27.09.05 Blic
Košmar
Uspavanka od čelika, Vasilije Savić
Ovaj pripovedački svet nastao je iz autorovog poimanja srpskog nacionalnog duha. On otkriva neprosvećene (primitivne, divlje) kutke ovdašnjeg mentaliteta, koji počivaju na praznovernoj opsesiji smrću i izopačenoj odanosti kultu predaka. Junaci pripovedaka ne znaju za večni život u svet(l)osti, već samo u mraku i smradu groba; njihovi oci su, sa „odvratnim gamižućim haosom“ umesto lica („Kuća“, „Priča o kući iz snova“), pitomi zombi koji ih poučavaju o tajnama postojanja i ljudskih naravi, ali i ulivaju jezu, jer su ogledalo smrti kao poraza (optimizma) i beskonačnog truljenja („Dželati i žrtve“, „Voz“). Ne uviđajući nijednu čoveku prijateljsku metafizičku silu, oni sami sebe zatvaraju u košmarni vilajet u kome su (bespomoćni) lekari dobri bogovi („Zaglavljen“, „Poslednji put“), demoni nose dobronamerne maske („Stranac“), a data reč, znak epske časti i otačkog amaneta, liči na prokletstvo („Obećanje“, „Kuća“).
Takva „stvarnost“ često muti razum („Imenjaci“, „Kad čir pukne“), a junaci dobijaju „prijatelje“ (dvojnike) čije je ludilo, kao „izvođenje iz svesti“, pokušaj bekstva, ali, kao život bez života, nešto gore i od smrti („Život bez života“, „Ispod kreveta“). Do pred kraj dosledna u ispiranju suštinski nehrišćanskih doživljaja, knjiga se završava aluzijama na otkrivenje svetog Jovana Bogoslova, poistovećivanjem bombardovanja (i sadašnjosti) sa apokalipsom, a Srba, koji neće „kosti otaca svojih“ trampiti „za kesu krvavih dukata“, sa nebeskim narodom („1999. - Uspavanke od čelika“).
Ovaj povratak priči strave i užasa, sasvim doličan 21. veku (punom „živih mrtvaca“) bio bi upečatljiviji da se nije zaustavio na paganskom čuđenju i retorskim pitanjima. Nošen rečitošću ili strahom od nedovoljno reljefnog opisa, pripovedač se jedva drži na površini razuđene rečenice, podleže stilskim greškama i zamućuje misao.
Vesna Trijic