Paulo Koeljo se smatra najuticajnijim savremenim piscem. Njegova dela prodata su širom sveta u tiražu od preko 150 miliona primeraka, objavljena u 170 zemalja i prevedena na preko 80 jezika.
Rođen u Rio de Žaneiru (Brazil) 1947. godine, Paulo Koeljo je autor nekoliko naslova koji spadaju u najčitanije knjige našeg vremena. Među njima su Dnevnik jednog čarobnjaka i Alhemičar koji su ga i učinili svetski poznatim. Naravno, Paulo Koeljo je napisao mnoge druge knjige koje su dirnule srca ljudi širom sveta – Brida, Veronika je odlučila da umre, Jedanaest minuta, Alef.
Dobitnik je brojnih prestižnih međunarodnih nagrada. Izabran je za člana Brazilske književne akademije 2002. godine, a od 2007. godine je ambasador mira Ujedinjenih nacija. Godine 2009 dodeljeno mu je priznanje Ginisove knjige rekorda za najprevođenijeg autora jednog romana (Alhemičar). Takođe, on je i autor koga prati najviše ljudi na društvenim mrežama.
Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini.
Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav.
Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište.
Niko, osim Atene.
Dugo vremena nakon Atenine smrti, njena bivša učiteljica zamolila me je da je pratim do grada Prestopansa, u Škotskoj. Pozivajući se na jedan feudalni zakon koji će biti ukinut sledećeg meseca, taj grad je zvanično pomilovao osamdeset i jednu osobu – uključujući i mačke – koje su pogubljene zbog veštičarenja, tokom XVI i XVII veka.
Prema zvaničnom predstavniku barona od Prestongrendža i Dolfinstouna «većina je bila osuđena bez ikakvog konkretnog dokaza, samo na osnovu iskaza svedoka optužbe, koji su izjavili da osećaju prisustvo zlih duhova.»
Nema potrebe da se ponovo podsećamo na sva nepočinstva Inkvizicije, sa njenim spravama za mučenje i lomačama koje su raspirivale mržnja i osveta. Ali, tokom putovanja, Eda je više puta ponovila da postoji nešto u tom činu što ona ne može da prihvati: grad i četrnaesti Baron od Prestongrendža i Dolfinstouna, «dali su oprost» svirepo pogubljenim osobama.
- Nalazimo se usred XXI veka, a potomci istinskih zločinaca, onih koji su ubijali nedužne ljude, još uvek daju sebi za pravo da «praštaju». Vi to dobro znate, Herone.
Znao sam. Jedan novi lov na veštice uzimao je maha; s tom razlikom što, ovoga puta, oružje nije bilo usijano gvožđe već ironija ili represija. Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje. I onda obično muž, supruga, otac, sin, ili bilo ko od bližnjih, umesto da se time ponosi, na kraju zabranjuje da se ta tema uopšte i pomene, iz straha da svoju porodicu ne izloži ruglu.
Pre nego što sam upoznao Atenu, smatrao sam da sve to nije ništa drugo nego jedan nečastan način zloupotrebe beznađa ljudskog bića. Moje putovanje u Transilvaniju radi snimanja dokumentarnog filma o vampirima takođe je bilo jedan od načina da se pokaže kako ljudi lako podležu obmanama; izvesne praznoverice ostaju ukorenjene u ljudskoj mašti, ma koliko besmisleno izgledale, i bivaju vešto iskorišćene od bezobzirnih pojedinaca. Kad sam posetio Drakulin zamak, rekonstruisan isključivo sa ciljem da turistima pruži utisak da se nalaze na jednom izuzetnom mestu, prišao mi je jedan vladin činovnik; stavio mi je do znanja da ću biti bogato nagrađen kad film bude prikazan na BI-BI-SI-ju. Po rečima tog činovnika, ja doprinosim propagiranju jednog značajnog mita, a to zaslužuje izdašnu nadoknadu. Jedan od vodiča je naveo podatak da se broj posetilaca povećava iz godine u godinu, i da je svako pominjanje tog mesta u osnovi pozitivno, čak i one tvrdnje da je zamak lažan, da je Vlad Drakula bio istorijska ličnost bez ikakve veze sa mitom, i da je cela priča obično bulažnjenje jednog Irca (Brama Stokera) koji nikad nije ni kročio u taj kraj.
U tom trenutku mi je sinulo pred očima: shvatio sam da, ma koliko se strogo pridržavao činjenica, ja i nehotice saučestvujem u laži; iako je moja ideja bila upravo da demistifikujem to mesto, ljudi će i dalje verovati u ono što žele; vodič je bio u pravu – u suštini, i ja sam bio jedan od saučesnika u širenju propagande. Čim sam to uvideo, odustao sam od projekta, iako sam uložio znatna sredstva u putovanje i pripremna istraživanja.
Ali odlazak u Transilvaniju, kako će se na kraju ispostaviti, izvršiće snažan uticaj na moj život: upoznao sam Atenu, dok je tražila svoju majku. Sudbina, ta tajanstvena, neumitna sudbina, učinila je da se nađemo, licem u lice, u beznačajnom holu jednog još beznačajnijeg hotela. Bio sam svedok njenog prvog razgovora sa Didri – ili Edom, kako više voli da je zovu. Prisustvovao sam, kao da samog sebe posmatram, uzaludnoj borbi koje je moje srce vodilo da ne bi dozvolilo da me zavede jedna žena koja nije pripadala mom svetu. Aplaudirao sam kad je razum izgubio bitku, a jedino što mi je preostalo bilo je da se prepustim, da prihvatim činjenicu da sam se zaljubio.
Ipak, to osećanje mi je omogućilo da vidim obrede kakve nikad nisam ni sanjao, dve materijalizacije, transove. Smatrajući da sam zaslepljen ljubavlju, sumnjao sam u sve, ali sumnja, umesto da me parališe, gurala me je u susret okeanima za koje nisam ni slutio da postoje. Bila je to snaga koja mi je u najtežim trenucima pomogla da podnesem podozrivost i cinizam mojih prijatelja novinara i da pišem o Ateni i njenom radu. I pošto je ljubav nastavila da živi, i sada kad je Atena već odavno mrtva, ta snaga je i dalje prisutna, iako mi je jedina želja da zaboravim ono što sam video i naučio. Mogao sam da plovim po tom svetu samo ako držim Atenu za ruku.
To su bili njeni vrtovi, njene reke, njene planine. Sada, kad je ona otišla, osećam potrebu da sve što pre postane onakvo kakvo je i ranije bilo; usredsrediću se na probleme prevoza, na spoljnu politiku Velike Britanije, na naš poreski sistem. Želim ponovo da mislim da je svet magije samo jedan vešto razrađen trik. Da su ljudi sujeverni. Da ono što nauka nije u stanju da objasni, nema ni prava da postoji.
Kad su sastanci u Portobelu počeli da izmiču kontroli, vodili smo beskrajne rasprave o njenom ponašanju, iako me danas raduje pomisao da nikad nije htela da me posluša. Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo.
Budim se i uspavljujem s tim uverenjem; bolje je što je Atena otišla pre nego što se spustila u dubine ovozemaljskog pakla. Nikad ne bi uspela da povrati duševni mir posle događaja koji su je žigosali kao «vešticu iz Portobela». Ostatak njenog života bio bi gorko sučeljavanje njenih ličnih snova sa kolektivnom stvarnošću. Poznavajući njenu prirodu, znam da bi se borila do kraja, trošila svoju energiju i radost u nastojanju da dokaže nešto u šta niko, apsolutno niko, nije spreman da poveruje.
Ko zna, možda je tražila smrt kao što brodolomnik traži ostrvo. Mora da je stajala na mnogim stanicama metroa, u cik zore, čekajući napadače koji nisu dolazili. Hodala je kroz najopasnije četvrti Londona, tražeći ubicu koji se nije pojavljivao. Izazivala je gnev nasilnika, koji nisu uspevali da daju oduška svom besu.
Sve dok nije postigla željeni cilj: da bude svirepo ubijena. Ali, na kraju krajeva, koliko ima među nama onih koji su izbegli da vide kako im najvažnije stvari u životu izmiču iz časa u čas? I tu ne mislim samo na drage osobe, već i na naše ideje i snove: možemo odolevati jedan dan, nedelju dana, nekoliko godina, ali uvek smo osuđeni na gubitak. Naše telo nastavlja da živi, ali duša zadobija smrtonosni udarac, pre ili kasnije. To je savršen zločin u kome ne znamo ko je ubio našu radost, koji su ga motivi na to naveli i gde se kriju krivci.
A i ti krivci, koji ne otkrivaju svoja imena, jesu li uopšte svesni svojih postupaka? Mislim da nisu, jer su i oni sami žrtve stvarnosti koju su stvorili – ma koliko možda bili utučeni ili obesni, nemoćni ili silni.
Ne razumeju i nikad ne bi razumeli Atenin svet. Dobro sam to rekao: Atenin svet. Napokon sam priznao sebi da sam bio tu samo u prolazu, kao po nekoj milosti, kao neko ko se obreo u divnoj palati, kušao najbolja jela, svestan da je sve to samo jedno slavlje, jer palata nije njegova, hrana nije kupljena njegovim novcem, a u datom trenutku svetla se gase, domaćini odlaze na spavanje, sluge se povlače u svoje sobe, kapija se zatvara, i mi smo ponovo na ulici, čekajući taksi ili autobus da nas vrati u osrednjost naše svakodnevice.
I evo, ja se vraćam. Bolje rečeno: jedan deo mene se vraća u ovaj svet u kome jedino ima smisla ono što vidimo, dotičemo i što možemo da objasnimo. Ponovo sam se uželeo kazni zbog prekoračenja brzine, ljudi koji se prepiru pred šalterima u banci, večitih žalopojki na račun vremena, filmova strave i užasa i trka Formule 1. To je svet u kome ću morati da sudelujem do kraja svojih zemaljskih dana; oženiću se, imaću decu, a prošlost će biti daleka uspomena, koja će me na kraju naterati da se upitam, preko dana: kako sam mogao da budem toliko slep, kako sam mogao da budem toliko naivan?
Ali takođe znam da će, noću, drugi deo mene nastaviti da bludi prostorima, u dodiru sa stvarima podjednako stvarnim kao i paklo cigareta i čaša džina ispred mene. Moja će duša plesati sa Ateninom dušom, biću sa njom dok spavam, budiću se sav znojav, odlaziti u kuhinju da popijem čašu vode, shvatiti da je u borbi s utvarama potrebno koristiti stvari koje ne pripadaju stvarnosti. I tada ću, pridržavajući se saveta moje babe, staviti raširene makaze na stočić kraj uzglavlja, i time prekinuti produžetak sna.
Sutradan, pogledaću makaze s izvesnim kajanjem. Ali moram da se ponovo priviknem na ovaj svet, ili ću završiti u ludilu.
20.09.08
Sedam suštinskih reči
Paulo Koeljo
Tokom nekoliko meseci podsticao sam svoje čitaoce da na mom blogu pišu o sedam reči koje smatram ključnim u današnje vreme: čudo, mučenje, molitva, patnja, savet, ksenofobija (strah od stranaca), brak. Danas počinjem s objavljivanjem niza odgovora koristeći pseudonime pod kojima su pisani. Ko želi da pročita sve odgovore (na engleskom) neka poseti: www.paulocoelhoblog.com/discuss .
Karmen Larisa: ljudi tragaju za nečim što će u potpunosti promeniti naše postojanje, a istinsko čudo je biti ovde i sada, prihvatajući sebe samu: uspone i padove, slabosti i uspešne trenutke. Bog nam pomaže, makar i ćuteći. I ne zaboravi: ako pokušaš da potamniš druge, nikada se nećeš prosvetliti.
Radu: ne razgovaram s Bogom svakog dana i On me nikada nije pozvao na kafu. Ali zato znam kada sam blizu Njegove Energije i trudim se da postupam tako da se nikada ne postidim svojih dela. Pošto sam u tome bio uspešan, smatram da za to nije zaslužan samo moj trud, već Njegovo bdenje u svakom trenutku. To je čudo.
Daša: božiji dah mogu da osetim sa svakim udisajem. Šta god da se desi, On diše sa mnom.
Mirjam: čudo je ponovo otkriti dete u sebi. Pronaći razlog da se boriš, biti u stanju da se zaštitiš a da ne izgubiš nevinost. Čudo je biti u kontaktu s drugima i pronaći sebe.
Džesi King: biti kao cvet i shvatiti sve što se dešava. Posmatrati vetar i pretvoriti se u njega jer umeš toliko da voliš da možeš da promeniš stvarnost.
K. L. : ne daj se zavarati – problemi koji su pred tobom neće tek tako nestati. Pokušaj da ih rešiš i ako tako postupiš shvatićeš da je bilo lakše nego što si mislio. Kako tama nestaje svetlost se javlja, ali nemoj stati – probaj da se pretvoriš u tu svetlost.
Karen: ljubav bez mudrosti nije ljubav. Mudrost bez ljubavi nije mudrost. Neka naša srca budu u stanju da vole i razumeju.
Eme: svakog trenutka dok sledim svoje snove otvara mi se put čuda. Kakva radost! Kakva bol! Kakva snaga! Zbog svega toga osećam se lepšom, jer znam da je svaki moj delić baš tamo gde ovog trenutka treba da bude. Ima trenutaka kada umirem od straha i želim da pobegnem nazad, ali tada se nešto desi, Božansko prisustvo me zagrli, uteši, i ponovo mi osvetli put.
Nil Potgiter: pre neki dan sam šetao pored mora i kada sam stao da pređem ulicu video sam devojku kako priča mobilnim telefonom. Ona je takođe želela da pređe ulicu, ali sam s mesta na kome sam se nalazio, za razliku od nje, mogao da vidim da automobil ide prema njoj. Viknuo sam da pazi, ali me nije čula. Zakoračila je, i u trenutku kada sam već video tragediju, zastala je, sagnula se i iz cipele izbacila kamenčić koji joj je smetao. Automobil ju je za dlaku promašio. Čudo je ono što se svakog dana dešava! Paulo Koeljo: Sedim ovde u jednom kafeu kakvih ima mnogo u mnogim gradovima u svetu i pišem ovu kolumnu. Još sam u detinjstvu maštao o ovakvim trenucima i uspeo sam da ih doživim kada sam imao skoro četrdeset godina. Napolju je sunce, stiglo je proleće, ljudi su srećni, a uprkos tome što svet nije savršen kako bismo svi mi voleli da bude, niko ne deluje nezainteresovano i svi se trude da nešto poboljšaju. Ovog trenutka radim ono što najviše volim i to je čudo koje se trudim da poštujem svakog dana.
19.10.07
Ogledalo moje duše
Paulo Koeljo
Verujem da je život vrlo darežljiv prema hrabrim ljudima koji preuzimaju rizike, kaže slavni pisac Paulo Koeljo
Paulo Koeljo, popularni brazilski pisac, čije su knjige prevedene na više od 65 jezika i štampane u milionskim tiražima, svoje čitaoce nedavno je obradovao novim romanom „Veštica iz Portobela”, koji je kod nas objavila beogradska izdavačka kuća „Paideja” (za 11 godina objavila je 11 Koeljovih knjiga) u prevodu Jasmine Nešković. Inače, Koeljo je krajem septembra imenovan za ambasadora mira Ujedinjenih nacija, povodom međunarodnog dana mira.
Pored toga što je bestseler autor, Koeljo se takođe bori za multikulturalno društvo, angažujući se u Unesku kao savetnik za multikulturalni dijalog i duhovno približavanje. Svetsku slavu stekao je romanom „Alhemičar” a, između ostalih, kod nas je izuzetno čitan i njegov roman „Dnevnik jednog čarobnjaka”. Razgovor sa Koeljom, koji sledi, obavljen je putem elektronske pošte, na engleskom jeziku.
Rekli ste da je Vaš novi roman podjednako zasnovan na stvarnosti i fikciji. Kako ste stvorili Atenin lik?
Atena je, kao i svi moji likovi, ogledalo moje duše, deo moje sopstvene ličnosti. U oktobru 2005. godine u Transilvaniji sam upoznao rumunsku stjuardesu koja me je podstakla da napišem priču o Ateni. Pričala mi je o tome kako ju je usvojila austrijska porodica, kao i o svojim romskim korenima. Naravno, ona je bila početna tačka romana, a drugi aspekti potekli su od mnoštva situacija i ljudi koje sam sretao usput. I moj portret takođe je deo ovog lika.
Zašto ste junakinju nazvali „Veštica iz Portobela” i da li verujete u postojanje veštica?
Naslov sam pronašao posle završetka knjige i, da odgovorim na Vaše pitanje: naravno da verujem u moći koje svako poseduje, ali se ne usuđuje da ih razvije. Nažalost, za reč „veštica” još uvek se vezuje mnogo predrasuda. Za mene je ono što društvo naziva „vešticom” samo ličnost, muškarac ili žena koji dopuštaju intuiciji da upravlja njihovim postupcima, koji komuniciraju sa okruženjem, koji se ne plaše da se suoče sa izazovima.
Šta znači biti veštica u naše vreme, imamo li još uvek Svetu inkviziciju, kao u srednjem veku?
Rekao bih da u svom najnovijem romanu precizno govorim o predrasudama sa kojima se u modernom društvu suočavaju savremene veštice. U današnjem svetu (kao što je to bio slučaj i u prošlosti) ogromna količina energije troši se na to da se ljudi učine poslušnima: na utvrđeno ponašanje, ustanovljene religije, jednom rečju, na određene tipove mišljenja. Ova uniformnost vrlo je opasna zato što potiče od određene „političke korektnosti” koja guši ljudsku spontanost. Svi koji se bune protiv opšte „inercije” moraju da plate cenu toga, čineći ono što u nekom smislu verovatno neće imati mnogo smisla za druge, ali od ključne je važnosti da čovek bude iskren prema istinskom u sebi. Atena je vrlo smela i preuzima rizik, što radi svako ko je ostao pošten prema samom sebi.
Kada kritikujete progon Atene, kako ujedno kritikujete i društvene predrasude?
U mojoj knjizi postoje delovi koji govore o Ateninoj potrazi za njenim „prazninama”. Neko me je jednom pitao da li ja imam praznine, na šta sam odgovorio da čitav problem nije u njihovoj prisutnosti već u priznanju da one postoje. U današnjem društvu mnogi su uhvaćeni u zamku pogrešno shvaćene ideje da je sve moguće objasniti. Društvo nas ubeđuje da moramo da budemo potpuno otvoreni, ne samo prema svetu, već i prema samima sebi. Ali tu je opasnost. Neophodno je priznati da neke stvari ne mogu biti shvaćene, da postoje praznine u nama i da moramo da poštujemo misteriju.
Na šta ste mislili kada ste rekli da ste nameravali da istražite žensku stranu Boga, žensku stranu sopstvene ličnosti?
Atena je ženski deo moje ličnosti, ona mi je omogućila da uronim čak i dalje i u žensku stranu Boga. Vidite, Bog ima dva lica: jedno je strogo, a drugo je sažaljivo. Obe energije neophodne su; treba da budemo saosećajni i neumoljivi. Hristos je blagoslovio to dvoje: energiju hleba, koja je čvrsta, i energiju vina, koja je po sebi prilagodljiva. Ponekad nije mač ono što razbija kamen, već strpljenje vode. Nedavno sam pročitao knjigu „Prorok” Karen Armstrong (Muhamad, Harper Kolins) i u njoj postoji jedan deo u kojem se kaže: „svako kazivanje počelo je prizivanjem: u ime Alaha, Sažaljivog (al-Rahman), i Milosrdnog (al-Rahim)...uzvišena imena al-Rahman i al-Rahim gramatički nisu ženskog roda, ali su etimološki u srodstvu sa rečima za matericu. Nisam ekspert za arapsku etimologiju, ali verujem da gospođa Armstrong jeste. Moja nova knjiga istražuje ovo Sažaljenje i Milost, onako kako ih ja vidim. Osećao sam potrebu da postavim pitanje zašto je društvo pokušalo da zaključa tu žensku stranu prirode. Atenin lik, slobodan i odvažan, bio je moj način da se latim ove teme i da razotkrijem okove dogme. Mislim da, uprkos fanatizmu, uočavamo početak ere u kojoj će ženstvene vrednosti kao što su velikodušnost i tolerancija ponovo isplivati na površinu.
Šta je danas cena za slobodoumnost, pogotovo u medijima, i da li nas ona čini tragičnim ličnostima, kakva je i Atena?
Cena je uvek visoka, ali se isplati. Ako pogledam natrag na svoj život (što sam sada i „obavezan” da uradim budući da je u Brazilu upravo objavljena moja pesnička biografija, a druga će izaći do kraja godine) vidim mnogo prilika u kojima je društvo pokušavalo da me učini „normalnim”. Zbog toga sam tri puta bio u duševnoj bolnici, kada sam bio tinejdžer (što sam opisao u svojoj knjizi „Veronika je odlučila da umre”), u mladosti su me mučili paramilitarci, imao sam mnogo poraza. Kada pogledate na sva ta iskustva možete reći – „Paulo je tragična ličnost” kao i „Atena je tragična”, ali ja to ne vidim tako. Ono što ja u svemu tome vidim jeste da čovek pokušava da ostane iskren prema samom sebi. Da, to košta, ali verujem da je život vrlo darežljiv prema hrabrim ljudima koji preuzimaju rizike.
Zašto je Vaš novi roman ispunjen sumnjom i većim osećajem tragičnog od prethodnih?
Proces pisanja je nepredvidiv. Kao i u životu, nema uvek racionalnog objašnjenja za neke izbore. Ne slažem se sa tim da je „Veštica iz Portobela” tragičnija od mojih prethodnih romana, posebno u odnosu na „Petu goru” gde kazujem priču o proroku Iliji. Svi moji junaci u potrazi su za svojim dušama, jer oni su moja ogledala, a „tragičnu” interpretaciju ostavljam čitaocima. Ja sam neko ko stalno pokušava da razume svoje mesto u svetu, a literatura je najbolji način da sagledam sebe. Moja literatura je mnogo više proizvod paradoksa nego nezamenljive logike koja je tipična za krimi romane. Taj paradoks proističe iz tenzije u mom duhu. Kao u odapinjanju strele, paradoks je u luku koji može da bude i zategnut i opušten. Znam da je važno imati sistem vrednosti u životu, ali uvek me je više privlačila izvesna nepovezanost u životu koji nije statičan, već više nalikuje plimi, koja nadolazi i povlači se.
Šta ste hteli da postignete mozaičkom strukturom „Veštice iz Portobela”?
U početku, ova struktura bila je izazov za mene, nešto što je provociralo moju maštu. Dok sam pisao knjigu, Atenin lik počeo je da se razvija na neočekivan način, zahvaljujući ovoj strukturi. Bilo je to kao da sam trčao za njom: nisam imao predstavu kako će se njena priča završiti i vrlo su me uzbuđivale mogućnosti različitih perspektiva. U jednom trenutku, u mojoj knjizi lik Nabel Al Ehija podučava Atenu sledećem: „Čak i obično slovo zahteva svu našu snagu, ako njegovo značenje treba da urežemo u tvrdi kamen. Stoga, kada se sveti spisi nađu na papiru, oni uključuju i ljudsku dušu. Jer, ruka koja vodi rukopis odražava dušu pisca.” Pisanje smatram duhovnom aktivnošću. To je trenutak kada, u tišini, mogu da razgovaram sa sobom, da budem u dosluhu sa svojom dušom. Ali, to se može odnositi na bilo koji čin koji se izvodi uz posvećenost, poniznost i ljubav.
Koja je tačka gledišta, među ovih petnaest izraženih u knjizi, Vama najbliža, i zašto je Atenin glas odsutan do samoga kraja?
Mislim da mi je Atena najbliži lik, i zbog toga je njen glas odsutan: vidljiv je za druge, a nikada sasvim sebi samom.
Komunicirate sa svojim čitaocima preko interneta. Kakav je konkurs „Eksperimentalna veštica”?
Ja sam zavisnik od interneta i prošle godine sam odlučio da jednu trećinu „Veštice iz Portobela” stavim na svoj blog www.paulocoelhoblog.com na nekoliko jezika. Čitaoci iz celog sveta mogu da pročitaju prvih deset poglavlja i da ostave svoj komentar. To je bilo sjajno iskustvo i ove godine u junu poželeo sam da nastavim ovu saradnju sa svojim čitaocima, pozivajući ih da prilagode knjigu za film. Kao što znate, postoji 15 naratora u knjizi i reditelji su pozvani da izaberu jednog, i da ga snime u interakciji sa Atenom. Kada snime video treba da ga pošalju na sajt Youtube (o tom sajtu nedavno je pisano i na ovim stranicama našeg lista, prim. M. V.). I kompozitori su takođe pozvani da pokažu svoj materijal. Pravila konkursa su na mom blogu na sledećoj adresi: http://paulocoelhoblog.com/experimental-witch/
Marina Vulićević
18.09.07
Poštujmo misterije
Paulo Koeljo
Mnogi padaju u zamku lažnog uverenja da je sve objašnjivo. Upravo u tome je opasnost. Potrebno je priznati da su neke stvari izvan poimanja- Teško je u nekoliko reči sažeti knjigu. U „Veštici iz Portobela“ želeo sam da istražim žensku stranu božanstva, da zaronim u srce Velike majke - kaže Paulo Koeljo o svom najnovijem romanu koji je na srpskom jeziku upravo objavila izdavačka kuća „Paideija“.
Slavni brazilski pisac je popularnošću svojih romana „Alhemičar“, „Sedma gora“, „Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala“, „Jedanaest minuta“ dosegao planetarnu popularnost. Svoje najnovije delo napisao je, kako sam kaže, osećajući potrebu da postavi pitanje zbog čega društvo negira ženski aspekt Boga. Prema Koeljovim rečima, koreni ovog romana je u stvarnosti kao i u fikciji. Najednom putovanju, pisac se u Transilvaniji, susreo sa rumunskom stjuardesom koja mu je poslužila kao inspiracija za priču o Ateni, glavnoj junakinji romana.
- Pričala mi je kako ju je usvojila jedna austrijska porodica i o svom ciganskom poreklu. Mnogi aspekti romana potiču od bezbrojnih situacija, ljudi koje sam sretao. U liku Atene ima i mojih sopstvenih crta. Zašto istraživati žensku stranu Boga? LJudi me pitaju da li verujem u veštice, na šta uvek odgovaram potvrdno. Nažalost, sama reč „veštica“ budi mnoge predrasude. Za mene, veštica je žena sposobna da se rukovodi intuicijom, duhovno opšti sa svojom okolinom ne plaši se izazova. Mnogi padaju u zamku lažnog uverenja da je sve objašnjivo. Upravo u tome leži opasnost. Potrebno je priznati da su neke stvari izvan poimanja da naši prazni prostori postoje i da misteriju moramo poštovati i pokloniti joj se. Flober je jednom rekao da je gospođa Bovari on sam. Moje knjige - to sam ja, one su deo moje duše. Atena oličava moju žensku stranu, saosećajnu stranu moje ličnosti - kaže Koeljo.
Kakvo mesto, prema vama, pripada vešticama u modernom društvu?
- Žene - poput glavne junakinje mog romana Atene - u našem društvu se suočavaju sa mnogobrojnim predrasudama. No verujem, takođe, da se kod ljudi razvija jedan nov tip senzibiliteta. Svedoci smo jedne ere u kojoj će ženske vrednosti, poput velikodušnosti i tolerancije, izbiti na površinu.
Kako kao rimokatolik vidite druge svetske religije?
- Opasnost danas ne leži u rastućem uticaju islama, već u radikalizmu, bio on islamski, hrišćanski, hinduistički ili jevrejski. Ne bi trebalo da se zavaravamo da je radikalizam isključivo posledica religije: on se javlja pod vidom religije ali je u osnovi politički. U krajnjem ishodu, sve religije uglavnom pokazuju put ka istoj svetlosti. Između svetlosti i nas ponekad ima previše pravila. Neka su važna, ostala ne bi trebalo da nas zaslepe - ona ne umanjuju snagu te svetlosti, koja je duša sveta.
Pisali ste mnogo o ljubavi. Da li biste mogli da navedete najvažnije preporuke za uspešan odnos između muškarca i žene?
- Ono o čemu govorim jeste da se ljubav opire toj vrsti organizovane, metodične logike. LJubav je sila koja nas može ili uzdići ili uništiti. Može nas gurnuti s neba u pakao za nekoliko sekundi. Nismo još uspeli da iskoristimo ovu silu, kao što koristimo snagu vetra, vode ili sunca.
Slava ima dobre i loše strane. U kojoj meri ona ometa piščevo traganje za mirom i harmonijom?
- Oni koji veruju da čovek mora biti izvan sveta da bi ga razumeo upadaju u zamku. Sposobnost da se iskusi život znači sposobnost da se bude usred njegovog komešanja. Živ čovek je čovek posvećen nekom projektu, ideji, snu. U mom slučaju, to znači izbor da se bude pisac u zemlji u kojoj se ta aktivnost smatrala nemogućom. To znači pisati o stvarima koje su važne meni, a ne kritičarima, neprestano susretati ljude, biti otvoren prema svetu. Želim da iznenadim samog sebe i da neprestano sumnjam jer verujem da je u tome srž života.
Autor: Mila Milosavljević
12.01.08 Pobjeda
Dokumentaristička autentičnost
Novi Koeljov roman "Vještica iz Portobela" donosi skepticizam i mozaičku strukturu
Umjesto od glavnog junaka, što je do sada bio slučaj, pripovijedanje dolazi od likova koji ga poznaju, pa o liku i djelu Atene, Romkinje iz Transilvanije, svjedoči 15-ak ljudi različitih nivoa obrazovanja, iz različitih socijalno-kulturnih miljea
Novi roman Paula Koelja "Vještica iz Portobela", donosi skeptične tonove umjesto "poslovičnog brazilskog optimizma", što je neočekivani pomak za ovog pisca, rekla je prevodilac knjige Jasmina Nešković.
Koeljov novi roman objavljen je u 30 zemalja; po prodavanosti je odmah iza njegovog najslavnijeg djela "Alhemičar", "a ni kritika ga nije dočekala na nož kao što je imala običaj (za druga Koeljova djela)", rekao je vlasnik izdavačke kuće "Paideja" Petar Živadinović.
Jasmina Nešković, koja je za 10 godina prevela devet Koeljovih knjiga sa portugalskog na srpski jezik, rekla je da "Vještica iz
Portobela" ima za ovog pisca atipičnu, mozaičku strukturu, i da se za razliku od ranijih njegovih djela ne priklanja pisanju sa tezom. Umjesto od glavnog junaka, što je do sada bio slučaj, pripovijedanje dolazi od likova koji ga poznaju, pa o liku i djelu Atene, Romkinje iz Transilvanije, svjedoči 15-ak ljudi različitih nivoa obrazovanja, iz različitih socijalno-kulturnih miljea, precizirala je Neškovićeva. Atena, vrlo neuobičajena ličnost, u knjizi ne progovara, a o njoj govore intelektualci, sveštenici, pa i nepismeni, čime je Koeljo postigao neku vrstu dokumentarističke autentičnosti i dobio na dinamici, ali se i odmakao od pisanja sa tezom, ocjena je prevodioca.
"Do sada je Koeljo svog glavnog junaka uvijek dovodio srećno do cilja, i svi njegovi junaci bili su pobjednici. Ovo je prvi put da je njegova junakinja gubitnik; žigosana je, od društva odbačena. Poslovični brazilski optimizam je zasjenčen skepticizmom", dodala je Jasmina Nešković. Prema njenim riječima, zbog obilja likova i odnosa koji se promaljaju iz njihovih pripovijesti, poruka više nije jednoznačna, a elementi trilera i krimi priče drže čitaoca u neizvjesnosti do kraja knjige. "Više nije kao u crtanom filmu", rekla je Neškovićeva.
Petar Živadinović je ukazao da je "Vještica iz Portobela" pohvala otporu prema nastojanjima da se uništi ljudska individua i njeno pravo na različitost. Takođe je ocijenio da je ovaj roman "najveći pomak u Koeljovom stvaralaštvu".
U kritici osporavani, ali rado čitani Paulo Koeljo napisao je, pored "Vještice" i slavnog "Alhemičara", knjige kao što su "Dnevnik jednog čarobnjaka", "Peta gora", "Veronika je odlučila da umre", "Zahir" i "Priručnik za ratnika svjetlosti"...
R.K.
14.09.07 B92
Novi roman Paola Koelja
Veštica iz Portobela, Paulo Koeljo
Izdavačka kuća "Paideia", koja je domaćim čitaocima "otkrila" slavnog brazilskog pisca Paula Koelja, 13. septembra je predstavila njegov najnoviji roman "Veštica iz Portobela".
Ovo 11. delo autora, koji je stekao globalnu slavu i popularnost u veoma kratkom vremenu, objavljeno je u 30 zemalja i dobilo je izuzetne pohvale kritičara.
Sve to nagoveštava da će "Veštica iz Portobela" biti najuspešniji roman ovog autora posle svetskog bestslera "Alhemičar".
Istovremeno, ovaj roman predstavlja veliki pomak u Koeljovom stvaralaštvu. Tema je izuzetno aktuelna, jer govori o pravu na drugačije mišljenje, a u centru priče je jedna uporna žena, Atena, koja pokusava da istraje na svom putu. Ona se u jednom trenutku povlači da bi izbegla tragediju, rekao je direktor "Paideie" Petar Živadinović, istakavši da je ovo delo pohvala ljudskom otporu.
"Roman je mozaičkog tipa, jer o Ateni svedoči 15 likova, ljudi sasvim različitih nacionalnosti, obrazovanja, intelelktualnih sklonosti", naveo je Živadinović i dodao da "govoreći o njoj oni govore i o sebi, pa se kroz niz priča prate zanimljivi odnosi između roditelja i dece, poslodavaca i zaposlenih, učitelja i učenika....
"Koeljo je do sada pisao romane sa tezom, o sudbini junaka koji savlađuje niz prepreka u potrazi za svojom idejom i svi su oni pobednici, dok u ovom delu, prvi put je junakinja na neki način gubitnik, bez obžira što nije odustala od svoga sna", rekla je prevodilac Jasmina Nesković koja je do sada prevela devet Koeljovih knjiga.
Živadinović je izrazio protest zbog toga što se na nasem tržistu pojavilo hrvatsko izdanje ovoga romana.
Zagrebački izdavac VBZ na to nije imao pravo, jer prema ugovoru, "Paideia" ima eksluzivno pravo na objavljivanje i distribuciju na teritoriji Srbije i Crne Gore.
"Uprkos upozorenju, hrvatski izdavač VBZ nastavio je sa prodajom knjige u Srbiji i Crnoj Gori", rekao je Živadinović i najavio preduzimanje svih pravnih mera na zaštiti svojih izdavačkih prava.
On je naveo slučaj neovlašćene prodaje Koeljove knjige kao još jedan primer bahatog ponašnja hrvatskih preduzeća na srpskom trižištu, ističući da srpski izdavači nemaju pristup na hrvatsko izdavačku scenu.