10.09.04 Politika
Dva veka ustaničke poezije
Spomenica Prvog srpskog ustanka - poezija 1804-2004
S blagoslovom mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog, gospodina Amfilohija, povodom dvesta godina od Karađorđevog ustanka, Počasni odbora za proslavu u Crnoj Gori, objavio je „Spomenicu Prvog srpskog ustanka - poezija 1804-2004”. Ovu obimnu knjigu, čiji je izdavač beogradski „Partenon”, na više od petsto strana, uredio je Dragan Lakićević. U prvom delu su epske narodne pesme, u drugom lirske narodne i druge, a u trećem poezija srpskih pesnika o ustanku. Slede prilozi i izvori.
Srpski pesnici, ističe Lakićević, zapevali su čim je počeo ustanak. Pokrenulo ih je i uzbudilo isto ono čulo što je na oružje podiglo Srbiju - potreba za slobodom, uzvišenost stradanja, slava podviga. Najednom je u mraku ropstva zasjalo sve: februarsko sunce u snegu na Sretenje 1804. Blesnule su sablje, odavno zakopane, uglačani jatagani, usjajene puške i kubure. Glasovi i pogledi. Iz raje izrastoše buljubaše, oborknezovi, gospodari, harambaše, megdandžije.
Kao iz legendi izronili su junaci: Veljko, Sinđelić, Ćurčija, Jakov, Milenko, Dobrnjac, Katić, Kursula, Čupić, pop Luka i prota Matija. Pred njima - Vožd. Gorostas bune i epopeje. Strogi spasitelj. Ne Sveti, nego crni Đorđe. „Bič tirjanah” - tako ga je doživeo prezimenjak Petar II Njegoš, crnogorski vladika i srpski pesnik koji se rodio one godine kada je Karađorđev ustanak klonuo.
Sve ovo, naglašava Lakićević, do nas ne bi došlo u slikama i rečima koje znamo napamet da je to snimala kakva kamera. Do nas je to došlo živo, veličanstveno i istinito, zahvaljujući pesnicima. Među njima, ustanak je najbolje video i najbolje shvatio slepi Filip Višnjić, koji je bio u rovovima, a bojeve i junake i suštinu bune bolje video nego oni koji su sekli i jurišali, ginuli i dopisivali se s turskim carem.
Kada je buknuo ustanak u Šumadiji, pohrliše ka tom plamenu, s raznih srpskih strana i iz svih srpskih dijalekata - najbolji pesnici naše usmene književnosti: Filip, Tešan, Starac Milija, Starac Raško, Stojan Hajduk, Đuro Milutinović Crnogorac, Seljak iz Rudničke nahije...O Karađorđu i njegovim junacima pevale su i žene, uz gusle, uz rad. Uz kolevku, radi uroka.
Narodni pevači imali su Vuka, Vuk je imao pevače. Bio je to najsrećniji trenutak srpske književnosti svih vremena. U Vukovoj redakciji, srpske narodne pesme, epske i lirske, zasjale su sjajem „Ilijade” i „Odiseje”.
I kada na početku XXI veka, „nedostojni istorije naše”, kako kaže Rakić, sabiramo poeziju o Prvom srpskom ustanku, iz raznih izvora: rukopisa, novina, časopisa, kalendara, spomenica, knjiga, antologija, mi samo, kaže Dragan Lakićević, pripremamo građu za buduća pokolenja, kada od ustanka prođe još koje stoleće, da znaju kako su Srbi i srpski pesnici danas, u metežu i nevoljama, znali da slave i ljube najsvetlije likove i događaje svoje istorije i najbolje stranice svoje književnosti.
Z. R.