07.04.07
Sve dok možemo da pričamo priče, naše postojanje ima smisla
David Albahari
"Senke" i "Marke"- dvije nove knjige Davida Albaharija (1948) povod su za razgovor sa ovim poznatim piscem koji već više od decenije živi u kanadskom gradu Kalgariju. "Senke" (izdanje "Stubova kulture") su knjiga priča, u njima se pisac bavio najrazličitijim temama: od emigrantskih priča, erotskih, ljubavnih. "Marke" (izdavač je "Zepter Book World") su Albaharijev prvi roman za mlade čitaoce. U ovom romanu Albahari prati odrastanje srednjoškolca koji želi da se osamostali i udalji od roditelja. Kroz šah i filateliju prelama se i krimi siže romana. "Marke" su uzbudljiv i originalan roman koji odiše svježinom i mladalačkim žarom za spoznajom i najrazličitijim aspektima života.
David Albahari je autor deset romana i devet zbirki priča za odrasle, uključujući "Opis smrti" (Andrićeva nagrada), "Mamac" (Ninova nagrada, Nagrada Narodne biblioteke Srbije, Nagrada Most-Berlin) i "Pijavice" (Nagrada grada Beograda). Knjige su mu prevedene na 16 jezika.
Roman za mlade "Marke" su novina u Vašem književnom stvaralaštvu. Kako je nastajao? Da li ste imali uzore pri pisanju ove knjige za mlade?
- Dvije stvari su doprinijele nastanku ovog romana. Kada sam završio roman "Pijavice", poželio sam da ostanem još malo u tajanstvenoj atmosferi Zemuna i napišem novu priču o nekim mističnim ili natprirodnim zbivanjima. S druge strane, odavno sam želio da pišem za mlade čitaoce, ali nekako su odrasli čitaoci uvijek dobijali prednost. Tako sam se odlučio da novu tajanstvenu priču napišem za mlađe čitaoce. Knjigu nijesam pisao prema nekom određenom uzoru, već sam pokušavao da u nju unesem nešto od mog čitalačkog uzbuđenja kada sam, kao mladi čitalac, uživao u takvim pričama.
U "Markama" ste obradili teme tipične za pozni period adolescencije: odvajanje od roditelja, škola, prve ljubavi, sukobi sa sestrom...
- Pretpostavljam da su to događaji koji su na mene, u vrijeme kada sam bio istih godina kao junaci romana "Marke", ostavili najjači utisak. Naravno, za razliku od mojih ranih priča, u ovom romanu nema stvarnih autobiografskih elemenata, iako sam neke aspekte pozajmio, da tako kažem, od sebe. Nekada davno skupljao sam marke, igrao šah, išao sam u zemunsku Gimnaziju, a tu je i rege, muzika koju posebno volim. Taj uzrast mojih junaka dozvolio mi je da pišem kao i za odrasle. Da su bili mlađi, roman bi morao da bude znatno jednostavniji.
Ovaj roman ima i krimi zaplet, ali ono što se posebno uočava je faustovski motiv, sakupljanje markica sa temom šaha, njihovi falsifikati, hobi koji prelazi u strast, vjerovanje u đavole i vječni život onoga ko skupi sve falsifikate i riješi probleme na markama. Kako biste Vi pojasnili taj fantastični sloj Vašeg romana?
- Iskreno govoreći, svemu tome sam prilazio kao postmodernom poigravanju sa žanrovskim odrednicama. Dakle, koristio sam već poznate elemente krimi-priče ili horora, ali sam ih najčešće namjerno mijenjao ili ostavljao nedorečene. Zanimalo me je, prije svega, da se približim odgovoru na pitanje šta se događa u čovjeku kada postane rob strasti posjedovanja, kada stvari počnu da određuju i kontrolišu njegov život. Ali ta se priča našla u drugom planu romana, tj. to je ono što se desilo pripovjedačevom djedu, tako da je meni ostalo da govorim o mogućnostima otpora tim negativnim nabojima. Đavo je, kao i uvijek, simbol zla, a ne stvarno stvorenje s kojim možemo da se sretnemo.
Pominjete i priče koje su pratile falsifikate markica kao što je upisivanje nota Šubertove kompozicije na istočnonjemačku marku posvećenu stogodišnjici rođenja Roberta Šumana ili ucrtavanje zlokobnog lika koji se uočava kada se marka kraljevine Srbije sa portretom Petra I Karađorđevića okrene naopako. Vaš junak kaže da je pravljenje falsifikata umjetnost, a ne prevara. Dijelite li Vi ovaj stav?
- Falsifikat je uvijek prevara, naravno, mada je moguće da se neko time bavi kao umjetnošću (što ne znači da je oslobođen zakonske odgovornosti). Postoje, međutim, slučajevi kada su pojedinci ili poštanske organizacije svjesno djelovale na povećanju vrijednosti pogrešno odštampanih maraka. Iako tu nije doslovno riječ o falsifikatu, ipak je riječ o sličnoj manipulaciji koja za cilj ima vještačko povećanje cijene i nezakonitu zaradu. Primjeri koje navodite su stvarni primjeri takvih grešaka koje u nekim slučajevima vode do svjesnih prevara potrošača. Uostalom, ako postoji mali broj primjeraka neke marke, pokvarenom (i imućnom) kolekcionaru nekada se više isplati da kupi i odmah uništi preostale primjerke, jer će tako vrijednost posljednje marke biti mnogo veća. To nije doslovno falsifikovanje, ali ipak jeste neka vrsta falsifikovanja istorije.
Spremate i knjigu za djecu. Kojim temama se u njoj bavite?
- Riječ je, u stvari, o mojoj želji da zajedno sa Dušanom Petričićem radim na jednoj slikovnici. Mi se, kao Zemunci, odavno poznajemo, a sticajem okolnosti i sada živimo u istoj zemlji (iako razdvojeni nekoliko hiljada kilometara). To će biti jedna mala, neobavezna priča u kojoj će glavnu riječ imati Petričićeve ilustracije. Kao i sve slikovnice, i ova će imati neku vrstu pouke - da ni u čemu ne treba pretjerivati, pogotovo u takvim stvarima kao što je umjeće nestajanja.
Vašu novu zbirku priča "Senke" otvara priča istog naslova kao i pomenuti roman "Marke". Junak ove priče kaže "Sve dok postoji znatiželja, čovek ne mora da brine. Smrt duha je, veruj mi, mnogo gora od smrti tela".
- Priča "Marke" nema direktne veze sa mojim istoimenim romanom. U priči sam želio da govorim o generacijskim razlikama, o jazu koji - u ovom ubrzanom vremenu kompjutera - postaje sve veći. U isto vrijeme, to je priča u kojoj se, u odnosu između oca i sina, umjesto prave ljubavi traga za nečim što tu ljubav može da zamijeni. Kada bi sin radio isto što je i otac radio kada je bio njegovih godina, pomišlja otac u mojoj priči, onda bi oni možda bili zaista bliski. Za ljubav je, ipak, potrebno nešto drugo, nešto više od predmeta ili sakupljačke strasti. Otac u toj priči pomalo optužuje sina, ali zapravo ne shvata da su se vremena promijenila, da je, bar u ovom času, kompjuter zamijenio gotovo sve ostale aktivnosti. Da li je u pitanju otuđenje koje je veće od otuđenja ranijih generacija, to ostaje da se vidi, ali činjenica da živimo u drugačijem svijetu ostaje nepobitna.
U nekim od priča iz "Senki" junake ste opisali u životnim situacijama kada oni ostaju u sjenci. Zašto Vam je takvo stanje bilo inspirativno?
- Nije, možda, u tolikoj mjeri riječ o tome da ostaju u sjenci koliko da se oni sami pretvaraju u sjenke. Pod tim podrazumijevam one životne situacije u kojima se odigravaju prelomni događaji, poslije kojih ljudi postaju samo sjenke svojih prethodnih bića. Otuda se u mnogim pričama bavim situacijama poslije kojih ništa više nije isto za junake tih priče. To su priče o gubicima koji se ne mogu ispraviti, o okretima sudbine poslije kojih nema povratka, o momentima koji određuju nečiji život ali tako što ga, u stvari, polako uništavaju i izjedaju iznutra. Naravno, u većini priča ništa od toga nije direktno pomenuto. Mene u pisanju i dalje zanima mogućnost da kažem što više pomoću što manjeg broja riječi, odnosno, da odsustvom govorim o prisustvu, pogotovo kada je riječ o osjećanjima, opisima ili zaključcima. Pisanje shvatam kao poziv čitaocima da sami uobliče i moju i svoju priču. Sjenke su, dakle, tu, ali će ih svako vidjeti na svoj način.
U "Senkama" postoje i priče o "mojoj ženi". Iza smijeha Vi ste prikrili jednu veoma važnu temu o pisanju...
- Ne znam tačno na koju temu mislite, ali znam da moja žena nije baš veliki ljubitelj svih priča o "mojoj ženi". U stvari, još od prve pojave u priči "Moja žena ima svetle oči" taj lik predstavlja neku vrstu unutrašnjeg kontrolora piščevog nadahnuća. Priče sa tim likom se poigravaju postmodernističkim konvencijama, odnosno, "moja žena" predstavlja zdravorazumski pristup pričanju priče, suprotstavljen ponekad pretjeranom metaproznom angažmanu samog pisca. E sad, kao što lik "moje žene" u tim pričama nije stvaran lik moje žene (u šta ona baš ne vjeruje!), tako ni lik pisca u tim pričama nije doista lik pisca Davida Albaharija. Sve je, dakle, jedna vesela književna igra u kojoj bi i čitaoci trebalo veselo da se igraju. To su, na neki način, priče o tome kako nastaju priče, kako se može manipulisati sopstvenom inspiracijom, i kako je, uprkos vjekovnom osjećanju da su sve priče već ispričane, na našu sreću ipak moguće i dalje pričati priče. A sve dok možemo da pričamo priče, naše postojanje i trajanje su bogatiji.
Kako shvatiti erotiku u ovim pričama?
- U spisateljskom smislu, to je za mene bilo još jedno žanrovsko istraživanje i poigravanje. Prije skoro trideset godina napisao sam "erotski" roman o sudiji Dimitrijeviću, a erotski aspekt je naglašeno izražen i u mom romanu "Mrak". Sada me je zanimala mogućnost da se pitanja odnosa među ljudima, supružnicima ili prijateljima, sagledaju u ravni kratke priče, odnosno, da se sudbinski prelomni trenutak u nečijem životu pronađe u erotskom trenutku. Naravno, kao i obično kada je riječ o erotici, osnovna dilema je između onoga što se "smije" i onoga što se "ne smije". Budući da mene u prozi uglavnom zanimaju gubitnici, ispostavlja se da oni ostaju stalno neodlučni između ta dva izbora. Doduše, tako je u svim životnim ravnima - ranije ili kasnije, neodlučnost se kažnjava.
Pored pomenute dvije knjge objavljene u minulom periodu, Vi se potpisujete i kao priređivač antologije savremene kanadske drame "Mogući svetovi". Možete li nam reći ukratko o dramama i autorima zastupljenim u izboru?
- Iako se nikada nijisam okušao u pisanju drama, rado čitam dramske tekstove i na mene su u znatnoj mjeri uticali Pinter, Šepard, Beket i niz drugih dramskih pisaca. Izbor drama "Mogući svetovi" predstavlja pokušaj da se prikažu najznačajniji kanadski dramski pisci, odnosno, drame napisane u posljednjih dvadeset godina. Na drugima je da procijene kvalitet izbora i samih drama, ali uvjeren sam da one strpljivog čitaoca nagrađuju izuzetno zanimljivom slikom savremene Kanade. Nadam se da će se neke od tih drama pojaviti na našim scenama, što bi omogućilo većem broju ljudi da vide djelove te slike koja često prikazuje Kanadu na neuobičajen način, ne samo kao hladnu zemlju na sjeveru, već kao mjesto prikrivenih i razornih strasti i zbivanja.
IGRICE SU KONAČNE, A ŠAH JE BESKONAČAN
U zapletu romana važnu ulogu igra i neprihvaćena varijanta španske (šahovske) partije nazvane Johansonov napad. O čemu je, zapravo, riječ?
- Tu sam se malo poigrao sa šahovskom teorijom, odnosno, izmislio sam jednu varijantu španske partije koju sam povezao sa stvarnim varijantama i šahovskim anegdotama. Potencijalnim mladim čitaocima htio sam da skrenem pažnju na fascinantan svijet šahovske teorije, na činjenicu da šah, poslije mnogo vjekova igranja i ogromnog teorijskog doprinosa mnogih velikih šahista, i dalje može da se igra kao da se ništa nije desilo. Šah je čudesna igra, i u odnosu na šah najveći broj raznih kompjuterskih igrica, čak i onih koje djeluju izuzetno složeno, zapravo je beznadežno jednostavan. Za razliku od svih tih igriča, šah je igra koja, da tako kažem, raste u osobi u onoj mjeri u kojoj ta osoba želi da savlada šahovsku teoriju. Uostalom, igrice su konačne, dok je šah beskonačan.
EMIGRANTSKE PRIČE SU UVIJEK NEVESELE
Pišete i o emigrantskim temama. Ima li tu Vašeg iskustva?
- U priče iz mojih zbirki "Drugi jezik" i "Senke" ušlo je nešto i od mog iskustva, mada sam o tom iskustvu ipak detaljnije pisao u romanima "Snežni čovek" i "Mamac". Priče u zbirci "Senke" su neka vrsta sinteze tipičnih emigrantskih priča, a takve priče se slušaju na svim okupljanjima novih doseljenika, pogotovo u zemlji kao što je Kanada, gdje je gotovo svako emigrant. To se naročito osjeća u gradu kao što je Kalgari u koji se u posljednjih nekoliko godina doselilo trista hiljada ljudi. Gdje god odete, koga god sretnete, slušate takve priče, i te priče češće govore o neuspjesima nego o uspjesima. Emigrantske priče su uvijek nevesele, čak i kada pokušate da ih načinite veselim.
Vujica OGNJENOVIĆ
02.02.07
Brinem o čistoti svog jezika
David Albahari o mukama pisca koji stvara u tuđini
Posebno mi odgovara kanadski multikulturalizam, to divno mešanje najraznovrsnijih kultura koje u preplitanju kulturnih, folklornih, i tradicionalnih elemenata zapravo predstavlja uvod u neku novu, buduću kulturu
Jedan od nesumnjivo najprevođenijih i najčitanijih srpskih pisaca David Albahari proteklih desetak godina živi u Kanadi. U poslednje vreme sve je aktivniji u književnim događanjima vezanim za ovu zemlju koja ga je na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu predstavila kao svog, tj kanadskog pisca. Albahari kaže da primećuje kako sada "sve dublje tone u svoj jezik". Kako je nekad u Zemunu čitao engleska štiva da bi ovladao engleskim jezikom, tako sad čita srpska štiva ne bi li sačuvao čistotu srpskog jezika...
Kako izgleda vaša svakodnevica u Kalgariju?
- Bez obzira da li imate neko iskustvo direktnog upoznavanja sa severnoameričkom kulturom, započinjanje "novog života" na ovom kontinentu označava i početak svojevrsnog kulturnog šoka. Skoro sve je drugačije od onoga na šta je čovek navikao: od strukture radnog dana do vikenda posvećenog histeričnom obredu trošenja. Svugde se, u stvari, jede ili, bar, pije, uključujući fakultete, pozorišta, prodavnice, ali se zato nigde ne puši. Čak je sve manje otvorenih prostora gde je dozvoljeno pušenje. Studenti drže noge na klupama i ne stavljaju ruku na usta kada zevaju. Postoji bezbroj takvih razlika, ali s vremenom čovek počne da se prilagođava, da ne primećuje ono što mu smeta i da prihvata ono što mu odgovara. Jedna od tih stvari koje meni posebno odgovaraju jeste multikulturalizam, to divno mešanje najraznovrsnijih kultura koje u preplitanju kulturnih, folklornih, prehrambenih i tradicionalnih elemenata zapravo predstavlja uvod u neku novu, buduću kulturu koja će - volim tako da pomislim - jednog dana predstavljati novu zajedničku kulturu celokupnog ljudskog roda.
Kako kao pisac opstajete i stvarate u sferi takozvanog drugog jezika? Koliko je to teško za jednog stvaraoca čije je glavno oružje upravo jezik?
- Kao piscu, moja najveća briga je očuvanje mog jezika, jer je taj jezik moja alatka. U tom pogledu, stalno sam razapet između dva osećanja - jedno je osećanje stalnog trošenja i gubljenja jezika, jer stalno primećujem kako se engleske reči, nalik na vredne krtice, uvlače u moj maternji jezik. Taj proces je još više uočljiv u jeziku i govoru dece. To se, na kraju krajeva, i ne može izbeći, ali je dobro za mene. Jer, njihove "muke sa jezikom" stalno me upozoravaju da brinem o stanju i čistoti svog jezika. Tu negde je izvor mog drugog osećanja, pomalo paradoksalnog u odnosu na prvo. Naime, svih ovih godina otkako živim u okruženju stranog jezika, osećam da nisam nikada u tolikoj meri tonuo u svoj jezik. Izgleda da se, i svesno i nesvesno, moj um bori protiv mogućeg propadanja, naprežući se da očuva jezik, jer tako zapravo čuva samog sebe. I kao što sam nekada u Zemunu neprekidno čitao engleska štiva kako bih što bolje ovladao drugim jezikom, sada se trudim da ovde u istoj meri čitam srpska štiva kako bih u sto većoj meri ostao u dosluhu sa jezikom na kojem pišem.
Kako se vaša porodica adaptirala u Kanadi?
- Verujem da svaka porodica koja se nađe u sličnoj situaciji najviše brine o tome kako će se deca prilagoditi životu u "novom svetu". Kasnije shvatite da su deca najmanja briga, i da se ona zapravo najbrže prilagode novoj sredini. Savladavanje novog jezika za njih, takođe, ne predstavlja nikakav problem, a školski sistem je ionako neuporedivo lakši i prilagođeniji detetu od onoga kod nas. Međutim, deca imaju mnogo manje drugova nego kod nas, jer je život drugačije organizovan, pogotovo u gradu kao Kalgari, koji je jedna ogromna spavaonica (grad se po vertikali proteže na više od 40 kilometara). Sada su naša deca potpuno prilagođena ovdašnjim uslovima života, a mi smo srećni što i dalje odlično govore srpski jezik i povremeno sanjaju Beograd, odnosno, Zemun. Može se reći da smo srećni i u poslovnom smislu, jer moja supruga Bojana radi isti posao kao i u Beogradu, tj. predaje engleski jezik (novim useljenicima), dok ja i dalje pišem na svom maternjem jeziku. Kada smo došli, pitali smo se da li smo uradili pametnu stvar. Jer, nismo verovali da profesor engleskog i pisac na srpskom mogu da opstanu u zemlji gde svi govore engleski, a samo mali broj može da čita prozu na srpskom jeziku. Ali, uspeli smo da stvorimo pogodan prostor za sebe. I tako smo ostali u ovom gradu u podnožju Stenovitih planina, iako smo često, bar u mislima, tamo odakle smo krenuli.
NEMA DRUGARSTVA IZ ZAJEDNIČKIH DVORIŠTA
Deca nemaju mnogo drugova, jer naprosto ne postoje ona drugarstva iz zajedničkih dvorišta kakva imaju deca odrasla u našim urbanim sredinama. Pravi život za decu nastaje kada počnu sami da voze (u 16. godini se dobija vozačka dozvola). Doduše, tada nastaju veće roditeljske brige, ali to su već iste priče, bez obzira gde neko živi.
Mila Milosavljević
22.12.06
NIN upitnik
David Albahari
Rođen u Peći, 15. marta 1948. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Zemunu. Višu pedagošku školu završio je u Beogradu. Postao je pisac i prestao da se zanima za formalno obrazovanje. Od 1969. do današnjeg dana, Albahari je samostalni pisac i prevodilac.
Pisac prilično zatvorenog, na momente hermetičnog izraza, za više od tri decenije svog postojanja u srpskoj literaturi, stekao je nepodeljenu naklonost kritike, ali i prilično širok sloj obožavalaca njegove proze: Cink, Drugi jezik, Fras u šupi, Gec i Majer, Jednostavnost, Kratka knjiga, Mamac, Mrak, Najlepše priče, Neobične priče, Opis smrti, Pelerina i nove priče, Pijavice, Porodično vreme, Snežni čovek, Sudija Dimitrijević... Albaharijeva ostvarenja prevedena su na francuski, nemački, engleski, hebrejski, poljski, italijanski, albanski, slovački, mađarski, slovenački, makedonski jezik.
Za svoja dela dobio je mnoge književne nagrade: Nagradu “Ivo Andrić” za najbolju knjigu priča – Opis smrti, 1982, NIN-ovu nagradu za roman godine – Mamac, 1996, za koji je iste godine dobio i Nagradu “Balkanika” za najbolji roman na Balkanu, Nagradu grada Beograda za književnost i prevodno stvaralaštvo za roman Pijavice, 2006. Iste godine je izabran za člana SANU van radnog sastava. Od 1994. živi i radi u Kalgariju u Kanadi.
Sa suprugom Bojanom ima sina Natana i ćerku Rebeku.
Radost i tuga
Šta je vaša najveća nada?
- Da će jednom pobediti razum i svetom zavladati mir.
Šta je za vas najveća nesreća?
- To što razum neće nikada pobediti i što svetom neće nikada vladati mir.
Kad vam je neprijatno?
- Svaki put kada treba da izigravam Davida Albaharija u javnosti.
Koju pesmu volite da pevate?
- Mila moja od Del Arno benda.
Šta vas izluđuje?
- Mešanje političara u život građana.
Na koje svoje dostignuće ste najviše ponosni?
- Na priču Nema pesma i na romane Cink i Mamac.
Prijatelji i neprijatelji
Kome ćete večno biti zahvalni?
- Ocu i majci.
Šta vaši prijatelji hvale kod vas?
- To bih i ja voleo da znam.
Koga ne biste želeli da sretnete u sauni ni u kom slučaju?
- Džordža Buša i baba Stanu iz mog komšiluka.
Šta kažu vaši neprijatelji o vama?
- Da sam škrtac, da sam loš pisac, da trujem našu mladež zato što se zalažem za dekriminalizaciju marihuane.
Koji prirodni dar biste hteli da imate?
- Voleo bih da imam glas za pevanje.
Za šta ili kome morate svakako još da se izvinite?
- Senima mojih roditelja, što ih nisam poslušao u nekim presudnim životnim trenucima.
Privid i stvarnost
Koje vaše dobre osobine se ne uvažavaju kako treba?
- Moja tolerantnost. Neverovatno je koliko ljudi nije u stanju da prihvati tolerantan odnos prema svima ostalima.
Ako biste mogli da promenite jednu svoju osobinu, šta bi to bilo?
- Ne mislim da sam savršen, ali, ipak, ne bih ništa menjao.
Šta je vaša najdragocenija imovina?
- To što nemam nikakvu imovinu.
Šta je bila vaša najdramatičnija pogrešna odluka?
- Odbijanje da, pre nekoliko godina, prihvatim ponuđeni posao u Kaliforniji.
Koje su vaše skrivene slabosti?
- Previše sam mek, popustljiv, umem da budem lakoveran, ponekad favorizujem one koje znam.
Kako biste slepom čoveku opisali svoj izgled?
- Oštro lice, namršteno, oči stalno u pokretu, male uši, veliki nos.
Razum i želje
Šta biste najpre uradili kad biste dobili vlast u Srbiji na jedan dan?
- Odmah bih dao ostavku, jer tamo gde se godinama nije ništa uradilo, jedan dan nije dovoljan ni za šta.
Ko će da vlada Srbijom kroz deset godina?
- Onaj političar koji će napokon stvarno raditi za Srbiju a ne za sebe i svoju partiju.
S kojom istorijskom ličnošću se najradije identifikujete?
- Sa Moše de Leonom, autorom Zohara, glavne knjige jevrejske kabale, zatim sa Lao Ceom, i napokon sa Džemsom Tejlorom.
Ko su za vas najumniji duhovi našeg doba?
- Ludvig Vitgenštajn, Tomas Bernhard, Stiven Hoking.
Koji politički projekat bi doneo sreću svetu?
- Pronalaženje sistema u kojem ne bi bilo profesionalnih političara i političkih partija, već bi sve funkcionisalo na principu samostalnog upravljanja našim sudbinama.
Za kog slikara biste dali najviše para?
- Za Hijeronimusa Boša.
Život i večnost
Kao dete hteli ste da budete...
- Fudbaler, pekar, poštar, Indijanac, gusar, kralj...
Koji san hoćete svakako još da ostvarite?
- Da napišem svoju najbolju knjigu.
Kako biste voleli da umrete?
- Bez bola.
Gde želite biti sahranjeni?
- Na Jevrejskom groblju u Beogradu.
Ko da održi govor nad vašim grobom?
- Neko ko to neće uraditi “po zadatku”.
Kojoj rečenici se nadate u tom govoru?
- Voleo je život ali ne ljuti se na smrt.
25.10.06
Iščezavanje ljudskog
David Albahari
„Senke“, nova knjiga Davida Albaharija, stiže na Sajam knjiga u izdanju „Stubova kulture“. Iz priče u priču otvaraju se pitanja njenih tajni: Ko je u senci? Svi mi? Naši životi? Snovi? Vrednosti? Moral? Karakteri? David Albahari za „Blic“ kaže: „Naziv ‘Senke’ označava posledice situacija kroz koje prolaze junaci mojih priča. Oni zapravo, posle onoga što im se događa postaju senke, senke od ljudi. Njihova osećanja, senke od osećanja. U izvesnom smislu to su priče o gubitku nečega što čovek oseća kao duboko svoje, kao bitno, a to iščezava i ostaju samo senke.
Ide li to u pravcu gubitka identiteta i da li je prisutnije nego što je do sada bilo?
- Teško pitanje. Identitet je komplikovana priča, ne znam koliko sam u stanju da o tome govorim i nisam od toga polazio u pričama. Ali, reklo bi se da ste u pravu, da osećanje gubitka postaje deo identiteta. No, u pričama je akcenat na gubljenju nečega što čovek oseća kao punoću, a što iščezava.
Kroz priče se prelama iskustvo života na jeziku koji nije maternji. Gde su tu snovi?
- Moji snovi su nemi. Ne da bih izbegao odgovor, nego zato što su uistinu bez reči... Eto, sad me terate da se zamislim zašto u njima nema jezika i govora.
A šta je osnovna karakteristika tog života?
- Pa, uvek na neki način prevodite sami sebi svoj život.
Glavna junakinja se u mnogim vašim delima zove Moja Žena...
- ...I u mom životu.
Ali, u ovoj zbirci imate priču koja se zove „Poslednja priča o mojoj ženi“. Menjate junakinju, menjate ženu... Ili?
- Moja Žena u pričama, razume se, nije moja žena u životu. S tim što moja žena u to ne veruje. Ona misli da tu ima neke zloupotrebe (smeh). Lik Moje Žene pojavio se pre više godina u jednoj mojoj knjizi priča i od onda je često postajao, bivao neka vrsta savesti pripovedača, neka vrsta muze koja je veoma kritički raspoložena. I toliko je postala kritički raspoložena da je došlo vreme da prestane da se bavi kritikom - otuda na neki način i ta „poslednja priča“. Jednostavno, imao sam utisak da je taj književni lik počeo da se ponavlja i da treba da siđe sa literarne scene. Mada, to ne znači da se možda neće pojaviti u nekom drugom obliku. Sad je i taj lik senka kao i sve drugo.
Knjiga „Senke“ sadrži nekoliko vrsnih erotskih priča. Je li to novi novi tematski korpus?
- Te su se priče ovde pojavile jer se erotika ispostavila kao novo, dodatno interesovanje. Mada sam se u nekoj meri bavio time i u drugim knjigama („Pijavice“ i „Sudija Simitrijević“ prim. nov. ). U „Senkama“ ona je i odraz želje da u onome što pišem uvek idem nekim putanjama koje nisam ranije ispitivao.
Šta je za vas erotika?
- Erotika je za mene, u tom pripovedačkom smislu, neka vrsta čuđenja i zapitanosti. Jan Kot je u jednom eseju pisao kako čovek, zapravo, ne može da ima vizuelni doživljaj erotskog čina jer vi u njemu imate (samo) krupni plan. Ne vidite total. Opisivanje erotike iz totala je neka vrsta voajerstva. Jer, posmatrač ste. A mene je u pričama zanimao taj posmatrački ugao. Kad vidite krupni plan, vi ne morate biti sigurni šta je to. To bi mogao biti deo odgovora da je erotika neka vrsta nesigurnosti.
U kakvom je stanju današnja književnost?
- S obzirom na dominaciju vizuelnih medija, eru kompjutera i sličnog, mislim da se književnost još dobro drži. Ona je za mene i dalje najbolji medijum kroz koji se možete baviti čovekom, njegovom dušom. Mislim da ljudi još uvek, ako to žele, najviše mogu da nauče iz književnosti.
A pitanje njene (zlo)upotrebe?
- To nešto je deo stvarnosti, odnos književnosti i realnosti, života. I ne da se izbeći. Na kraju krajeva, pisci su ljudi kao i drugi. Dakle, greše. Koliko politika, društvo i drugi mogu da zloupotrebe književnost, toliko mogu i pisci. Reč je o nečemu što, u manjoj ili većoj meri, postoji otkad postoji književnost. I uvek će postojati. Stvari zavise i od toga o kome je reč. Da li ste čuli da se pravi politička ili neka druga gungula oko nekog anonimnog. Ne, osim ako to nije deo marketinga u borbi protiv iste te anonimnosti. Upotrebljavaju i zloupotrebljavaju se oni koji mogu da se upotrebe. I nema tu konačnog odgovora, ni kraja priče.
Tatjana Nježić
30.01.07 Blic
Izlazak
Senke, David Albahari
Do kobnih potresa u životu Albaharijevih junaka dolazi zbog sitnica: pošto su (ličnu, porodičnu) harmoniju izgradili na prećutkivanju i potisnutim sećanjima, oni su tempirane bombe koje eksplodiraju (umiru i ubijaju) zbog, naizgled, beznačajnih slučajnosti („Park“, „Ime i fotografija“). Izmučeni starenjem koje im je, izmenom perspektive, sve uzvišeno pretvorilo u vulgarno („Pidžama“, „Koraci“), oni su razapeti između ljubavi (koja je neprekidno prevazilaženje) i sebičnosti (besmislene dovršenosti), između sećanja koja ih, stalnim poređenjima prošlosti i (emigrantske) sadašnjosti, stavljaju na muke („Šljive u Saskačevanu“, „Luda zemlja“) i umeća zaborava, koje ih „prazni“ i raščovečuje („O pamćenju“, „Koraci“). Njihova nezadovoljstva jesu dramatična, ali su im izbori nemogući: oni su toliko saživljeni sa „svojim“ (namćorastim) ženama da postaju verzije istog bića i rado prate jedni druge, bilo u ludilo, bilo u smrt („Ponuda nektarina u Kalgariju“, „Sreća i laž“); i sam kraj (priče, života ljudi i naroda) koji relativizuje smisao stradanja (postojanja) može da bude „oslobođenje“ od patnje („Lovina“), ali i poučna izvesnost pred kojom je svaka bura (u čaši vode) podjednako bitna i lepa („Udaljavanje“).
Albahari obnavlja supstancijalne elemente pripovedne proze (junaka, radnju, pripovedača), priču kao samostalan žanr, ali i kao izvoran vid naracije. Tesno povezujući pojedinačne naslove okvirnom novelom (u više nastavaka), u kojoj se, na pragu između fiktivnog sveta i čitaočeve stvarnosti, duhovito poigrava identitetima naratora i autora, on stvara utisak da je pripovedanje slobodna improvizacija, ali, takođe, podseća i da je knjizi priča, koja je hronološki prethodila romanu, sada vreme da iz njega konačno izađe.
Vesna Trijić
25.01.07 Plastelin.com
Pidžama u krupnom planu
Senke, David Albahari
U jednom eseju Jan Kot kaže da mi nikada ne možemo da imamo vizuelni doživljaj erotskog čina zato što tokom njega imamo samo krupni plan. Nema totala. Taj citat iz Jana Kota najpoznatiji savremeni srpski pripovedač David Albahari navodi kao jedan od razloga koji su ga "inspirisali" da se u novoj zbirci pripovedaka "Senke" pozabavi erotskom pripovetkom. "Opisivanje erotike iz totala", kaže Albahari u jednom intervjuu, "jeste neka vrsta voajerstva". "Mene je u pričama zanimao taj posmatrački ugao. Kad vidite krupni plan, vi ne morate biti sigurni šta je to. To sve svedoči o tome da bi erotika mogla biti neka vrsta nesigurnosti, neka vrsta čuđenja i zapitanosti."
Zaista, sve erotske pripovetke u "Senkama" - a ima ih tek nekoliko - nakon epiloga ostavljaju iza sebe dozu zbunjenosti, tišine, zapitanosti. David Albahari ih piše zanatski besprekorno, jasno, stilski do perfekcionizma čisto - što već jeste stalni atribut njegove poetike. Ali, osim što u kompoziciju novog proznog voza srpske književnosti vraća pomalo zaboravljeni žanr, David Albahari, svojim uvek osobenim pristupom, daje doprinos i na jednom drugom, širem, interrejl koloseku. Njegove erotske priče uvek su u svojoj pozadini duboko emotivne i uvek iza sebe imaju prikriveni socijalni kontekst, koji, ipak, ne utiče negativno na njihovu potentnost. Iako u priči "Neko treći" imamo tvrdu erotsku priču o "svingerskom" iskustvu dva para zaljubljenih, suština takve priče svakako prevazilazi okvire žanra. Sa druge strane, neke njegove ljubavne priče - poput sjajne priče "Pidžama" - dobijaju pomalo iskošen erotski naboj koji je u službi teme "ostavljenosti" - teme koju ovaj naslov otvara.
"Pidžama" na jednom mestu otkriva sve dobre osobine Albaharijeve proze. Ispeglan jezik, dobro isprofilisane karaktere, odličnu motivaciju, onu pažljivo doziranu dozu duhovitosti, stišanosti i dramaturške izoštrenosti koja priče čini komapaktnim i jezgrovitim, ostavljajući svim juncima mogućnost da uđu i izađu iz svog sveta.
Pored nekoliko erotskih priča, "Senke" čini još nekoliko ciklusa pripovedaka u kojima srećemo prepoznatljive Albaharijeve teme i junake. Tu su "priče o mojoj ženi" koje u "Senkama" pojačavaju ulogu junakinje koju smo imali prilike i ranije da sretnemo. Pripovetke sa "mojom ženom", koje se postmodernističkim oruđima bave redovnim postmodernističkim temama o (nemogućnosti i mogućnosti) pisanja, naročito su efektne, zanimljive i smešne.
Ni ovog puta David Albahari nije zaobišao "emigrantske" teme. "Šljive u Saskačevanu" - priča o Branku Grujiću koji kaže da se sve iseljeničke priče mogu svesti na dve reči: otišao, došao, ispisana u jednom pasusu - "Naprosto volim kad su stranice potpuno crne od slova" - napisana je u odličnom ritmu, baš kao i priča o Sveti i Saveti, koja ne samo da je u jednom pasusu, nego je i u jednoj jedinoj rečenici, na čitavih petnaest strana.
Između erotskih, iseljeničkih i priča o mojoj ženi - pravih proznih bisera u kojima jedan od najčuvenijih poznavalaca tehnike kratke priče dostiže sam vrhunac u ovoj disciplini - David Albahari ređa još nekoliko storija, koje, na neki način, "Senke" čine suviše tematski šarolikim. Čak ni metaforičnost senki, koja se doista može pronaći u svakoj priči, ne uspeva sasvim da organizuje čvrstu strukturu čitave knjige, te se uskače iz jednog proznog sveta u drugi prozni svet, iz prvog u treće lice, iako se pripovetke (koje nisu podeljene po tematskim celinama) često prepliću i mešaju.
Ova sitna zamerka, s obzirom na opasku Jana Kota sa početka, mogla bi biti simptomatična. Zašto bi uopšte zbirka pripovedaka - od kojih je svaka stvarnost za sebe - morala biti tako jednobrazna kad je o strukturi knjige reč? Da li možda zato što u unutrašnjosti svake kratke priče vidimo krupni plan, a nakon poslednje stranice čeznemo za totalom? Ko zna...
Autor: Mića Vujičić
03.12.06 Danas
Pidžama
Senke, David Albahari
U jednom eseju Jan Kot kaže da mi nikada ne možemo da imamo vizuelni doživljaj erotskog čina zato što tokom njega imamo samo krupni plan. Nema totala. Taj citat iz Jana Kota najpoznatiji savremeni srpski pripovedač David Albahari navodi kao jedan od razloga koji su ga "inspirisali" da se u novoj zbirci pripovedaka Senke pozabavi erotskom pripovetkom. "Opisivanje erotike iz totala", kaže Albahari u jednom intervjuu, "jeste neka vrsta voajerstva". "Mene je u pričama zanimao taj posmatrački ugao. Kad vidite krupni plan, vi ne morate biti sigurni šta je to. To sve svedoči o tome da bi erotika mogla biti neka vrsta nesigurnosti, neka vrsta čuđenja i zapitanosti."
Zaista, sve erotske pripovetke u Senkama - a ima ih tek nekoliko - nakon epiloga ostavljaju iza sebe dozu zbunjenosti, tišine, zapitanosti. David Albahari ih piše zanatski besprekorno, jasno, stilski do perfekcionizma čisto - što već jeste stalni atribut njegove poetike. Ali, osim što u kompoziciju novog proznog voza srpske književnosti vraća pomalo zaboravljeni žanr, David Albahari, svojim uvek osobenim pristupom, daje doprinos i na jednom drugom, širem, interrejl koloseku. Njegove erotske priče uvek su u svojoj pozadini duboko emotivne i uvek iza sebe imaju prikriveni socijalni kontekst, koji, ipak, ne utiče negativno na njihovu potentnost. Iako u priči "Neko treći" imamo tvrdu erotsku priču o "svingerskom" iskustvu dva para zaljubljenih, suština takve priče svakako prevazilazi okvire žanra. Sa druge strane, neke njegove ljubavne priče - poput sjajne priče "Pidžama" - dobijaju pomalo iskošen erotski naboj koji je u službi teme "ostavljenosti" - teme koju ovaj naslov otvara.
"Pidžama" na jednom mestu otkriva sve dobre osobine Albaharijeve proze. Ispeglan jezik, dobro isprofilisane karaktere, odličnu motivaciju, onu pažljivo doziranu dozu duhovitosti, stišanosti i dramaturške izoštrenosti koja priče čini kompaktnim i jezgrovitim, ostavljajući svim juncima mogućnost da uđu i izađu iz svog sveta.Pored nekoliko erotskih priča, Senke čini još nekoliko ciklusa pripovedaka u kojima srećemo prepoznatljive Albaharijeve teme i junake. Tu su "priče o mojoj ženi" koje u Senkama pojačavaju ulogu junakinje koju smo imali prilike i ranije da sretnemo. Pripovetke sa "mojom ženom", koje se postmodernističkim oruđima bave redovnim postmodernističkim temama o (nemogućnosti i mogućnosti) pisanja, naročito su efektne, zanimljive i smešne.
Ni ovog puta David Albahari nije zaobišao "emigrantske" teme. "Šljive u Saskačevanu" - priča o Branku Grujiću koji kaže da se sve iseljeničke priče mogu svesti na dve reči: otišao, došao, ispisana u jednom pasusu - "Naprosto volim kad su stranice potpuno crne od slova" - napisana je u odličnom ritmu, baš kao i priča o Sveti i Saveti, koja ne samo da je u jednom pasusu, nego je i u jednoj jedinoj rečenici, na čitavih petnaest strana.
Između erotskih, iseljeničkih i priča o mojoj ženi - pravih proznih bisera u kojima jedan od najčuvenijih poznavalaca tehnike kratke priče dostiže sam vrhunac u ovoj disciplini - David Albahari ređa još nekoliko storija, koje, na neki način, Senke čine suviše tematski šarolikim. Čak ni metaforičnost senki, koja se doista može pronaći u svakoj priči, ne uspeva sasvim da organizuje čvrstu strukturu čitave knjige, te se uskače iz jednog proznog sveta u drugi prozni svet, iz prvog u treće lice, iako se pripovetke (koje nisu podeljene po tematskim celinama) često prepliću i mešaju.
Ova sitna zamerka, s obzirom na opasku Jana Kota sa početka, mogla bi biti simptomatična. Zašto bi uopšte zbirka pripovedaka - od kojih je svaka stvarnost za sebe - morala biti tako jednoobrazna kad je o strukturi knjige reč? Da li možda zato što u unutrašnjosti svake kratke priče vidimo krupni plan, a nakon poslednje stranice čeznemo za totalom? Ko zna...
Mića Vujičić