Paskal Kinjar (1948), rođen je u porodici francuskih lingvista. Znalac je klasičnih jezika, filozofije, opere, pozorišta. Zajedno sa Fransoa Miteranom osnovao je Festival opere i baroknog pozorišta u Versaju. Bio je profesionalni čitač u izdavačkoj kući Galimar (koja je izdavač i njegovih knjiga). Bio je i predavač na nekoliko univerziteta.Godine 1994. napustio je sve poslove i posvetio se isključivo pisanju.Od 1969. godine do danas objavio je preko četrdeset knjiga među kojima su neke romani, eseji, poezija. No, veći broj knjiga žanrovski su teško odredive i najpre bi se mogle svrstati u neku vrstu meditativne proze.Sva jutra sveta jedan je od njegovih proslavljenih romana (Terasa u Rimu, Tajni život). Po ovom romanu snimljen je i film.Kinjar je dobitnik Nagrade Francuske akademije (za roman), kao i Gonkurove nagrade (za esej).
28.02.06 Blic
Orfej
Sva jutra sveta, Paskal Kinjar
Biografija majstora viole, Sent Kolomba, koji je „improvizovao na marginama „ideološkog i stilskog rata između Luja XIV i jansenista, jeste stvarnosna podloga za Kinjarov traktat o prirodi i ciljevima stvaralaštva. Njegov junak je svevremeni, čisti umetnik, oličen u ekscentričnom učitelju muzike, koji je od ljudi (publike, kritičara) pobegao u kolibu (radnu sobu) na drvetu. Nesposoban za izražavanje govorom ili jezikom tela, on se, suočen sa banalnom stvarnošću, pretvara u svirepog, ali nemoćnog manijaka koji se guši od besa. Međutim, usamljen u krošnji drveta (između neba i zemlje), Sent Kolomb pretače mučan život u čudesne arije („najlepše na svetu“), kroz koje mu se otkrivaju iracionalno i vanvremeno, nedokučivi ljudskom jeziku, a on sam doseže nad-stvarnost u kojoj, kao Orfej, pronalazi i budi svoju mrtvu dragu.
Iako se, poput askete, odrekao sveta (slave), on ne uspavljuje telo, već ga upotrebljava kao izvor neutažive čežnje (inspiracije, strasti), koja svojom silinom doprinosi njegovom stvaralaštvu, ali i samouništenju. Izlivi zlobe kojima od sebe tera učenika Marea, nisu izraz Sent-Kolombove sujete, već (očinskog) staranja kako za uzvišenost muzike, tako i za umeće (dušu) mladog izvođača; tek kada ga godine (koncerata na dvoru) budu pročistile patnjom, Mare će moći da bude uveden u istovremeno strašnu i radosnu („religioznu“) tajnu stvaralaštva, koje izvire iz agonije prolaznosti, samo privremeno olakšavanom Prustovim madlenicama.
Povratak klasicističkim idealima jednostavnog pripovedanja i sažetog izraza je Kinjarov odgovor na popularnost kitnjastog stila i fikcije; sa druge strane, sažimajući dragocenu kulturnu epohu u prozni tekst od pedesetak stranica, koji je pre povest nego roman, on aludira na propadljivost svega što je ljudsko, ma koliko se činilo veličanstvenim.
Vesna Trijić