Paši, rođenoj Šabanović, i Aliji Selimoviću iz Tuzle, 26. aprila 1910. godine rodio se sin. Dali su mu ime Mehmed i niko tada nije bio svestan da će ovaj mališan jednog dana postati jedan od najpoznatijih jugoslovenskih pisaca, poznat pod imenom Meša Selimović.
Ovaj pisac detinjstvo je proveo u rodnoj tuzlanskoj mahali gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Još kao mali bio je izuzetno načitan i opčinjen delima Dostojevskog. Dok je išao u školu pisao je pesme i pripovetke, a prvu priču objavio je za list tuzlanske gimnazije.
Godine 1929. upisuje u Beogradu Pravni fakultet, ali se 1930. godine prebacuje na Filozofski. Za vreme studiranja u Beogradu, svira gitaru i harmoniku i igra fudbal. Diplomirao je i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, češki i ruski jezik i narodnu istoriju.
Od 1935. pa do 1941. godine radi kao profesor u rodnom gradu, prvo kao profesor u Građevinskoj školi, a zatim u Realnoj gimnaziji. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, ali ga 1942. godine hapse zbog saradnje sa NOP- om, a u maju 1943. prelazi na oslobođenu teritoriju i do kraja rata učestvuje u borbi protiv okupatora.
Postao je član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitprop- a za istočnu Bosnu, a potom postaje politički komesar Tuzlanskog odreda. U Beograd prelazi 1944. godine i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. U Sarajevo se vraća 1947. godine i počinje da radi kao profesor Više pedagoške škole, a zatim je izabran za docenta na Filozofskom fakultetu. Bio je i umetnički direktor "Bosna- filma" , direktor drame u Narodnom pozorištu i glavni urednik izdavačkog preduzeća "Svetlost" .
Godine 1949. primljen je u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine. Prvu knjigu pripovedaka, "Prva četa" , izdaje 1950. u izdanju zagrebačke "Zore" . Bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta 1971. godine i redovni član ANUBiH i SANU.
Penzionisan je 1971. i tada se seli u Beograd. Dobitnik je NIN- ove, Goranove i Njegoševe nagrade, potom Dvadesetsedmojulske SRBiH i nagrade AVNOJ- a. Poznatije pripovetke su mu: "Prva četa" i "Tuđa zemlja" , a romani: "Tišine", "Magla i mjesečina" , "Derviš i smrt" , "Tvrđava" i "Ostrvo" . Pisao je i studije i eseje, a najveći uspeh postigao je sa romanom "Derviš i smrt" . Umro je 14. jula 1982. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj.Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnomubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bitrebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, daumre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevajupjesme o osveti.
Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
... kakav besmisao! Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? Inas i njih okruzavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje,ravnodusne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noci uspio daprezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslijepobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima,u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnomstrahu koji nije od neprijatelja, vec od necega od mene, rodio sam seovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
... osvajalo je nesto sto im nije bilo potrebno, i borilo se zacarevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine,sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo,poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravednosto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imenane znas.
Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudjuzemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje gladi,pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako jeotet od tudje muke? I da li bi srecnije ziveli? Ne bi, nimalo.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo semedju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, dapusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati odsebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede.Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukaoiskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djecapo pameti. I nikad nece biti drukciji.
Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojojzemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci,svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.
... tajna se duze pamti nego jasna istina.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoritidrugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne,tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja ibjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome jeneophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde utebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjemlicu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Covjek se navikne na svaki smrad.
Ja uvek kazem: neka nije gore.
