06.10.07 Popboks
Al’ da patim, to najbolje znam
IVAN TOBIĆ – Tobiđenja, dušo moja
Nakon muzičkog eksperimenta, blogovske ekstravagance i horoskopske tezge u dnevniku Kurir, Ivan Tobić sa dosta takta koristi prednosti književnosti kao (i dalje) najjeftinije, gotovo bezbudžetske umetnosti; svestan je onoga očitog, što su ovde mnogi autori smetnuli s uma – u književnosti je sve moguće i lako izvodljivo. Naravno, ako se poznaje zanat
Zoran Janković
Virtuelni superstar Tobićtobićidolmladih napokon je dobio i svoj papirnati dom. I to baš po meri. Roman Tobiđenja, dušo moja (izdavač Kornet, Beograd) Ivana Tobića je čudna zverka – iako bogato odenut postmodernističkom raznovrsnošću (eklektičnost uticaja, pregršt posveta, aluzija i citata, povremeno neposredno obraćanje čitaocima, fragmentiranje tela priče, odmorišta posle svake celine koja pojašnjavaju čitaocu gde se nalazi...), on poseduje i pitkost neophodnu za približavanje čitaocima koji ne haju previše za književno-teorijske finese i sortiranja.
Ova dvojakost je, uz neobuzdanu maštovitost i poletan stil, najveća i najbitnija vrednost Tobićevog uratka.
U ovoj tripovesti, koju je gotovo nemoguće prepričati, Tobić daje slobodi na volju: u imaginarnom nasledniku srbijanske prestonice mladi Ivan, potpomognut prijateljem, albino Crncem jevrejske vere i ijekavskog izgovora, pokušava da proda dušu prvom ponuđaču, pa bio to Bog ili đavo (ovde nazvan Magični čiča iz Rija!); najpopularnija TV emisija je Porno Big Brother; najgledanija TV stranica je smeštena u Smederevu, gde se i održava međunarodni teleportacioni festival jaja; kafići su javne masturbaonice; ustrojstvo u kom je umerena patnja vrhunska težnja stanovništva ugrožavaju alteregoisti, vazda spremni da šire ljubav i ukažu nezatraženu pomoć; crkva je mutirala u modnu imperiju u kojoj glavnu reč vodi lažni homoseksualac, francuski gastarbajter, kreator Wolym Fekalie....
Po maštovitosti u punom zamahu Tobić se približio ranom Basari (pre no što se bivši ambasador odlučio da ostatak opusa napiše držeći se autoreciklaže starih motiva, tema i dosetki) ili Flannu O’Brienu (kod nas prisutnog s prevodima Trećeg policajca i Arhiv iz Dalkija).
Naime, reč je o potpuno opravdanoj diverziji: ako nam postojeći svet u kom nam je dato da obitavamo (i patimo, kako to čine Tobićevi junaci) ne pruža dovoljno razloga za zadovoljstvo i uživanje, zašto ne bismo na razvalinama manje-više mrskog nam realnog izmaštali samo naš svet u kom je sve moguće, ili se bar čini da tako stoje stvari?
Sličnim postupkom, zahvatom zamene stvarnog sveta živopisnijim i inspirativnijim, prošle godine se poslužila i Mirna Zakić u svom hororično-detektivskom delu Strava u ulici kuge, dovodeći Beograd do ivice neprepoznatljivosti. Ali, Tobić to čini odmerenije i uz osmeh. Ili dva-tri.
Već je pomenuto da roman Tobiđenja, dušo moja bez primetnijih posrtanja i kuknjave nosi svoje postmodernističko nasleđe, ali mora se napomenuti da je izbor upravo takvog tretmana priče ostavio i par grubih otvorenih šavova na tkivu ovog dela. Autor na nekoliko mesta gubi strpljenje, te neke od epizoda ostavlja na nivou dosetki koje su same sebi svrha i koje, tako nedorečene, ostaju u isuviše labavoj vezi sa osnovom priče (pre svega bi se to moglo reći za inače nedovoljno zabavnu smederevsku epizodu sa Egg-festa).
Druga zamerka se odnosi na počesto prvoloptaško parodiranje onog stvarnog, parodiranje koje često počinje, počiva i završava se na slovnim intervencijama i direktnim kontrastima (Porno Big Brother, B-92 pervertovan u Pe-devedesetdvojka, mladi glumac Ser Gej...). Osim toga, stiče se utisak da autor s vremena na vreme zaboravi šta je nameravao s nekim iz guste mreže likova i brojnim rukavcima radnje.
Uprkos gore iznetim zamerkama, ovo delo kroz raspojasanu maštovitost, tečnost, bezobrazluk koji ne smeta i ne vređa, te pisanje bez grča (gotovo izumrla veštinu kod nas danas) uspeva da prevaziđe okvir u startu skrajnute književne inkarnacije blog-eksperimenta.