U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik“ (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“.
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
12.03.09 Vreme
Predlog za novo čitanje Travničke hronike
Travnička hronika, Ivo Andrić
Mnogi današnji strani namesnici u Bosni, baš poput Defosea pre dvestotinak godina, nakon što im se mandat završi, pišu knjige – nekakve putopisno-memoarske hibride. U njima se u formi opšteg mesta ponavlja kao prvi dojam o Bosni neko neodređeno osećanje puno pretnje i mistike
U ove zimsko-proljetne martovske dane 2009. godine u kojima se smjenjuju provejavanje snijega, topot kiše i sunčani intervali, navršava se tačno dvije stotine godina od jednog razgovora u travničkoj ulici Šumeće. Datacija ne može biti do kraja precizna. Jedini dostupan izvor – Andrićeva Travnička hronika – nudi nam slijedeće indikacije: XIII poglavlje počinje na katolički Božić (dakle, 25. decembra) 1808. godine, a na sredini XVI poglavlja spominje se pismo od petog jula 1809. godine; događaji iz četrnaestog i petnaestog poglavlja desili su se, dakle, u prvoj polovini 1809. godine.
Razgovor o kojemu je riječ desio se negdje na prelazu zime u proljeće, po svoj prilici u martu 1809. godine. Protagonisti razgovora su francuski "mladi konzul" Defose i "ilirski doktor" Kolonja. (Predveče, moglo je biti oko osam sati, praćen jednim kavazom i momkom koji je nosio fenjer, Defose je otišao do lekara.) Razgovor zapravo ne bi bilo pogrešno smatrati Kolonjinim monologom, s Defoseom kao privilegiranim slušaocem, monologom koji je istovremeno i pledoaje o ljudima iz "trećeg svijeta". (Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.) Godišnjica ovog razgovora, pa makar i jubilarna, nije i neće biti povod za javne svečanosti. Povod je, naime, odveć literaran. To, međutim, ne znači da različite godišnjice povezane s Travničkom hronikom nisu imale svoj javni eho. Uostalom, tek se bližimo sredini osmogodišnjeg perioda prepunog travničkohroničkih godišnjica (radnja Travničke hronike počinje posljednjeg petka u oktobru mjesecu 1806. godine, a završava posljednjeg petka u maju mjesecu 1814), a dvije takve godišnjice već su svečarski obilježene. Najprije je Ambasada Francuske u Sarajevu organizirala event u Travniku povodom dvjestote godišnjice otvaranja francuskog konzulata u Travniku, a zatim je i Ambasada Austrije u Sarajevu na dvjestotu godišnjicu otvaranja austrijskog konzulata u Travniku priredila prigodno predavanje u Memorijalnom muzeju Rodna kuća Ive Andrića. Iako su ove događaje organizatori zamislili kao obilježavanje jubilarnih godišnjica svog diplomatskog prisustva u Bosni, skoro pa kao prisjećanje na simbolično uspostavljanje međusobnih diplomatskih odnosa, sasvim je jasno da bi bez Travničke hronike ti davni konzuli bili posve zaboravljeni.
BESPUTNA ZEMLJA: A ipak, kontekst koji spaja strane konzule u Travniku sa današnjim ambasadorima u Sarajevu više je nego inspirativan. Najprije, mjesto Bosne na simboličnoj geografskoj karti Evrope danas i prije dvjesto godina nije previše različito. Kad Davil, recimo, govori Defoseu o putevima u Bosni, odnosno besputnosti Bosne (Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako besputna zemlja kao što je Bosna... Ovaj narod, mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema putevima, koji u stvari znače napredak i blagostanje, i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše.), to je i danas posve faktografski tačno; od svih evropskih zemalja, naime, Bosna ima najmanji broj kilometara autoputa, a i za ono malo postojećih komadićaka autoputa vozači će najčešće kazati isto što i Davil – da se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše (posebno je ironično što se u nastavku Davilove tirade ističe kako se za razliku od Bosne kroz Dalmaciju gradi veliki drum, što je također itekako odgovarajući opis stanja i dva stoljeća kasnije). Isto tako, kao nigdje u Evropi danas, svakodnevni je život u Bosni pod utjecajem različitih stranih diplomata, predstavnika onog kompleksnog skupa država i organizacija poznatog pod imenom "međunarodna zajednica". Mnogi od njih, baš poput Defosea prije dvjestotinak godina, nakon što im se bosanski mandat završi, pišu knjige – nekakve putopisno-memoarske hibride. U njima se u formi općeg mjesta ponavlja kao prvi dojam o Bosni neko neodređeno osjećanje puno prijetnje i mistike. (Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.) A ljudi u Bosni i danas se uklapaju u skicu iz Kolonjinog solilokvija od prije tačno dvije stotine godina. (To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta.)
PISMO ZA DUGO TRAJANJE: Panorama Travnika
GLASOVI IZ TAME: Na šta li je mislio "ilirski doktor" Kolonja kad je kurzivirano izgovorio frazu "treći svet"? Na šta li je mislio Andrić kad ju je napisao u kurzivu? Ni jedan ni drugi nisu ponad te fraze mogli vidjeti onaj (dnevno)politički oreol koji je, recimo, imala u vrijeme kad je grupa Haustor izdala album Treći svijet, onaj na kojem je i istoimena pjesma sa stihom: Glasovi iz tame su nestali davno, još su samo u pjesmi. Pjesma glasova iz tame, međutim, priziva još jedan neprolazan motiv Travničke hronike: bosansko pjevanje, ono koje je francuskog konzula Davila dovodilo do očajanja. Za fon Miterera, austrijskog konzula, bosansko je pjevanje ein Urjammer (drevni iskonski jad), za mladog Defosea ono je zanimljivo, za Davila pak ono je besnilo divljaka koji su izgubili naivnost. (Slušao sam kako ovaj narod peva i video sam da i u pesmu unosi istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju svoga duha ili svoga fizikuma. Čitao sam u putopisu jednog Francuza, koji je pre više od sto godina proputovao ove krajeve i čuo ove ljude, da njihovo pevanje liči više na pasje zavijanje nego na pesmu. Međutim, bilo da se ovaj svet izmenio nagore, bilo da onaj dobri stari Francuz nije dobro upoznao sve zemlje, ja nalazim da je u pasjem zavijanju daleko manje zloće i okorelosti srca nego u pevanju ovih ljudi kad su pijani ili prosto poneseni svojim besom.) Dominantni doživljaji balkanske muzike i danas odgovaraju vrhovima ovog trougla; od mistifikacije drevnog iskonskog jada u sevdah ključu preko površne radoznalosti world music tipa do posvemašnje barokno kićene satanizacije ovdašnjeg (turbo)folk pjevanja u koje se učitava svako moguće zlo.
NEČUJNA UNUTARNJA MELODIJA: Endru Vahtel je ispravno primijetio kako se Andrićeva datacija završetka pisanja Travničke hronike, ono U Beogradu, aprila meseca 1942. god. valja na neki način smatrati dijelom romana. U kontekstu ovog vremenskog okvira, pod posebnim se svjetlom može čitati ono proročanstvo koje na kraju XXV poglavlja izgovara Marko iz Džimrija, božji čovek i vrač. Peče se rakija, jesen je 1813. godine. (Ej, jadni hrišćani, jadni hrišćani! Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedno drugom krv dodaju. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti.) Usprkos uvjerenju o premoći zla, Andrić kroz Markovo proročanstvo izlaže svoju nadu da će se negdje od druge polovine dvadesetog stoljeća ovdje prestati proljevati krv. Andrić nije doživio slom svoje nade. 1942. se na neki način ponovila 1992. Miroslav Karaulac je otkrio da je jedan od razmatranih, a kasnije odbačenih naslova pripovjetke Pismo iz 1920. godine bio Pismo iz 1992. godine. Tako živi treći svijet: između straha i nade. Nakon lamenta na početku, Kolonjin monolog od prije dvije stotine godine završava s nadom. (Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično... Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu. Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži? Ne, nije. I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo. A srešćemo se i razumeti svi, ma kuda sada išli i ma koliko lutali. To će biti radosno viđenje, slavno i spasonosno iznenađenje.) Kolonja će uskoro umrijeti, Defose, njegov slušalac i sabesjednik, napustit će Travnik. A kad se pet godina kasnije i Davil bude spremao na odlazak pratit će ga jedna misao (neodređena ali stalna misao: da ipak negde mora da postoji i taj "pravi put" koji je on celog života uzalud tražio; da postoji i da će ga čovek kad-tad naći i otvoriti za sve ljude. On sam ne zna kako, kada, ni gde, ali naći će ga kad bilo njegova deca, deca njegove dece ili još dalje potomstvo), misao nalik na nečujnu unutarnju melodiju.
I poslije niza naraštaja treći svijet ostaje treći svijet, a nada iz misli slične melodiji projicira se na još dalje potomstvo.
Muharem Bazdulj