15.05.10
U vučjem leglu istorije
HILARI MANTEL
Svesni smo da su Tjudori bili poput nas u mnogim stvarima, a u drugim mnogo drugačiji. Mi prihvatamo da je Henri VIII bio čudovište, ali mislim da se kao narod potajno njime ponosimo, kaže dobitnica Bukera za istorijski roman o Kromvelu
Ljudi vole da čitaju o Tjudorima, čak i pre dobijanja Bukera moj roman je bio jako lepo prihvaćen – kaže Hilari Mantel, britanska književnica, u ekskluzivnom razgovoru za „Politiku”, povodom srpskog izdanja njenog nagrađenog romana „Vučje leglo” (Mladinska knjiga, prevod Vladimira D. Jankovića), dosad najprodavanije knjige „bukerovca“ – 220.000 primeraka prodato je samo u Britaniji.
– Postoji mnogo romana o Tjudorima koji spadaju u trivijalnu književnost. Mislim da se čitaocima dopalo to što ja ne minimalizujem složenost situacije i odnosa, već ih činim razumljivim – kaže još ova britanska književnica irskog porekla, koju kritičari nazivaju „Servantesom istorijskog romana”.
Roman Vučje leglo prati život Tomasa Kromvela, glavnog savetnika engleskog kralja Henrija VIII, od njegovih najranijih dana. Šta ste sve otkrili o njemu?
Tomas Kromvel rođen je u običnoj, nepoznatoj porodici koja je ipak pripadala zanatlijskom staležu, a znamo da je u Engleskoj presedan da neko iz nižeg staleža ikada dođe do visokih državnih funkcija. Jedini razlog iz kog uopšte imamo bilo šta o njemu zabeleženo jeste taj što je njegov otac Volter Kromvel, kovač i pivar, često bio izvođen pred lokalne sudove zbog krivičnih dela pijančenja i nasilja. Možemo da pretpostavimo da Tomasovo detinjstvo nije bilo veoma srećno, da je pobegao od kuće kada je imao 15 godina i kasnije postao plaćenik u francuskoj legiji. Nakon toga, duže vreme o njemu nema nikakvih podataka, sem da je bio u Rimu, Firenci i Veneciji. Izgleda da je radio jedno vreme u italijanskim trgovačkim bankama, a zatim kao trgovac vunom u Antverpenu. U London se vraća u svojim kasnim dvadesetim. Radio je kao advokat i poslovni savetnik sve dok nije otišao da radi za kardinala Volsija. Od tada možemo da pratimo konkretne istorijske podatke o njegovom životu.
Kakav je odnos između istorijskog istraživanja i fikcije u vašem romanu?
Neki autori bi jedva čekali da pišu o tim godinama, ali ja sam zabeležila njegov rani život na posredan način, putem mnogih prisećanja samog Tomasa. Više volim da radim u okviru koji mi daju činjenice nego da se koristim pukim spekulacijama.
Margerit Jursenar opisivala je do detalja kako je Hadrijan preživljavao svoje migrenozne napade, koliko ste vi svog pripisali T. Kromvelu?
On je bio vrlo povučena ličnost. Čuvao je svoje tajne. Gotovo sva njegova pisma jesu zvanični dokumenti. U potpunosti možemo da rekonstruišemo njegov javni život, ali da bismo ga oslikali kao privatnu ličnost, moramo da se poslužimo maštom. Postoje legende, razne priče o njemu, koje su sakupili pisci iz elizabetanskog perioda, a prema kojima moramo da se odnosimo sa predostrožnošću. Ali, one nam ipak daju nekakvu ideju o čoveku kakav je mogao biti – ćelav, preduzimljiv, vredan, snažan. Ima dosta podataka o njegovom domaćinstvu – o ljudima oko njega, koliko je novca trošeno i na šta, pokoja zabeleška o tome kakve knjige je čitao. Takođe, znamo da je u svom domaćinstvu imao i muzičare, da je bio pokrovitelj jedne glumačke trupe i da je na vrhuncu svoje moći njegova kuhinja hranila 200 siromašnih Londonaca dva puta dnevno...
Na kraju, postoji trik koji mi, pisci, koristimo kako bismo ušli pod kožu lika, a koji je teško objasniti. Pretpostavljam da sam o svom liku razmišljala jako dugo. Počela sam da mu se divim, iako ne mogu u potpunosti da ga razumem. Barem ne u ovoj fazi.
Kralj Henri VIII Tjudor iz želje za muškim naslednikom napustio je prvu ženu Katarinu Aragonsku kako bi se oženio ljubavnicom Anom Bolen. Vrtlog intriga na dvoru doveo je do suđenja Ani Bolen koje je organizovao Kromvel, nakon čega je osuđena na smrt. Zašto ste izabrali da baš iz Kromvelove perspektive osvetlite ta dešavanja?
Iako se Henri VIII otcepio od Rima, on je očuvao katoličku doktrinu skoro u potpunosti, a misa je sačuvala svoj stari oblik. Do formalnih promena u protokolu i veri došlo je tek sa vladavinom Henrijevog sina Edvarda VI. Engleska crkva je tek tada mogla da se nazove protestantskom. Štaviše, tokom kasnije svoje vladavine, Henri je krivično gonio i ponekad čak i spaljivao protestante kao jeretike. Pa, ipak, dozvolio je da se engleski prevod Biblije koristi u službi u svim crkvama i to je bio značajan korak napred ka reformi religije.
Uloga Tomasa Kromvela, kao centra politike Tjudora više od deset godina, neosporna je. Njegova kosmopolitska prošlost, činjenica da je bio autodidakt, načinila ga je drugačijim od ostalih Henrijevih dvorana, a izdvaja se i po bistrini uma i istrajnosti. U Vučjem leglu zaista stajem na njegovu stranu. Stavljam kameru na njegova ramena. Čitalac gleda njegovim očima. Piscu je dozvoljeno da bude sledbenik. To čini roman uzbudljivim.
Kromvelove spominjete u vašem ranijem istorijskom romanu Bezbednije mesto, posvećenom likovima Francuske revolucije –Kamiju Demulenu, Dantonu i Robespjeru. Da li ste tada pomišljali da napišete sagu o jednom Kromvelu?
Kromvel koji je spomenut u knjizi Bezbednije mesto jeste Oliver Kromvel (1599–1658), jedna sasvim druga ličnost. Bio je političar i vojnik – komandant parlamentarnih snaga u engleskom građanskom ratu. Posle njegove smrti, u Engleskoj je obnovljena monarhija. Oliver je bio potomak Tomasove sestre Katarine Kromvel.
Kakav je današnji stav britanske javnosti prema Kromvelu i Henriju VIII?
Svesni smo da su Tjudori bili poput nas u mnogim stvarima, pa opet u drugim mnogo drugačiji. Mi prihvatamo da je Henri VIII bio čudovište, ali mislim da se kao narod potajno njime ponosimo. Tomas Kromvel je bio nemilosrdan i ambiciozan čovek, ali nimalo nemilosrdniji i ambiciozniji od pojedinih savremenika prema kojima su potomci bili daleko blaži u osudi. Pokušala sam da ga načinim čovekom svog vremena, nisam htela da od njega napravim modernu repliku, pa, ipak, bio je ispred svog vremena.
U ovom trenutku radite na nastavku sage o Kromvelu?
Događaji vezani za zatočenje Ane Bolen, suđenje i pogubljenje, biće opisani u mojoj sledećoj knjizi, Ogledalo i svetlost, koja će kasnije prerasti u beleške o Kromvelovom daljem napredovanju, naglom padu i pogubljenju 1540. godine. U mojoj glavi, te dve knjige su jedna velika priča. Moje pero je naoštreno, imam toliko toga da kažem.
-------------------------------------------------
Otac je prepoznao na televiziji
Život Hilari Mantel (1952) obeležile su dve stvari – odsustvo oca, koji je porodicu napustio u ranom detinjstvu, „u vreme kada je bilo sramota ako se porodica raspadne, zbog čega su ljudi morali da pribegavaju mnogim lažima“, i njena bolest.
Mantelova nikada nije pokušala da pronađe svog oca. „Zapravo, nakon što su moji memoari objavljeni 2003, njegova ćerka iz drugog braka nazvala me je i od nje sam čula da je pre smrti, kada me je jednom video na televiziji, rekao ’Mislim da je ovo moja ćerka’.”
Na kraju druge godine studija udala se. U Bocvani je sa suprugom radila kao socijalni radnik i prodavac a nakon boravka u Saudijskoj Arabiji, zbog bolesti koja će se kasnije dijagnostikovati kao teži oblik endometrijaze, vraća se u London, gde radi kao filmski kritičar. Komplikovano lečenje i neophodne hirurške intervencije ostavili su je bez poroda, a tretman steroidima zauvek je promenio njen izgled. Lično iskustvo motivisalo ju je da postane pokrovitelj organizacije za borbu protiv endometrijaze.
Ivana Golubović