01.01.00
Politika
30.09.2000.
O poeziji i pesnicima
Duboka veza sa životom
Stevan Raičković: "Slova i besede", izdavači: Nolit - Beograd, "Grafampromet"
Objavljujući u jednoj knjizi ono što je o poeziji i pesnicima govorio u različitim prilikama (uručenja književnih nagrada, književne večeri, predstavljanje novih knjiga, komemoracije i sl.) i u vremenskom rasponu koji obuhvata skoro četiri decenije, Stevan Raičković je, nema sumnje, želeo da čitaocima pruži priliku da se detaljnije upoznaju sa njegovim pogledima na poeziju, pesnikovu ulogu u nacionalnoj kulturi, jednako kao što je u nekim slučajevima vidljiva i želja da se skrene pažnja na one pesnike koji su, po njegovom uverenju, nepravedno potisnuti (npr. Aleksandar Ivanović, Svetislav Mandić). Isto tako, Raičković je nastojao i da pokaže neke osobenosti našeg književnog života, ne prestajući da u svim prilikama pesničkom zanatu iskazuje dužno poštovanje.
Ova knjiga je, sasvim sigurno, podjednako upućena i tzv. običnom čitaocu i proučavaocima književnosti. Obični čitalac će u njoj naći mnogo toga što će produbiti njegpvu naklonost prema poeziji Stevana Raičkovića, budući da se sam autor trudi da mu pokaže kako svoju poeziju uvek nastoji da poveže sa samim životnim situacijama kroz koje prolazi, što znači da za njega pesma nije puka artistička igra, već ona ima i jedan dublji smisao - određivanje pozicije ljudske jedinke u svetu kroz koji prolazi. S druge strane, Raičkovićevo poštovanje za druge pesnike, bilo da je reč o generacijskim drugovima i prijateljima, bilo da je reč o prethodnicima (kao što je Rade Drainac, npr.), čitaocu jasno stavlja do znanja da pesnik koji mu se obraća u poeziji vidi moćno sredstvo učvršćivanja predstave o kulturi i nacionalnom identitetu uopšte.
"Veštački" govor
Pišući ponekad i o samo jednoj pesmi (kao što je pesma "Kari Šabanovi" Aleksandra Ivanovića), Stevan Raičković se trudi da i na tom malecnom uzorku pokaže zašto je za njega poezija i njene osnovne jedinice stih i pesma "tvorevina sastavljena od veštačkog govora". Naime, Raičković poeziju smatra "veštačkim" govorom zato što u njoj vidi umetnost, potrebu da se kroz posebno uređivanje samih reči izrazi nešto što se na drugi način ne može saopštiti, posebno ne sa onom snagom delovanja koju ima stih. Tu se Raičkovićevi pogledi na poeziju i samu prirodu pesničke umetnosti podudaraju sa stavovima najznačajnijih književno-teorijskih škola u našem veku, pošto i one odavno na poeziju gledaju kao na "konstruisani" govor, govor koji je na svim ravnima (od zvuka do značenja) dopunski uređen u odnosu na jezik svakodnevnog sporazumevanja.
Mada prevashodno nastoji da pokaže osnovu svojih ličnih pogleda na prirodu poezije i da opiše sopstveni pesnički svet, Stevan Raičković se, po prirodi svakog načelnog pristupa, dotiče i onih pitanja koja nemaju značaj samo za jedan pesnički svet. Među tim pitanjima čini se da je posebno važno ono koje se tiče individualnosti svakog pesničkog glasa. Jednom reči, biće možda čitalaca knjige "Slova i besede" koji će biti iznenađeni time što autor sa neskrivenim poštovanjem govori i o pesnicima čije je shvatanje poezije drugačije i čiji je pesnički izraz drugačiji. Ali, kad se uzme u obzir ono što je povodom Njegoša rečeno u slovu "Suza moja nema roditelja" ("Kad se pesnici ne bi razlikovali među sobom, ne bi postojala ni poezija"), postaće jasno da je reč o nastojanju da se pesnički izraz uvek gleda kao nešto što je u toj meri osobeno i posebno da se ne može drugačije gledati a da mu se ne ponište najvažnija svojstva.
Poštovanje umeća
Uvek se jasno zalažući za poštovanje pesničke umetnosti i zahtevnog pesničkog umeća, Stevan Raičković nastoji da ukaže i na dublji značaj poezije, na ono što bismo, nekom vrstom metafizičkog rečnika, nazvali ulogom poezije u oblikovanju samih temelja jedne kulture. Otuda, sasvim sigurno, proističe i Raičkovićeva potreba da u besedi "Razgovor u Žiči" kaže kako bismo vest da jednog dana "neće više biti pesnika i da poeziju više niko neće pisati" primili "kao neki zlokobni alarm da je u svetu nešto nevidljivo, ali u samim temeljima njegovim, eto, zauvek puklo". To nas opet vraća na neku vrstu vezivne niti svih Raičkovićevih "slova i beseda" - na uverenje da je poezija, mada prevashodno intuitivna i imaginativna delatnost čovekova, duboko vezana za sam ljudski život i njegove sadržaje. Otuda čitaoca neće ni iznenaditi Raičkovićevo nastojanje da pesnika uvek postavlja u neki odnos sa svetom u kome se obreo, kroz koji prolazi stičući i životna i pesnička iskustva, jednako kao što ga neće iznenaditi ni autorovo nastojanje da za svaki umetnički relevantan pesnički izraz iskaže poštovanje.
Govoreći o suštini posla proučavaoca književnosti, Volfgang Kajzer kaže da sve što on čini treba da služi "visokoj umetnosti čitanja", pa bi se zbog toga, mislim, moglo i reći da Raičkovićeva "Slova i besede" takođe treba da posluže "visokoj umetnosti čitanja" poezije, ali i svega što spada u književnost.
Radivoje MIKIĆ
01.01.00
Politika
08.08.2000.
Besede Stevana Raičkovića
Zlatna pesnička reč
Knjigu "Slova i besede" objavio Nolit, zajedno sa "Grafamprometom" iz Rume. - Kako se pesnici, na svim stranama sveta, probijaju kroz šume svojih jezika
U biblioteci "Džepna knjiga", Nolit je, zajedno sa "Grafamprometom" iz Rume, upravo objavio knjigu Stevana Raičkovića "Slova i besede".
U ukusno opremljenoj knjizi, na oko 120 strana, ilustrovanoj portretima pesnika, koje su radili poznati domaći i strani umetnici, Stevan Raičković (1928), jedan od naših najvećih pesnika, sakupio je male eseje o poeziji, slova o svojim prijateljima pesnicima i besede izgovorene povodom dobijanja uglednih književnih nagrada.
Elastična mreža poezije
Svaki razgovor o poeziji, kaže u jednom od tekstova Stevan Raičković, jeste samo po jedna priča ili verzija o onome što se već dogodilo ili bi se eventualno samo moglo dogoditi. Hiljade i hiljade reči, koje su upotrebljene u stihovima, koprcaju se kao velike i male ribe, zauvek uhvaćene u ogromnoj i elastičnoj mreži poezije.
Nebrojane hiljade reči iskazane o poeziji, rasturale su se i gubile kao neulovljive vodene struje u beskrajnim, okeanskim masama. Prozna reč o poeziji približavala se istinskom mirisu poezije samo u onim retkim i usamljenim slučajevima kada je obelodanjivala pesnikovo iskustvo ili, pak, autentičnu čitalačku ispovest o doživljaju i dejstvu poezije. Čitave šume mudrih i teorijskih reči, zahteva i pritisaka na poeziju - požarno je palila nadahnuta varnica, izletela, kao slučajem, iz neugledne, mladićke glave pesnika.
Naše posleratne pesničke generacije, podseća Raičković, imale su prilika da se sa raznih strana naslušaju raznih dušebrižničkih saveta o idealnom, idejnom i formalnom obliku poezije.
Makazama, kojima se kroje sezonski kaputi, samouvereno su se svaki čas zasecale večne trase po kojima bi najidealnije bilo da se kreću pesničke armade naše svetioničke nacije. Na tim trasama pala su i ona perfidna ili primitivna favorizovanja, sa zubom trovačem u mestu stvaralačke atmosfere. Na njima su se pesnička braća i razišla u rogata i šuta krda ili osula u neznance, rasturila u osamljenike.
Uzaludno traganje
Objašnjavajući tajne pesničkog zanata, Stevan Raičković kaže: "Ne liči li vam, ovako izabran put jednog nepoznatog čoveka, kojim on tako lakomisleno pokušava da dopre do vašeg sluha i vaše pameti - na one beskrajne staze i stranputice, puteljke i isprekidane linije, po kojima se i u ovom času (kao i u čitavoj našoj zajedničkoj prošlosti) probijaju pesnici na svim stranama sveta kroz šume svojih jezika, ne bi li došli do još jedne svoje pesme, u kojoj će se možda (ipak i napokon) pojaviti i ona zlatna reč, za kojom svaki, ponaosob, uzaludno traga".
Pisanje poezije, ističe Raičković, izabrao je već u ranim danima, svojom slobodnom voljom, a pisanje o poeziji je stvar koju je prihvatio znatno kasnije.
- Činilo mi se i onda, kao što mi to izgleda i sada, da mi je ovaj dodatni posao bio, ipak, jedan od onakvih obola prema kome sam mogao biti otvoreniji više nego prema svim onim drugim zahtevima sa strane, koji se postavljaju čak i ljudima od takve vrste pera kojim se pišu samo stihovi - naglašava Stevan Raičković.
U knjizi "Slova i besede", Stevan Raičković osvetljava i pesničke portrete Aleksandra Ivanovića, Dušana Radovića, Vaska Pope, Desanke Maksimović, Rake Drainca, Jovana Dučića, Dragana Kolundžije, Svetislava Mandića, Dušana Vasiljeva...
Z. Radisavljević