Tragom ponoći

02.06.07

Roman "Tragom Ponoći" američkog pisca Ričarda Zimlera je istorijski tačno, čudesno djelo sa strukturom kriminalističke priče, ritmom trilera i očaravajućom temom. U praskozorje 19. vijeka u Portugalu Džon Zarko Stjuart, radoznalo dijete, nesvjesno nasljeđuje tri stotine godina skrivanu vjeru i saznaje da se njegovi preci, Jevreji na Pirinejskom poluostrvu kriju još od doba inkvizicije. Džonov najbolji prijatelj postaće Ponoć, afrički iscjelitelj i oslobođeni rob, koga u Porto s puta preko mora dovodi njegov otac, i to prijateljstvo odrediće tok njegove sudbine. Izvanrednom moći zapažanja i oštrim okom za bogate istorijske detalje i slike - od živopisnih tržnica u Portu do učmalih plantaža američkog juga, od judaizma do mistične Afrike - Ričard Zimler je stvorio istinsko remek-djelo. Roman "Tragom Ponoći" objavila je "Laguna" u prevodu Nenada Tomovića.
Ričard Zimler je rođen 1956. u Njujorku. Završio je studije uporedne religije i žurnalistike i osam godina radio kao novinar u San Francisku. Godine 1990. seli se u portugalski grad Porto, gdje danas radi kao predavač na tamošnjem univerzitetu i odakle je govorio za "Vijesti".

- Veliki je izazov pisati o likovima koji pripadaju dvjema različitim kulturama: narator, Džon Stjuart i njegova porodica su iz Evrope, dok je drugi glavni lik, Ponoć, Bušman iz južne Afrike - kaže na početku razgovora Ričard Zimler:
- Naravno, pripadnici različitih nacija i regija razmišljaju drugačije o mnogim značajnim stvarima kao što su: prijateljstvo, smrt, sloga, tolerancija, Bog i seksualnost. U to sam se i lično uvjerio kada sam se preselio iz San Franciska u Porto, 1990. godine. Razgovarajući sa mojim studentima, drugim predavačima i sa prijateljima počeo sam da uviđam kako Portugalci o sebi i svijetu oko njih ne razmišljaju poput Amerikanaca. Na primjer, Portugalci nerado govore o sebi - o razvodu, bolesti ili drugim tegobnim stvarima. U mojoj knjizi, kao posljedica toga javlja se Ponoć, Afrikanac, koji često ne razumije zašto se Džon i ostali ljudi sa kojima on živi ponašaju tako. Oni mu izgledaju misteriozno i čudno. Ponoć je sklon da živi sa pravilima mitova i priča, propovijedanih u njegovom narodu, Bušmanima i te priče su veoma različite od onih koje propovijeda Biblija i druge knjige, evropske po tradiciji. Sa druge strane, Džon i ostali Evropljani su često zbunjeni onim što Ponoć čini.

Bio je takođe izazov pisati o ljudima koji su živjeli početkom 19. vijeka. Morao sam dosta da istražujem o svakodnevnom životu u Portugaliji, Engleskoj i SAD u periodu 1795 - 1830. godine.
"Tragom Ponoći" je nastavak romana "Posljednji lisabonski kabalista". Džon Zarko Stjuart je direktan potomak po ženskoj liniji naratora "Posljednjeg lisabonskog kabaliste". Zašto ste smjestili radnju romana "Tragom Ponoći" 300 godina poslije dešavanja "Posljednjeg lisabonskog kabaliste"?- Ideju za roman "Tragom Ponoći" dobio sam poslije čitanja knjige o Bušmanima, izuzetno starom plemenu lovaca iz predjela južne Afrike. Uvijek sam bio fasciniran mitologijom i pomisao da su oni posjedovali najstarije priče na svijetu učinila mi se veoma značajnom. Znao sam da su u 19. vijeku na hiljade Bušmana ubijali Englezi, Holanđani i pripadnici plemena Zulu, kao i da je njihova kultura bila gotovo uništena. To mi se učinilo tragičnim. Tako da sam počeo da čitam njihove priče. Gotovo da mi se odmah u mislima stvorila vizija Bušmana koji u 19. vijeku živi u jednoj porodici u Evropi. Ne znam zašto mi se ta slika javila, ali ličila je na devetnaestovjekovni portret fino odjevene evropske porodice, između čijih članova sjedi Bušman. Uskoro mi je palo na pamet da su Bušmani mogli živjeti sa potomcima naratora "Posljednjeg lisabonskog kabaliste". Učinilo mi se da je to interesantan i zabavan način da povežem ta dva romana. Postavljao sam sebi pitanje kako i zašto je Bušman na "fotografiji" stigao u Evropu i kakav bi on uticaj imao na porodicu sa kojom je živio. Iz razloga što su svi ljudi sa "fotografije" bili obučeni u 19-vjekovnu odjeću, to je postao i period u kome se odvija radnja romana.

Radnja romana "Tragom Ponoći" odvija se u turbulentnom dobu - Napoleonovoj invaziji Portugalije. Zbog čega je ovaj događaj od važnosti za Vaše književne junake?
- Napoleonovi ratovi bili su strahovito razarajući u Portugaliji i okupacija Porta od strane Francuza prouzrokovala je na hiljade mrtvih. Džon i drugi likovi iz moje knjige preživjeli su te nasilne napade i morali su napustiti svoje domove kada su francuske trupe preuzele kontrolu nad Portom. Stanovnici Porta i dalje održavaju komemoraciju sa velikom gorčinom u znak sjećanja na hiljade ljudi koji su se utopili u rijeci Duro, jer je most propao pod nogama stanovnika koji su bježali pred francuskim trupama. U mom romanu, Džonov otac koristi priliku da u krvavoj bici, vođenoj u Portu između Portugalaca i Francuza, napravi tragičan korak koji će promijeniti živote svih njegovih voljenih. Ali, ne želim da kažem koja je to tragična odluka - ostaviću čitaocima da pročitaju knjigu i to otkriju!

Vaš roman govori o gubitku, bogatstvu neobičnih različitosti i ranim formama rasizma. Ove teme su univerzalne, ali isto tako veoma prisutne i u današnjem vremenu?
- Nažalost, ljudi širom svijeta i dalje proganjaju i muče one koji im izgledaju drugačije. Ljudima iz bivše Jugoslavije to je jasno. Mislim da je jedan od najvećih izazova 21. vijeka razvijanje multietničkih društava u kojima će svi imati jednake mogućnosti za školovanje i obrazovanje. Moja lična osjećanja o tome šta će se desiti je da su zemljama u Evropi potrebne stabilne demokratske vlade sa čvrstim i nepristrasnim legalnim sistemima. U korumpiranim zemljama i zemljama pod vođstvom diktatora, nestabilnim demokratijama ili slabim legalnim sistemima ljudi imaju tendenciju da se bore za sopstvene interese isključivanjem drugih. Oni štite članove sopstvene etničke ili religiozne grupe i proganjaju svakog drugog. U mojoj knjizi Džon odrasta u Portugaliji, diktaturi okrutno kontrolisanoj od strane katoličke crkve. Pa, njegova majka, potomak jevrejske familije, mora živjeti u javnosti pod maskom - ona nikada neće otkriti svoju jevrejsku vjeru. Očito je da to stvara tenzije u Džonovoj porodici i konflikte u Džonu samom. Potom, kako se radnja romana bude odvijala, Džon će otputovati u SAD, otkriće ropstvo, i biti užasnut strašnim tretmanom Afrikanaca na američkim plantažama. Kada Džon shvati da Ponoć može živjeti kao rob u Americi, on zna da mora preduzeti sve da bi ga spasio.

Na ličnijem nivou, roman govori o gubitku. Užasna izdaja prouzrokovaće da se Džonova porodica raspadne. Njegovi roditelji su prestali da se vole. I Ponoć je ubijen. Ili, na kraju Džon misli da je on ubijen. Bilo kako bilo, Džon će izgubiti i svoju sigurnost kod kuće i Ponoć, svog bliskog prijatelja. Iz razloga što je izdaja bila tajna za Džona, on nikada neće razumjeti zašto se to desilo. To je najužasnija stvar za njega. Tako, da po tome knjiga kazuje kako tajne mogu uništiti živote. Kako razumjeti prijateljstvo između Ponoći, afričkog iscjelitelja i slobodnog roba i Džona?
- Džon je osjetljiv dječak čiji život postaje upropašćen kada njegov najbolji prijatelj Danijel okončava život utapanjem. Džon osjeća krivicu jer nije uspio da spasi Danijela. Ponoć, iscelitelj iz Afrike, pomaže Džonu da prevaziđe svoja osjećanja krivice i usamljenosti. Psihološki govoreći, Ponoć je spasio Džonov život. Zbog toga, njih dvojica razvijaju vezu koja nikada neće pući. Džon takođe otkriva da je Ponoć čudan i misteriozan, što samo pojačava njegovu naklonost. Mislim da su Džon i Ponoć prijatelji po duši: dva čovjeka iz veoma različitih kultura koji vide i dalje od tih razlika i koji su sjedinjeni po srodstvu duha.

Kritika kaže da se u romanu "Tragom Ponoći" javlja eho knjige "Pjesma vodilja" Brusa Četvina. Slažete li se sa ovom konstatacijom? Da li je zaista Četvin uticao na Vaše pisanje?
- Smatram da je "Pjesma vodilja" (u originalu "Songlines", prim.a.) veoma dobra knjiga i ono što je zajedničko u njoj i u "Tragom Ponoći" je veliki respekt i radoznalost za - neevropske kulture. Četvin je istraživao aboridžinsku kulturu u Australiji i on je pokušao da razumije njihov duhovni svijet. Jasno je da ga je način razmišljanja Aboridžina o univerzumu intrigirao - i činilo mu se da je na izvjesan način to "istina". Ja sam načinio slična istraživanja bušmanske kulture, jer su me fascinirale bušmanske priče o ljudskim bićima, životinjama i univerzumu. Njihove priče činile su mi se predivne i "istinite".

Prvo poglavlje romana "Tragom Ponoći" bavi se dječakom Džonom i njegovim odnosima sa dobrim prjateljima, Danijelom i Violetom. Taj dio romana pisao sam pod uticajem američkog pisca Marka Tvena, prvog pisca engleskog govornog područja koji je tretirao djecu kao osobe sa sopstvenom psihološkom autentičnošću. Drugom riječju, Tven nije tretirao djecu kao "starmale", već kao stvorenja sa sopstvenim načinom razmišljanja i odnosima. Ponosan sam što na taj način počinje "Tragom ponoći" jer su Džon i njegovi prijatelji predstavljeni kao složeni, stvarni ljudi, iako su veoma mladi.

"Posljednji lisabonski kabalista" i "Tragom Ponoći" su romani iz serije Sefardskog kruga, u kome istražujete nasljeđe i iskustva portugalskih Jevreja. Šta nam možete reći o ostalim knjigama ovog serijala?
- Napisao sam još dva romana iz serije Sefardskog kruga: "Čuvar zore", on je objavljen na engleskom prije nekoliko godina i "Sedma kapija", objavljena je u Velikoj Britaniji u martu 2007. "Čuvar zore" govori o tome kako su Portugalci izvezli inkviziciju u Indiju, za vrijeme 17. vijeka i o efektima koje je ona imala na populaciju Hindusa i malu zajednicu Jevreja koji su živjeli u portugalskoj koloniji Goa. Par Portugalaca su znali tu priču, tako da je knjiga stvorila malu kontroverzu, kada je ovdje objavljena. "Sedma kapija" je o djevojci koja odrsata u Berlinu tokom 1930-ih i njenoj bici da spase mlađeg brata od nacističke kampanje protiv ljudi koje oni smatraju "genetički inferiornim" - drugom riječju, ljude koji su bili hendikepirani ili sa manom, uključujući slijepe i gluve ljude. Nacisti su ubili više od 200.000 takvih ljudi dok je trajala ta užasna kampanja nasilja. Nažalost, to je kriminal protiv humanosti i o njemu ljudi ne pričaju mnogo.

U svojim romanima pisali ste o kabali, jevrejskoj mističnoj tradiciji. Kako objašnjavate trenutno veliku popularnost kabale u svijetu?
- Mislim da tradicionalna religijska uvjerenja nijesu više primjenjiva za mnoge ljude, tako da oni traže manje znane ideje ili sisteme koji će im obezbijediti takvo mišljenje. Na kraju krajeva svi ljudi žele da znaju zašto su rođeni, kako da pronađu dublju svrhu svog života i šta će se desiti pošto umru. Jedan od vjerskih sistema koji sada postaje popularan je jevrejska mistična tradicija, kabala. Na sreću ili na žalost, holivudske zvijezde, poput Madone u svojim intervjuima govore o kabali i to ih čini da su u trendu. Nažalost, Madona zna veoma malo o toj temi, a ljudi koji je podučavaju su pokvareni i korumpirani. Ako se neko interesuje za kabalu, pedlažem mu da počne sa knjigama Geršoma Šolema. On je odličan pisac i njegove knjige su mi u minuloj deceniji bili vodiči i inspiracija.

Rođeni ste u SAD, sada živite i radite u Portu. Da li su Vaši preci možda iz Portugala?
- Sumnjam u to. Moji djedovi i babe potiču iz Poljske (iz okoline Lođa i Varšave). Prije nego što su došli u Poljsku, najverovatnije je da su živjeli u Njemačkoj, jer su prezimena Zimler i Gutkind tipično njemačka. I pored toga ja se osjećam sjajno u svome domu u Portugaliji i moje knjige imale su odličan prijem ovdje. Veoma sam zahvalan što su mi knjige čitane u mnogim zemljama. To je san koji se obistinio.

AMERIKA JE I OBEĆANA ZEMLJA I VRSTA PAKLA

Zašto je Amerika za Vaše junake obećana zemlja?
- Amerika je i obećana zemlja i vrsta pakla. Obećana je zemlja jer Džon vjeruje da Ponoć može živjeti kao rob u SAD. Tako da on mora otputovati u Ameriku da spase svog starog prijatelja. Izdaja Džonovog oca je uzrokovala da Ponoć kao rob bude poslat u Ameriku, a Džonov put u Ameriku je potraga za otkupljenjem u obećanoj zemlji, kao što rekoste. On mora pokušati da pronađe Ponoć i spase ga kako bi se oslobodio duga zbog očeve izdaje. Ali Amerika je takođe i pakao, jer na Jugu dominira robovski sistem. Džon nije pripremljen za surove nepravde sa kojima će se suočiti i ne zna ima li hrabrosti da se bori sa takvim zlom dok bude pokušavao da nađe Ponoć. Prije ili kasnije shvatiće da mora da se izbori za sopstveni život, kao i za svoga prijatelja. I to je ono što se dešava. Amerika postaje test za Džonovu hrabrost i inteligenciju.

GOVOR O ISTORIJI NA LIČAN NAČIN

- Rekao bih da većina Portugalaca malo poznaje svoju istoriju. Oni znaju imena svojih kraljeva i neke značajne datume, kao što je datum od kada datira portugalska nacija, ili kada je prvi put Vasko de Gama otišao u Indiju. Ali oni gotovo da ništa ne znaju o životima ljudi u prethodnim vjekovima. Devedeset devet odsto Portugalaca neće vam reći kako su inkvizitori zatvarali ljude, ili zbog čega, ili šta se desilo sa tim zatvorenicima. Ja mislim da je i to jedan od razloga što su moji romani toliko popularni u Portugaliji. To je govor o istoriji na ličan, dramatičan način. To su priče, a ne lekcije i one izmamljuju jak emocijalni odgovor kod čitaoca.
Takođe, u svim zemljama, skloni smo da govorimo o pozitivnim aspektima naše istorije i da zanemarujemo negativne. Tako da u Portugaliji ljudi ne govore o tome kako su uništili 300 hinduističkih hramova u Goi i kako su prisilili hinduse da se preobrate u hrišćane. Umjesto toga, oni pričaju o tome kako su se obogatili trgujući začinima iz Indije! To je, na primjer, isto kao što Amerikanci vrlo malo govore o genocidu iz 19. vijeka protiv urođeničkih Amerikanaca, Indijanaca.

Vujica OGNJENOVIĆ