Tiši od vode

30.01.14 e-novine.com

Tiši od vode je stilski veoma uspješno izveden roman. Sa kratkim rečenicama koje oslikavaju tok svijesti i drame unutar njegovih glavnih protagonista prilično vjerodostojno. To, u konačnici, kazuje da je Berislav Blagojević pisac na kojeg možemo računati, koji će nam nuditi zanimljive i pažnje vrijedne književne tekstove.

Kukavna je sudbina svakog čovjeka u ratu. Još je kukavnija sudbina, imajući na umu okolnosti u kojima živimo i sve ono što nas je zadesilo nakon te apokaliptične objave, čovjeka nakon rata u ovoj našoj mrtvaji, ispunjenoj svim ovozemaljskim „radostima“, a opet ispražnjenoj od svakog sadržaja. Imajući na umu razornost kojom je oluja krvavog rata protutnjala umovima i životima svih onih koji su njegovi akteri bili, pri tome ne mislimo samo na one koji su „uzeli“ aktivno učešće u vojnom sukobljavanju, pustoš duše koja je nakon tog potresa ostala nesagledivih je, gigantskih, proporcija. Stoga, generacijama koje su postale i moraju da opstanu, nakon tog paklenog pira očeva, ostaje ili da nad tom činjenicom lamentiraju, ili da se okuju mržnjom i nastave tu nit kukavnosti do novih ogrezlosti u krvi i zločinu, ili da je pokušaju mislima nekako sažeti, razumiti i prevladati. Jednako kako njima, tako i tim okrvavljenim očevima potreban je svjetionik koji će ovaj kao maglu gusti mrak bar malo razbiti. Da život ne ostane tek mrlja na mapi povjesti, toj himeri naših iluzornosti, da ono što nas je obilježilo, rastrojilo i razorilo ne bude tek silueta sjećanja, književnost nam se, kao dar božanstava, nudi kao jedina mogućnost spasenja iz gliba u koji je nama poznati svijet skliznuo. Jasno je da ovdje ulogu književnosti, dajući joj nezemaljski, spasilački, karakter, možda predimenzioniramo, uzdižemo na onaj pijedestal koji ona nikada ne bi trebala doseći i dotaknuti, ali kakva bi se tek pustinja u ljudskoj duši nastanila da nje nema. Da se njome ne mogu pokušati pojmiti sve te naše razorne slutnje, sve te okrvavljene ruke, sve te smrti i zločini.

Književnost je ta koja u život tog kukavnog čovjeka, o kojem evo sve vrijeme ovdje kazujemo, unosi pukotinu sumnje, pukotinu razumijevanja i potrebe da se ono što je proizišlo iz strahota ovozemaljskih stavi u kakav, takav okvir. Ako okvir za tu strahotu uopšte ikakav može biti i pojmiti se. Ona u tim svojim malim, za razmjere svijeta, često beznačajnim koracima, tim jedva primjetim konvulzijama, ostaje kao tračak nade da nije sve izgubljeno, da se iz svih tih bezumnosti i besmislenosti, epski govoreći, kao iz suve drenovine, može još uvijek iscijediti bar kap smisla, a ta kap smisla u svojoj minijaturnosti jeste svemirskih proporcija.
Ona je ono za šta se čovjek, tako razoren i opustošen, hvata, grčevito se i očajno bori za tu mogućnost, za taj oslonac, ma koliko god on bio kao od paučine. Bez te mogućnosti sav nama poznati svijet ostaje obesmišljen i neshvatljiv, nesavladiv i turoban. Nećemo reći da je književnost ta koja će iz temelja mijenjati naš svijet, ona to nikada nije ni bila, ni težila da bude.
Ali živjeti bez nje, besmislenije je od svakog besmisla. Pa nije se valjda zarad zabave Gilgameš, urezujući svoje slutnje na glinene pločice, zapitao nad smislom života baš uz pomoć nje. Ne znajući i ne sluteći, naravno, da će nama, njegovim dalekim, budućim čitaocima njegove sumnje biti jednako bliske i jednako strašne.
Roman Tiši od vode autora Berislava Blagojevića, u svom kapacitetu, jeste jedna istinska priča o kukavnom čovjeku (opet on!) koji, nakon što rat razori cjelokupan jedan sistem njegovog poimanja, nakon što prekine život u onim njegovim uzlaznim predjelima, biva zarobljen u kolopletu vlastitih trauma. Dakle, biva doveden na rub svijesti, sa one strane života koja nije ni smrt, ni život sam. Danilo Mišić glavni protagonista Blagojevićevog romana, po zanimanju geograf, taj već refrenično ponavljani kukavni, čovjek je koji nakon preživljene traume rata doživljava nervni slom. I sva se radnja ovog romana odvija upravo u borbi glavnog junaka, njegove žene Radmile, prijatelja Alena i doktora Bogojevića, za ozdravljenje i za osmišljavanje te pustoši koja je nakon rata ovdje ostala (bez obzira na sve naše sitne radosti s kojima nam se čini da sretno živimo). Na vrlo malom prostoru, roman ima tek devedeset stranica, Blagojević veoma uspješno gradi ova četiri lika, precizno ih ocrtava i ispisuje sve lomove njihove svijesti. Koji u konačnici, bez pretjerivanja možemo reći, jesu lomovi svih nas koji smo ovdje, u ovom trenutku zapitani i zamišljeni nad životom. Ono što se Danilu desilo, nakon što kao kartograf nehotično ucrta pogrešne koordinate i tako proizvede pogibiju nekolicine ljudi, desilo se mnogim našim očevima i majkama, a svako od nas u sebi, bez patetike govoreći, negdje duboko zakotvljeno nosi tu klicu postraumatskog ludila. Da li će ona procvati, pitanje je naše mentalne snage.
Tiši od vode je roman koji je veoma pažljivo komponovan. Čine ga četiri narativne linije, plus ona pripovjedačeva, koje smjenjujući se ciklično progovaraju o jednom svijetu koji jeste naša stvarnost. Jasne su i veoma prepoznatljive sve kordinate ovog romana. Tu su ljudi suočeni sa svim onim stvarima koje nas zaista okružuju i opterećavaju. Ali, ipak, nije to ispisivanje dokumetarističko. Nije to tekst lišen literarnosti, niti jedna tipično ispričana priča o našoj groznoj svakodnevici. Tu su razoreni brakovi, tu su korumpirani i bahati doktori,tu su doživotna prijateljstva i ljubavi, tu je jedan svijet koji je besmislen, nesmisliv, u svoj svojoj endemskoj gluposti toliko apsurdan da razum postaje u svakoj situaciju suvišan.
Danilo upravo, izlazeći iz rata, u takvom jednom svijetu tone u sebe i ludilo gotovo postaje vlastiti izbor. Bez obzira na taj neurotični eskapizam, Blagojević ispisuje jedan posve antiratni, pa imajući na umu epilog, i sretan roman. Roman kakav je, svojim optimizmom, na ovim prostorima jako trebao. Bez obzira što će trudbenici književnosti kazivati da je ovo roman sa elementima sapunice. U konačnici, zar je nesreća jedino o čemu se treba i mora pisati? Ovaj roman nije sam po sebi ništa novo i ništa epohalno, ali je veoma važan u procesu razumijevanja pozicije čovjeka u onome što naš život i okolnosti u kojima tavorimo jesu. Uz to, Tiši od vode je stilski veoma uspješno izveden roman. Sa kratkim rečenicama koje oslikavaju tok svijesti i drame unutar njegovih glavnih protagonista prilično vjerodostojno. To, u konačnici, kazuje da je Berislav Blagojević pisac na kojeg možemo računati, koji će nam nuditi zanimljive i pažnje vrijedne književne tekstove.

Najvažniji aspekt ovog romana, ona sentenca koja objašnjava i sam njegov naslov, ali i sve ono što nas okružuje, jeste svojevrsno dijalogiziranje Danila Mišića sa piscem Danilom Harmsom. I upravo tu, u tim dijalozima, iz pakla, sa ovim tragičnim, da ga tako označimo, ruskim apsurdistom vidi se sav jad i bijeda mjesta na kojem živimo. Uvođenje Danila Harmsa kao jedinog s kojim, putem pisanja, Danilo Mišić razgovara jeste pokušaj da se svijet osmisli i da se njegova besmislenost razumije. Da li se u tome uspijeva, i uprkos Danilovom ozdravljenju, čitalac će vidjeti sam. Treba još dodati da je roman Tiši od vode, iako tih, iako porinut u sebe, u unutrašnjost bitka, jeste roman koji je isprepleten muzikom, koja njegovoj atmosferi, ali i razumijevanju stanja glavnih protagonista, u mnogome doprinosi. Berislav Blagojević, recimo na kraju, ispisao je solidan romaneskni prvijenac koji će sigurno imati svoje mjesto u onoj vječnoj biblioteci svijeta.



Đorđe Krajišnik

Tekst prenosimo iz Oslobođenja