12.12.16
Strip SKIM: Banalnost površnosti
Da li se sećate tinejdžerskih dana? Otuđenost od sveta i hormoni u venama, koji okolinu čine krivom za sve dok niko ne razume te mlade ljude. Roditelji su površni i brinu više za formu ponašanja tinejdžera nego za suštinu misli koje im kolaju u glavi. Profesori su tek posebna priča. Svaki poznanik iz škole je najbolji prijatelj i najveći neprijatelj – u zavisnosti od doba dana i vremenskih prilika. Ova tema je jedna od najzahtevnijih u miljeu kojom se bavi posebna vrsta devete umetnosti, koju poznajemo pod zbirnim imenom slice of life. Ti komadići života, istiniti ili izmišljeni, ovekovečeni su u stripovima koji s razlogom mogu poneti ime grafičkih romana. Upravo tako možemo opisati Skim, strip Kanađanki japanskog porekla, Mariko i Džilijan Tamaki, rođaka odraslih u Alberti. Skim je relativno poznato ostvarenje iz sveta stripa, s mnoštvom nagrada, a odnedavno i čitaoci iz Srbije i regiona mogu da se upoznaju s njim zahvaljujući izdanju novosadskog Komika.
Mariko Tamaki (1975), nakon pisanja scenarija za Skim, postala je poznata spisateljica, dok je pet godina mlađa Džilijan ostvarila zavidnu karijeru kao ilustrator i živi u Njujorku. Međutim, u vreme nastanka Skima (2008), ove dve mlade autorke su nosile živa sećanja na tinejdžerske dane devedesetih i nepravednost sveta u očima adolescenata. I to se oseća tokom celog stripa. Rođake Tamaki su u velikoj meri bazirale ideju za nastanak svog najpoznatijeg grafičkog romana na plećima „starijeg brata“ – Sveta duhova Danijela Klouvsa. Klouvs je devedesetih odškrinuo vrata ovom podžanru stvarajući grafički roman koji je ekranizovan 2001. godine, čime je popularnost žanra vrtoglavo porasla. Svet duhova uživa znatnu popularnost i u krugu poznavalaca stripova u Srbiji, a Komiko je od 2011. objavio dva izdanja ovog grafičkog romana. Svet duhova prati kratak period u životu dve tipične američke tinejdžerke iz šablonskog okruženja neimenovanog provincijskog gradića. Inid i Rebeka se kreću tim okruženjem poput duhova, otuđene od okoline i ispunjene nelagodom s kojom se svaka od njih nosi na svoj tinejdžerski način. Klouvs je grafički oblikovao Svet duhova jednostavnim crtačkim stilom, a da bi pojačao utisak magnovenja u kome se nalaze ove dve tinejdžerke i opravdao naslov, ceo roman je okupao monohromnim plavim tonom.
Dok je Klouvsovo remek-delo postajalo sve popularnije, Aleks Robinson je stvarao svoj „komadić života“, grafičku novelu na prvi pogled zbunjujućeg naslova Box Office Poison (Ofucani holivudski film, Fibra, Zagreb, 2009). Robinson je napravio mnogo širi presek života grupe prijatelja i poznanika, suočavajući ih sa svojim malim pobedama i mnogo češćim porazima. Za razliku od Sveta duhova, Robinsonov roman se bazira na zrelijim adolescentskim godinama, tačnije na periodu nakon studija, kada se svi suočavaju s punim značenjem reči „život“. Međutim, ono što povezuje ova dva grafička romana jesu nestvarnost okruženja i frustrirajuća nemogućnost glavnih aktera da se povežu sa svetom. Dok Klouvs oslikava dve tinejdžerke koje indiferentno traže svoj put i tragaju za smislom, Robinson opisuje grupu zrelijih ljudi koji su svoje usmerenje već odabrali, nerado preuzimaju uzde svog života i suočavaju se sa svim lošim izborima koje taj život donosi.
Rođake Tamaki su osmislile Skim pod snažnim uticajem Sveta duhova, a sudeći po opštoj atmosferi u romanu, nije isključeno da su bile dobro upoznate i s Ofucanim holivudskim filmom. Roman prati Kimberli Keiko Kameron, zvanu Skim (u prevodu: površno – što ona ističe da nije), i prelomne adolescentske trenutke u njenom životu daleke 1993. godine. Autorke su dale omaž autentičnosti na taj način, jer je reč o godini kad su obe bile u srednjoj školi ili na njenom pragu. Proći će tri godine od radnje u Skimu kada će Placebo ispevati Teenage Angst i dati svoj pečat ovoj noćnoj mori odrastanja stihovima Since I was born I started to decay. Now nothing ever ever goes my way. Junakinja Mariko i Džilijan Tamaki lako se može prepoznati u ovim stihovima. Skim je nastao deceniju i po nakon događaja opisanih u stripu, ali se može naslutiti duh tog perioda, dok je s druge strane originalan u svojoj univerzalnosti. Keiko Kameron može biti bilo koja poluizopštena tinejdžerka iz bilo kog kutka zapadne civilizacije – danas ili pre nekoliko decenija.
Skim je gotik vikanka, s rukom u gipsu, nezadovoljna sobom, izgledom, okruženjem, majkom, profesorima, prijateljima... Lista je podugačka, ali ukratko, reč je o osobi kojoj je sve glupo i ne smatra da je to njena krivica. Ipak, u njenu odbranu, postoji i alternativa koju Mariko i Džilijan savršeno opisuju: grupacija trendseter devojaka, takozvanih popularnih faca, lepih koliko i ispraznih, ali svakako dominantnih u nemilosrdnom lancu ishrane srednje škole. Jedna od njih raskida s dečkom, koji potom izvršava samoubistvo. Time Mariko i Džilijan formiraju centralni događaj oko koga grade svoj roman, mnogo konkretnije od namerne ispraznosti Sveta duhova. Skim se suočava s većom dozom nesigurnosti i dilema nego Inid i Rebeka. Pored tipičnog adolescentskog teenage angst u vidu depresivnih epizoda, priča o samoubistvu, netrpeljivosti i nerazumevanju, Skim se suočava s homoseksualnim epizodama usmerenim ka profesorki. Daleko od toga da zaljubljenost nije uzajamna. Profesorka Arčer uzvraća osećanja, ali su kod nje ulozi mnogo veći. Njeno suočavanje s tom epizodom, odnosno izbegavanje kontakta, kao i Skimino suočavanje s nestankom jedine osobe za koju je osećala da je razume, u potpunosti su robinsonovski element u romanu. Junakinja oseća tu nedorečenost koja je okupira više od nastojanja okoline da akcenat stavi na samoubistvo učenika iz škole. Paradoksalno, zahvaljujući dubljem uvidu u tragediju mladića koji je oduzeo svoj život upravo zbog, kako se ispostavlja, prikrivene homoseksualnosti, Skim mnogo bolje razume tu situaciju od okoline i kvalitetnije se suočava s njom. Skim i pored adolescentskih brodoloma reaguje na svet zrelije od Inid i Rebeke iz Sveta duhova, i samo želi da svoje tranzicije pregura samostalno. Njeno „I hate you – Everyone“ ispisano stopama na snegu nije vapaj u pomoć, već želja da bude ostavljena na miru da samostalno isceljuje rane. A zar to nije deo odrastanja? Da naučimo da sami bijemo svoje bitke, bez sažaljevanja, držanja za ruku i ispraznih floskula kojima razni savetnici zasipaju nezainteresovane adolescente.
Džilijan je oslikala Skimin svet u crno-beloj tehnici i nije se upuštala u eksperimentisanje s kolorom poput Klouvsa. Ipak, ostavila je sopstveni pečat u čestom razbijanju panela i brisanju granica između njih. Ujedno je uspela da u pojedinim segmentima postigne zavidan efekat koristeći table na kojima je redukovala upotrebu tuša, kontura ili senki, oslanjala se na olovku, ilustrujući tinejdžerski svet koji se utapa u belinu papira i bledi, i na taj način odsecala Skim od fizičke realnosti okoline.
Skim je, najšire moguće posmatrano, strip. Može mu se prišiti epitet grafičkog romana pobliže se definisati kao slice of life tinejdžerskog odrastanja. Ali možemo ga posmatrati i kao udžbenik. Tinejdžeri iz njega mogu mnogo naučiti o sučeljavanju s problemima s kojima se susreću, dok starijoj generaciji ne bi škodilo da se podseti da su te iste sumnje, strahovi, depresivne misli i izopštenost nekada davno bili sastavni deo njihovog života. Skim može ublažiti taj generacijski jaz i pomoći nam da se malo bolje razumemo.
Nikola Dragomirović