Sukob na ljevici - Krležina uloga u sukobu na ljevici

26.12.08

“U to vrijeme su Danilo Kiš, Filip David, Mirko Kovač i Bora Pekić bili prilično izdvojena enklava u srpskoj književnosti”


Velimir Visković, književni teoretičar i predsjednik Hrvatskog društva pisaca, svakako je jedan od najpozvanijih da govori o stanju na književnoj sceni u Hrvatskoj danas. Izdavač mnogih vrijednih naslova, Visković je u devedesetima, usred nacionalističkog ludila u Hrvatskoj i šire, stavljao glavu na panj da spasi Krležu, Andrića i druge od zaborava, a danas, kao predsjednik jednog književnog ceha, muku muči kako da pisci uopće prežive. O svim ovim pitanjima razgovaramo sa Velimirom Viskovićem u povodu 70. rođendana Mirka Kovača koji je ovih dana obilježen u Zagrebu.
Koliko dugo poznajete Mirka Kovača?
- Prvi put sam pisao o Mirku Kovaču početkom 1977, o njegovoj knjizi “Ruganje s dušom”. Iste godine sam ga upoznao u Beogradu i proveo jednu nezaboravnu noć u društvu sa njim, njegovom suprugom Bobom, Danilom Kišom i mladim Radoslavom Bratićem. Bilo je to vrijeme žestoke polemike o “Grobnici za Borisa Davidoviča” i napada na Kiša da je “prekopirao” Borhesa, pri čemu sam ja napisao čitav niz tekstova s tezom da postmoderna književnost dopušta različite oblike intertekstualnosti, na primjeru samog Borhesa. Te noći u Mirkovom stanu razvila se strasna rasprava kojoj treba dodati i određenu količinu imotske višnjevače koju je za tu priliku priredila Mirkova žena Boba i koju smo mi nemilice trošili. Ako smijem do kraja biti sentimentalan, svoju sam suprugu Jasminu Lukić upoznao sljedeći put u Beogradu, kada sam promovirao drugo izdanje knjige Mirka Kovača “Rane Luke Meštrevića” pa je prijateljstvo sa Mirkom odredilo i bitne točke moga života.
Tko je na kakvim literarnim pozicijama bio te noći?
- Da bi se shvatio opći okvir u kojem se odvijala naša rasprava, treba znati da se ona vodila u kontekstu polemičkih strasti koje su se kovitlale beogradskom književnom scenom, a dobrim dijelom su zahvatile i Zagreb, vezano za tu polemiku oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”, koja je imala golem publicitet u medijima. Danilo Kiš se tada osjećao kao ranjena i progonjena zvijer, a Mirko je tada bio u nezgodnoj poziciji jer je do tada bio blizak sa Miodragom Bulatovićem, jednim od Kišovih protivnika. Mirko se u tom trenutku definitivno odlučuje stati na Kišovu stranu, odriče se nekih svojih beogradskih prijateljstava i do kraja Kišovog života oni ostaju nerazdvojan tandem.
Bio je to zapravo književni kvartet, ako pridodamo Borislava Pekića i Filipa Davida, koji je o Kovaču govorio i u Zagrebu.
- Da. U to vrijeme su Danilo Kiš, Filip David, Mirko Kovač i Bora Pekić bili prilično izdvojena enklava u srpskoj književnosti. Kod njih je postojala evidentna naklonjenost ezoteričnim temama, reinterpretaciji mitova te postmodernističkom postupku u pisanju. Ali to je i vrijeme pojave neorealizma (proze novog stila) u srpskoj književnosti koja je prihvaćena sa rezervom. Osobito zbog novela, koje su se na žestok način bavile sudbinama likova na rubu društva, Mirko Kovač je imao “popust” kod zagovornika “stvarnosne” literature, on je bio premosnica između pisaca “kentaurske proze”, kako je o neomaniristima govorio Jeremić i te “stvarnosne literature” koja je tada bila u trendu. Kada iz današnje perspektive gledamo ovu grupu sjajnih pisaca, onda mi se čini da je to u autorskom smislu bio najmoćniji kvartet jugoslavenskih književnosti toga vremena.
Na skupu u Zagrebu istaknuto je da je Mirko Kovač pisac s karizmom...
- Da, to je bio i naslov priopćenja Filipa Davida. Sedamdesetih i osamdesetih godina imao sam priliku bezbroj puta to svjedočiti i osobno, Mirko Kovač bio je neosporna književna zvijezda. Uostalom, Ivan Lovrenović, urednik prvog izdanja Kovačevih sabranih djela u sarajevskoj “Svjetlosti”, rekao mi je da je deset tisuća primjeraka tog izdanja planulo u samo nekoliko mjeseci. A ne zaboravimo da je Mirko Kovač sve prije nego lak pisac. Mirko zna na izvanredan način pronicati u ljudsku psihu, tako suptilno spajati nježnost s morbidnim, bolesnim, često pervertiranim stanjima. Kod Kovača nam se i ono što je ružno predstavljalo bliskim, tako da je glavna literarna vrijednost ove književnosti spajanje nespojivog, bogatim stilskim sredstvima, koje čini čovjek koji jako dobro poznaje ljepotu jezika.
Na skupu je također rečeno kako je Kovač početkom 90-ih otišao iz srpskog mraka u hrvatsku tamu...
- Ta metafora je vrlo efektna, naizgled tautološka, ali točna. Kovač je iz jedne nacionalističke rupe otišao u drugu, pitanje je samo u kojoj rupi je bilo više stradalih. S jedne strane, Kovačev odlazak iz Srbije predstavlja radikalnu gestu distanciranja ne samo od Miloševićevog režima nego, iskreno rečeno, i od jedne nacionalizmom kontaminirane kulturne klime. Ali, s druge strane, postavlja se pitanje da li je Kovačev dolazak u Hrvatsku u to vrijeme moralno opravdana gesta. Jer ni u Zagrebu nije na vlasti režim čuven po demokratičnosti i benevolentnosti prema manjinama. Možda bi taj njegov čin bio moralno sumnjiv da je on došao u Zagreb pa se tu pretvorio u nekog HDZ-ovskog glasnogovornika kojega bi režim okitio počastima i unosnim sinekurama, ali on je došao na marginu, u Istru koja nikada nije bila bastion hrvatskog nacionalizma. Kada se pojavio splitski tjednik “Feral”, to znači od kraja 1993, on neprestano u njemu surađuje i bavi se primarno autoritarnošću Tuđmanovog režima. Cijena koja je za to plaćena nije bila mala: hrvatski književni establišment, koji je uvijek bio više nacionalistički ostrašćen, nije ga prihvatio. Tek u ovom mileniju dolazi pomalo do promjene u slučaju Kovač. Najnoviji njegov roman “Grad u zrcalu” dobio je pregršt nagrada i izniman publicitet u javnosti i imam dojam da se to dosadašnje prešućivanje Kovača – kao pisca koji je protumiloševićevac, ali nikad nije postao naš – kompenzira ovim sadašnjim pohvalama; iako je “Grad u zrcalu” nesumnjivo Kovačeva sjajna knjiga.
Kakav je bio koncept kulture u Hrvatskoj devedesetih godina?
- Promjena u recepciji Kovača zasniva se na generalnoj evoluciji kulturnog koncepta koji je dominirao u doba Tuđmanove vladavine. Koncept kulture u devedesetima bio je baziran na tome da sve što nije etnički čisto i što je ideološki nepoćudno, treba biti prognano iz književnosti pa je onda neko vrijeme i Krleža bio sumnjiv kao lijevi pisac, a o Andriću, kao renegatu koji je zatajio svoje hrvatstvo, da ne govorimo. Roman “Proljeće Ivana Galeba” Vladana Desnice, kao jedno od najznačajnijih djela hrvatske književnosti, također je bio suspektan zato što je Desnica etnički Srbin. Danas, srećom, prevladava znatno otvoreniji i fleksibilniji koncept hrvatske kulture u koju su integrirani i oni koji nisu bili starčevićanski Hrvati. Danas Kovač piše na hrvatskom jeziku i njegov slučaj je vrlo blizak nekadašnjem slučaju prelaska Ive Andrića iz hrvatske kulturne sfere u srpsku; tretira ga se kao hrvatskog pisca, ali nitko se neće ljutiti ako ga se nazove istodobno i srpskim. Uostalom, i bosanskim i crnogorskim, jer i te književne tradicije s dosta prava integriraju Kovača u svoje književnopovijesne korpuse.
Kakav je vaš pogled na književnost u Hrvatskoj novijeg vremena?
- Potkraj devedesetih dogodila se velika smjena generacija. U prvom redu radi se o FAK generaciji, koja je poznata i srpskoj javnosti. To su pisci koji se pojavljuju u devedesetima, danas imaju četrdesetak godina, sa radikalno kritičkim odnosom prema naslijeđu nacionalističkog režima. Kada je u pitanju odnos prema društvenoj stvarnosti, ove pisce, sve odreda, karakterizira uronjenost u urbanu svakodnevicu pa se ponovno radi o nekoj vrsti stvarnosne proze. Karakteristična za ovu grupu pisaca bila je agresivna promocija preko masovnih medija. Mnogi tvrde da je čitav projekt FAK-a proizvod medijske manipulacije, prije svega medijskog koncerna EPH, ali istina je negdje u sredini, ne može ni najbolja kuharica napraviti pitu ni od čega; u toj grupi je ipak bilo desetak vrijednih pisaca.
Književnici FAK-a, kao grupa, ne postoje barem tri godine?
- Danas prisustvujemo totalnom antiklimaksu u odnosu na nekadašnje stanje medijske eksponiranosti literarne scene. Kao da su mediji potpuno istrošili svaki interes za književnost, bacili je u zapećak. I dalje izlaze kvalitetne knjige, ali u medijima su književna i uopće kulturna scena potpuno marginalizirane.
Osim nekoliko književnika-kolumnista koji više pišu o nekim općim društvenim fenomenima, a ne o literaturi, književnosti danas više nema u medijima. Književne kritike još i manje: u najčitanijim hrvatskim novinama postavljen je limit pisanja o knjigama – jedna šlajfna; to su više izvještaji o knjigama, i to samo najvažnijim, nego kritike. Na ovakvu situaciju utjecala je pojava novih komercijalnih televizija koje, poput RTL-a, pokušavaju svoje konzumentske obrasce i vrednosnu hijerarhiju javnog života nametnuti javnosti. U toj hijerarhiji apsolutno nema prostora za pisce, pogotovo ne za pisce koji pišu neku elitniju literaturu. Stvara se neka umjetna javna scena na kojoj dominiraju manekenke, modni stilisti, glumci sapunica. Kažem, stvara se umjetno jer je modna scena u nas u povojima, manekenstvo je jadno plaćen posao. Na javnoj televiziji, koja mora parirati komercijalnim televizijama, zavladala je panika, kako izabrati što lakše sadržaje a takva situacija proširila se i na novine koje masovno – osim riječkog “Novog lista” – ukidaju i reduciraju kulturne rubrike. Veći publicitet je ovih dana dobila starleta Nives Celzijus za knjigu “Gola istina” u kojoj opisuje svoje erotske uspomene, nego čitava književna scena zajedno.
Skandal se dogodio ove godine na pulskom sajmu knjiga kada je Nives Celzijus prvo trebala dobiti nagradu za najprodavaniju knjigu godine, pa joj je onda ta nagrada oduzeta?
- Meni je bilo gotovo dirljivo vidjeti u novinama mali članak s fotografijicom petnaestak laureata ove nagrade, među kojima je i Mirko Kovač, a na duplerici, dvije stranice dalje, imate slike “književne debitantice” Nives Celzijus koja je vlasnica jednog zaista impozantnog poprsja: kulturalno gledano, ispada da je taj par sisa važniji od kompletne hrvatske literature. Naša se sirota književna scena silno uzmuvala kad je nagradu za hit godine, odnosno za najprodavaniju knjigu, trebala dobiti dotična milovidna gospođa. Književni se ceh uskopistio što mu ti preko noći napumpani galofak selebritiji upadaju u njegov sve jadniji rezervat, čak i u taj mali prostor puležanskoga književnog sajma.
I što sad, ako već postoji nagrada za najprodavaniju knjigu, onda je treba dati gospođi Celzijus jer je ona doista prodala najviše knjiga. Ali ne može se reći da nije u pravu ni književnica Daša Drndić kad u tv-mikrofon iznervirano viče da sa spomenutom gospođom ne želi biti u istoj konkurenciji i u istom fahu. U medijima se dogodila sprdnja kada se javio vječni Ivan Zvonimir Čičak da u ime HHO-a brani Nives Celzijus, pa su se svi slikali uz to najčuvenije poprsje u Hrvata, kojega je – nota bene – vlasnica jedna etnička Srpkinja.
Što se u literarnom smislu na hrvatskoj književnoj sceni događa nakon FAK-a?
- Od svih nekadašnjih fakovaca rad Miljenka Jergovića na javnoj je sceni najprezentniji, u novije vrijeme dobro prolazi i u inozemstvu, vidim da ima dosta uspjeha i u Srbiji. Ipak, moram reći da osjećam stanovitu rezervu prema njegovoj hiperprodukciji zadnjih godina. Kratka priča se može pisati zahvaljujući dobrom oku, opažanju detalja i prirođenom smislu za pripovijedanje zanimljivih životnih zgoda. Forma romana, velikog, ekstenzivnog, kakvim se on u novije vrijeme bavi, međutim, podrazumijeva velik rad na pripremi, proučavanje ambijenata i likova, govornog miljea, podrazumijeva i posjedovanje neke zaokružene slike svijeta. Jergoviću nedostaje rad na sebi, spremnost na cizeliranje rečenice i na kraćenje viška materijala.
Ova je generacija donijela i grotesku Zorana Ferića, tu je izrazito društvenokritička proza Jurice Pavičića, urbana proza Perišića, Popovića, Radakovića, mediteranski humor Ante Tomića, Renata Baretića, Dežulovića. Imamo i pisce sklone kompleksnijem neomanirističkom modelu pripovijedanja: Koščec i Šimpraga. Istaknuo bih svakako i jednog sjajnog bosanskohercegovačkog hrvatskog pisca Josipa Mlakića. Da li će ta književnost moći stati uz bok jednog Ranka Marinkovića, Vladana Desnice ili Mirka Kovača, to ćemo još vidjeti.
I Hrvatsko društvo pisaca, čiji ste vi predsjednik, nastalo je nakon jednog skandala.
- Naše društvo nastalo je nakon rascjepa u Društvu hrvatskih književnika, uzrokovanog razlikama u odnosu prema nacionalističkom konceptu kulture, ali i poetičkim razlikama. Nama su se pridružili pisci skloni otklonu od matrice nacionalnog realizma, te gotovo svi mlađi pisci, uključujući i većinu fakovaca. Sa velikom energijom smo stvarali to novo društvo, danas imamo preko dvjesto članova i zaista značajnu produkciju. Izdajemo pet književnih časopisa, svake godine objavimo dvadesetak knjiga, gostujemo u inozemstvu, dovodimo strane pisce, posredujemo u prevođenju naših pisaca, organiziramo simpozije i književne festivale.


Bojan Munjin