Kako je došlo do toga da napišete knjigu u kojoj je glavna junakinja Mati Angelina Branković, srpska despotica?
- Ideja i predlog da napišem roman o Prepodobnoj mati Angelini potekla je od mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Ja o ovoj svetiteljki i despotici srpskoj tada ništa nisam znala. Ali čim sam pronašla prve šture, enciklopedijske podatke, shvatila sam da sam od njegovog visokopreosveštenstva dobila veliki dar. Priču nesvakidašnju i uzbudljivu. Nekako punu. Priču o jednoj izuzetnoj ženi, ali i o najdramatičnijem veku srpske istorije. Priču koja daje mogućnost da se iz nje razvije ozbiljan roman. Na toj priči beskrajno sam zahvalna mitropolitu. Ali zahvalna sam mu i na poverenju da takvu priču, veliku, zahtevnu i višeslojnu, poveri baš meni.
Zacelo su pisanju romana prethodila opsežna istraživanja, pripreme, ali i obilasci terena. Postoji li nešto što vas je na tim putovanjima posebno impresioniralo?
- Kao i uvek, da bih napisala roman pročitala sam mnogo knjiga iz istorije, geografije, istorije umetnosti. Čitala sam stare spise pohranjene u arhivu Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti. Učila sam iz svedočenja svetih otaca. Pokušala sam i da obiđem mesta u kojima je živela moja junakinja. Ali, ona je svoj vek provela seleći se. Boravila je u pet država i osam gradova. U nekima od njih sam bila. Do drugih nisam uspela da stignem.
Najznačajniji mi je bio obilazak Kupinika, starog grada Brankovića na Obedskoj bari. Grad je srušen, ali se na osnovu ostataka može sagledati njegov oblik, raspored kula i kapija, položaj u okruženju i zamisliti život u gradu i podgrađu. Ispred grada, udaljena četvrt sata vlastelinskog hoda, nalazi se crkva Svetog Luke, koju je podigao despot Đurađ Branković, Angelinin svekar. Kupinik sam obišla prvi put u leto 2005. godine. Dok sam se molila pred ikonom mati Angeline, pozvali su me moji sin i muž, uzbuđeni, i u glas. Odveli su me do velikog drvenog krsta na kome je bila pločica sa natpisom: „Jerusalim, o Krstovdanu 2004.“, koja označava da je taj krst Jerusalimom nosila poklonička grupa Srpske pravoslavne crkve o Krstovdanu 2004. godine. Zadrhtala sam u neverici.“Da li je moguće?“, pitala sam. „Naš krst! „, rekao je moj sin. I danas se pitam da li je moguće da me je krst koji sam i ja nosila ulicama jerusalimskim, dok sam pisala roman „Svih žalosnih radost“, dočekao u gradu Brankovića u času kada sam počela da pišem roman „Zapis duše“. Pitam se, a imam samo jedan odgovor koji mi greje dušu i još jednom potvrđuje da u čovekovom životu ništa nije slučajno.
Ovo vaše delo karakteriše višeslojnost. Knjiga je veoma složena. Ima elemente istorije, religije, može se čitati kao psihološki roman, pa i kao knjiga o ljubavi... Kako je vi lično vidite?
- Roman koji se može žanrovski svrstati uzan je, skučen i često prazan. Zato ja ne volim žanrovske romane. „Zapis duše“ je roman bogat i sveobuhvatan, višeslojan i višeznačan, kao i sam život. Ja ga vidim kao povest o životu jedne izuzetne žene koju je, zbog dobrote, narod nazvao majkom. Ali i kao svedočanstvo o putu duše po ishodu iz tela. O životu posle smrti. Taj duhovni deo podjednako mi je važan kao i povest o despotičinom zemaljskom životu. Jer, on govori o onome što čeka svakoga od nas kada duša odbaci telo kao pohabanu haljinu. I daje odgovore na pitanja šta je, u stvari, raj, šta pakao, kako izgleda pravi dodir duša.
Dok sam radila na ovom romanu, po prvi put sam zamislila trenutak u kome duša u Carstvu nebeskom sreće ne samo duše svojih predaka, već i svetitelje. Verujte mi, prosto sam zagrcnuta radošću kada pomislim da ću možda nekada stati pred Svetu Petku, kneginju Milicu, svetog Vasilija Ostroškog, ili samu Presvetu Bogorodicu.
Opisujući put ljudske duše po napuštanju tela, otvorili ste jedno značajno pitanje - pitanje greha. Koliko je bilo teško pisati o tome?
- Ja sam o grehu, iskušenjima, demonskim podmetanjima, borbi duše, srca i uma protiv nasrtaja i prevara gospodara tame i njegovih slugu pisala i u svojim prethodnim knjigama - u romanima „Petkana“, „Igra anđela“ i „Svih žalosnih radost“. Bilo mi je teško da o istom pišem i u romanu „Zapis duše“, a da se ne ponavljam. Kao pisac, veoma sam zadovoljna što sam to uspela. Kao vernik, pišući o grehu suočavala sam se i sa sopstvenim posrnućima.
Kažete da narod koji čuva svoju veru čuva svoj opstanak i budućnost. Angelina, njen muž Stefan Branković i sinovi Đorđe i Jovan žrtvuju se radi opstajanja u pravoslavlju i očuvanja vere predaka. Čuvamo li mi danas dovoljno našu veru?
- Život svetih Brankovića, a sveti su i Angelina i njen muž Stefan i njihovi sinovi Đorđe i Jovan, zaista se može posmatrati i kao neprestana borba protiv iskušenja da promene veru za večeru. Borba protiv ucena, pretnji i obećanja. Živeli su kao prognanici i siromasi, ali kao duhovna gospoda i vernici. Znali su da, kako je despotica rekla svome mužu, „duša nije maramica od mletačke čipke, da se prodaje po trgovima i koristi po potrebi, kao ukras ili za brisanje ruku“. A mi danas? Kao i uvek, neko veru čuva, neko je ne čuva. Neko zna da čoveku ništa ne vredi ako sav svet zadobije, a dušu svoju izgubi. Drugi smatraju da je jedino važno zadobiti svet, a o duši i ne misle. Ima, naravno, i onih koji ne veruju u večni život duše, u život posle smrti zemaljske i sud Hristov. Sve je to pitanje ličnog stava, ličnog izbora, slobodne volje čovekove. Ja, na primer, imam ozbiljnih problema zato što pišem o junakinjama iz srpske istorije i o veri. Znam, kada bih pisala o nekim drugim temama, znam i koje su teme poželjne, hvalili bi me moćnici srpske kulture i medija, a ne bi prećutkivali moje uspehe u inostranstvu i, čim progovore, krivotvorili istinu o srpskoj književnoj sceni. Ipak, ja pišem ono što nosim u duši. Samo tako mogu da se radujem napisanom, da sa ljubavlju govorim čitaocima o svojim knjigama.
Začuđujuće je da se na više mesta u romanu, mada opisujete petnaesti vek, zapaža duh ovog vremena. Posebno kada govorite o ratovima, trgovini ljudimaÖ kao da se istorija ponavlja.
- Sve što se dešava na zemlji, svakodnevni život svakoga od nas, ali i događaji koje nazivamo prelomnim i istorijskim, samo su posledica i rezultat borbe između dobra i zla. A ta borba je večna. Od kada su zbačeni sa nebesa, pali anđeli nasrću na ljude i uče ih grehu. Navode ih na mržnju, pohlepu, gnev, zavist, osvetu. Podstiču ih na krivokletstva, otimačinu i ubistva. LJudi koji služe zlu često imaju veliku moć na zemlji i nad ljudima.
Naslovnica knjige je veoma neobična. Šta ona predstavlja?
- Slika na koricama je originalni pečat despotice Angeline iz 1479. godine. On se danas čuva u Bečkom državnom arhivu. Na pečatu je ispisano: Angelina despotica. A tu je i njen znamen: anđeo koji drži zastavu na kojoj je dvoglavi orao. Naravno, anđeo je simbol despotičinog imena, a dvoglavi orao simbol prava na nasleđe Nemanjića. Želim posebno da istaknem da je natpis na pečatu ispisan ćiriličnim pismom. Inače, dizajn korice radio je moj sin, Hadži-Aleksandar Đurović, koji radi dizajn korica i za ostala izdanja naše izdavačke kuće. On je i režirao reklamni spot za roman „Zapis duše“. I to je divno iskustvo: doživeti svoje dete kao umetnika i stvaraoca.
Autor: Mila Milosavljević