Nataša Radojčić rođena je u Beogradu, u bivšoj Jugoslaviji, od majke Bosanke, feministkinje, i oca Srbina. Diplomirala je na Univerzitetu Kolumbija. Živi u Njujorku i piše na engleskom jeziku. Njena dela objavili su najveći svetski izdavači, a najznačajniji časopisi pišu o njoj i njenoj neverovatnoj životnoj priči.
08.05.07
Pišem na engleskom
Nataša Radojčić, spisateljica iz NJujorka
Globalizacija je promenila svet. Jezik nije nepromenljiva kategorija. Izjaviti da ne želiš da napuštaš "svoj" jezik zvuči nekako nacionalistički. To nije moj sportIzdavačka kuća "Evro Đunti" nedavno je objavila novi roman "Snovilovo" Nataše Radojčić, književnice koja više od dvadeset godina živi i stvara u NJujorku. U Beograd, svoj rodni grad, ova mlada žena izuzetne biografije došla je na nekoliko dana, radi predstavljanja svoje nove knjige koja, za razliku od njenih prethodnih romana "Povratak ratnika" i "Ti ovde ne moraš da živiš", obiluje humorom i nosi sva obeležja jednog lepo zamišljenog grada, utočišta za sve dobre ljude. Iako po ambijentu pripada američkom jugu, "Snovilovo" može egzistirati bilo gde, u bilo kom kraju sveta...
- Predajem predmet "Građanske inicijative" na Opštem univerzitetu. Moja prva lekcija je o Prvom amandmanu, o tome da između ostalog, niko ne sme da cenzuriše novinarstvo. Može da dođe ko god hoće, da govori šta želi. Zato ja neću da svojatam nijedan jezik, nijednu nacionalnu književnost. Ovo je moj treći roman, koji sam napisala posle dve teške knjige "Povratak ratnika" i "Ti ovde ne moraš da živiš". Prva je govorila o ratu, a druga o mom ličnom ratu. U "Snovilendu"svako nađe ono što traži, ono što mu fali. To je jedno mesto netaknuto pakošću.
Roman je napisan na engleskom, a zatim preveden na srpski. Kako ste se odlučili na takav korak? Pisci koji se opredele za život u novoj domovini obično su hendikepirani usled nemogućnosti da pripadnu novoj književnoj zajednici, te najčešće stvaraju na maternjem...
Možda su oni otišli kasnije. To je stvar zanata. Ja sam dosta mlađa od njih. Tamo sam učila školu, tamo živim već dvadeset tri godine, više od polovine svog života. Drago mi je da vidim "Snovilend" na srpskom. Mislim da je ta setna romantika sklonija slovenskoj duši. Jedan američki pisac je rekao da je pisac bez jezika mrtav. Mislim da je globalizacija promenila svet. Jezik nije nepromenljiva kategorija. Stoga izjaviti da ne želiš da napuštaš "svoj" jezik zvuči nekako, rekla bih, krajnje nacionalistički. To nije moj sport. Pišem na engleskom. U početku su mi rečenice bile vrlo kratke i teške, dok je vremenom bivalo sve lakše. Tako sam napisala ovu knjigu o izmaštanom američkom jugu, gde je pivo "ladno" i jeftino i gde je svima drago da vas vide. Tu je legalno izabrana gradonačelnica, crvenokosa žena koja nosi dva pištolja. Zanimljivo je da ovaj moj roman Amerikanci čitaju kao svoju bajku, Francuzi kao romantizam, dok je za Nemce ovo romantični ekspresionizam. Lično, mislim da nijedno od ovih čitanja nije realno.
U kojoj meri ste pišući "Snovilovo" stvarali zapravo sopstveno utočište?
Bilo bi mnogo lakše da znam da postoji jedno takvo mesto. Kada sam pričala mojoj drugarici o čemu pišem, ona mi je rekla:"Pakujem se i dolazim!" Nisam naivna, ali duboko verujem da bi svet mogao da bude kao u mom "Snovilendu", dakle onakav kako ga mi sami oslikamo. Verujem da je kao i sve drugo dobročinstvo izbor. Pored svog posla na univerzitetu i pisanja, bavim se i dobrotvornim radom. Usvojila sam dve stotine dece u Etiopiji. Oni zbog zakonske regulative ne mogu da žive sa mnom u Americi, ali ja se staram o njihovom zdravlju, odeći i hrani. Zamislite, država Etiopija može da izdvoji samo dva dolara po stanovniku kada je zdravstvo u pitanju. Svako bi mogao, samo da hoće, da izdvoji za tu decu nešto novca.
Vaša knjiga je zapravo prevedena na vaš maternji jezik?
Srpski jezik nije nimalo lak. Kako kaže jedna moja prijateljica, samo naš narod spava "kao zaklan". Svoje studente maltretiram, beskrajno se trudim da ih naučim da tvore "dobre" rečenice. Jer, ako nauče dobro jednu rečenicu, onda će im ona ostati u podsvesti.
Na čemu sada radite?
- Radim priču o devojčici, koja je nehotice izazvala nesreću u kojoj su stradali ljudi. Sedam godina je provela zatočena u jednoj crkvi u Međugorju. Kada je izašla odatle, otišla je u NJujork, gde će nedugo po dolasku poludeti. To je i priča o jednom čoveku koji pokušava da je spase, ali mu to ne polazi za rukom..
Prevode vas širom sveta...?
- U toku su moji pregovori s francuskim i nemačkim izdavačem. Svi hoće da što pre objave moju novu knjigu. Meni se ne žuri. Najvažniji mi je kvalitet rečenice i cilj mi je da se to ispoštuje.
Vaša dela žive i pozorišni život?
- Moja predstava "Kurcšlus" daje se na nemačkom i engleskom jeziku. Inače, komad je adaptiran za Berlinsko pozorište. U Rimskom nacionalnom pozorištu daje se moja komedija "Portret", a u američko-italijanskoj koprodukciji biće snimljen film prema ovom mom tekstu.
Šta smatrate svojim najvećim uspehom?
- Sasvim sam komotna u svojoj koži. Nije me ničeg blam. Stojim iza sebe. Nikom nisam ništa dužna. Lako zaspim i mirno spavam. To je moj najveći uspeh.
M. Milosavljević