08.11.04
Srpski tango u kavezu
Svetlana Porović Mihajlović
Treći roman Svetlane Porović-Mihajlović, „Tango nije deljiv sa tri“, ima malu, ne samo formalnu, osobenost: naime, u knjizi se naizmenično smenjuju, po osećaju autorske svrsishodnosti, latinično i ćirilično pismo i različiti fontovi. Ovo očigledno ima veze i sa unutrašnjom strukturom romana u kojem se ukrštaju putnički bedeker, tradicionalna srpska pripovetka i imejl dopisivanje iliti čatovanje.
Higijenskim gumenim rukavicama, i sa neskrivenim gađenjem, Svetlana Porović-Mihajlović vadi iz srpskog postpetooktobarskog boršča ličnosti i pojave ostavljajući ih da se cede sa konopca koji je odavno na ovim prostorima razapet. Autorka sve te „pojave i ličnosti“ pakuje u tri osnovna stava tango plesa, pa roman, ipak, stremi ka osećanju jedinstvene i neponovljive privilegije pojedinca da kreira svoj život u potpunoj suprotnosti od postojećeg.
„Nisam od onih koji uzmiču, koji se ne suporotstavljaju životu, ali, istina je da smo okruženi beznađem, očajem i rezignacijom, čudovišnom pomirenošću i osećanjem da nema svrhe usprotiviti se. Ova bi knjiga samom sobom trebalo da pobudi na suprotno, da izazove želju i težnju za otporom“ kaže Svetlana Porović Mihajlović za „Blic“.
Kako ste odlučili da upravo stavovi tanga čine ljušturu vašeg romana?
- Ja zaista moram da vidim ono što pišem, da ga osetim po dodiru i mirisu, da ga „progutam“. Dakle, u mom doživljaju učestvuju sva čula, baš kao što se dešava i tokom plesa. Svaki od mojih romana je do sada imao zvučni fon, zvučnu podlogu.
Vidi se da pišete u kompjuteru- da li vas je to opredelio da ukrstite ćirilicu i latinicu; srpsku tradicionalnu pripovetku i imejl dopisivanje?
- Srećna sam i zadovoljna, osećam se privilegovano u odnosu na pisce pre desetak godina, što mi je tehnologija omogućila svaku vrstu upoznavanja stvarnosti a u umetničkom postupku neverovatnu mogućnost eksperimentisanja. Iako baratamo tekovinama najsavremenijih tehnoloških dostignuća, opet smo ljudi, tek onda se samostvarujemo. Sve ostalo je površinska, alotropska modifikacija nas samih. Zbog toga se pripovedna nit zadržava i u imejl prepisci, mada je u realnosti ona često lišena toga. Svim tim postupcima pokušala sam da prevaziđem činjenicu da je izražavanje rečima ograničeno na format i ravan površine ispisan xy koordinatama. Nema one dubine i debljine, nema onoga što se podrazumeva kada čovek čita. Utoliko bi menjanje pisama i fontova trebalo da dočara čitaocu kako to autentično izgovaraju i preživljavaju pojedini likovi.
Roman postavljate u okvir Srbije kao „kaveza bola“ koji je samo promenio vekovni dizajn.
- U nekom najširem smislu, preživeli smo mukotrpan period koji je u vrlo različitim oblicima i bio kavez od bola, i trpljenje, i patnja. Mada, ovde to kao da je genotipski uštampano. Kavez od bola za naše podneblje je baš karakterističnost pa svaki put kada se na tom nivou opštosti nešto zaključi veoma je podložno grešci i trebalo bi takvo zaključivanje primati sa rezervom. To me je jako zanimalo kao pisca, kao običnog čoveka, taj pojam krivice! Uštampava nam se, kao prvo osećanje, nosi i prenosi kao breme. Mnogi se bore da ga prevaziđu, moguće je da ste nekad i sami osetili bezrazložnu krivicu, a već će se posle naći neki razlog.
Zašto ste poslenike u medijima predstavili kao ključare „kaveza od bola“?
- Ne predstavljam ih ja tako, nego moji junaci, ili oni sami sebe. Krajnosti pomažu da se ogoli stanje stvari, da posluže kao ilustracija, da razgolite ono što je najružnije u ljudima. Ima takvih i urednika i novinara, slikara, pekara, obućara... Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije biti takav, isplativije je i profitabilnije jer je matrica iz polovine dvadesetog veka reprodukovala takav mentalitet, postala recept kako bi sebi trebalo obezbediti najjednostavniji i najlakši put kroz život. Ali htela sam da ukažem kako je život neponovljiv i jedan. Takvog ga treba uvažavati i živeti sa punom svešću da je i ovaj dan nenadoknadivo izgubljen ukoliko makar jedna sitna, malena stvarčica na polzu nije učinjena.
Milorad Pavlović
01.02.05 Blic
Agonija
Tango nije deljiv sa tri, Svetlana Porović-Mihajlović
Junakinja ovog romana, Tanja, odlazi u Portugal, vendersovsku zemlju sunca i sreće. Ona beži iz deprimirajućeg ljubavnog trougla: posle Koste, kog su saobraćajna nesreća i nasledna bolest pretvorili u (odvratnu) biljku, nju grize savest da voli drugog (dopadljivog Đuru). Na putovanju (sazrevanja, samospoznaje i oslobođenja), ona preispituje porodičnu prošlost ne bi li probudila u sebi hajdučke gene baba-Kaline koji su joj neophodni da bi odbacila folklornu ulogu žene–mučenice i otresla se obaveze prema samo formalno živom Kosti; ta potraga je, istovremeno, pretvara u pisca i u Đurinu dragu.
Ova „egzistencijalna drama“ je složeno ispripovedana (smenjivanjem čitavog spektra pripovedačkih tehnika i svih tipova naratora, od sveznajućeg do dramatizovanog) i „nafilovana“ bitnim (nezaobilaznim) književnim temama: osim posrednog poređenja prošlih i tekućih vremena i „večno“ teškog položaja srpske žene, tu je upečatljiv presek našeg društva (koji obuhvata drske „krimose“, profesore u penziji i zaplašene izbeglice), kao i pregled ključnih političkih događaja, od studentskog protesta do ubistva premijera (u interpretaciji nepotkupljive i pravdoljubive baka-Dese). Poetičke stavove o prirodi i ulozi umetnosti, o autorovom odnosu prema stvaralaštvu, junacima i delu, iznosi Magda, Kostina majka, koja je roditeljstvu žrtvovala i muzički talenat i brak; zato su njene panične reči o umetnikovom „sužanjstvu“, „samotništvu“, „odmetnuću“, „paktu sa đavolom“, iskopane sa romantičarski mračnog i fatalističkog dna 19. veka.
Zahvaljujući kompoziciji, sagledavanje celine ove fabule, usklađene sa ukusom ljubitelja latinoameričkih tele-novela, odlagano je do samog kraja romana; zbog melodramskih nedoumica i uprošćene psihologije, junaci deluju neživo, lutkasto i reklamno.
Vesna Trijic