Zoran Živković rođen je u Beogradu 1948. Diplomirao je 1973. na odseku za Opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta; magistrirao je 1979, a doktorirao 1982. na Univerzitetu u Beogradu.
Objavio je sledeće knjige: Suvremenici budućnosti (1983), Zvezdani ekran (1984), Prvi kontakt (1985), Enciklopedija naučne fantastike (1990), Četvrti krug (1993), Ogledi o naučnoj fantastici (1995) i Biblioteka 2001. Dobitnik je Svetske nagrade za fantastiku 2003. godine.
Živi i radi u Beogradu.
http://www.zoranzivkovic.com
01.01.00
Politika
12.01.2003.
NAŠI U SVETU
Postmodernistička inovacija Zorana Živkovića
Ugledni američki mesečnik "Njujorška revija za fantastiku" doneo je u novembarskom broju čak tri prikaza proznih knjiga našeg pisca Zorana Živkovića.
U obimnom eseju Dejvid Sojka veoma afirmativno razmatra pet Živkovićevih dela - "Pisca", "Vremenske darove", "Nemoguće susrete", "Sedam dodira muzike" i "Četvrti krug" - poredeći ih s ostvarenjima Borhesa i Kalvina. Pišući o romanu "Sedam dodira muzike", Darel Švajcer zaključuje: "Poigravajući se metafikcijom, Živković majstorski gradi diskretne, istančane, elegantne storije". Tekst Majkla Levija posvećen je analizi osobene kompozicije knjige "Nemogući susreti", za koju smatra da predstavlja "značajnu postmodernističku inovaciju".
Z. K.
01.01.00
Dnevnik
17.04.2002.
Incidenti sa drugošću
Zoran Živković: SEDAM DODIRA MUZIKE; Izdavački atelje Polaris, Beograd, 2001.
Piše: Ilija Bakić
Nova knjiga Zorana Živkovića (1948) zadire u zbunjujuće, intrigantne i fascinantne trenutke kada se ustaljeni redosled svakodnevice raskida i kada se jedan sistem mišljenja, vrednovanja i ponašanja briše potpuno novim. Biva, u tom času, razderana košuljica kolotečine i kroz procep se ukazuje, obznanjuje neznana, paralelna struktura sposobna da jedinku koja ima tu (ne)sreću da se nađe na pravom mestu u pravo vreme potpuno prekrije, prožme i obuzme, otkrivajući joj kako drugačije perspektive sagledavanja okruženja tako i sameravanja samoga sebe. Ovakvo prosvetljavajuće iskustvo, međutim, nije dugog veka, rana na obrazini stvarnosti brzo se zatvara i vraća stvari u uobičajeni tok, upravo kao da se bori za sopstvenu neprikosnovenost. Sledstveno, i život svih ljudi umešanih u događanja vraća se, makar prividno, u ustaljene
koordinate. Ipak, čak i ako namerno pokušavaju da poreknu promenu odbijajući da se priklone čak i mističkim odgovorima, doktor Martin (koji je video da je muzika jednom i samo jednom izazvala reakciju kod autističnog dečaka), gospođa Marta (koja je sanjala zapaljenu prastaru biblioteku), gospodin Oliver (spreman da se odrekne slika moguće prošlosti "izazvane" muzičkom kutijicom), gospođica Adela (koja vidi smrt svojih saputnika), gospodin Adam (koga muziciranje u parku goni u neobuzdani slikarski trans), profesor (koji na samrti saopštava tajne svemira dok se priseća muzike koju je čuo kao mladić), i, konačno, gospodin Umbertini, pomoćnik graditelja violina (koji je čuo zvuk savršenog instrumenta), kao zadesni svedoci-provodnici bezimene sile, ostaju trajno obeleženi i promenjeni onim što im se desilo. Čak i majušni, kratkotrajni (a kamoli dugotrajni) iskorak u drugost, izazvan muzikom kao medijumom, ne može se izbrisati jer ti incidenti dokaz su postojanja jedne ili nekolikih nad-stvarnosti u kojim vladaju posebni materijalno- duhovni zakoni i principi egzistiranja odnosno vrednosti po kojima se sve zbiva i meri. Zašto se, pak, stvarnost vraća na staro a ne pomera se ka novom ostaje pitanje na koje u ovoj knjizi nema odgovora, baš kao što ga nema ni u naukama. Stoga su ekskluzivni susreti različitih dimenzija, njihova preplitanja i razlaz, odnosno tokovi jedino što je čitaocima darovano. Druge odgovore svaki čitalac će tražiti i davati samostalno već prema svojim afinitetima i spremnosti da se prepusti slobodnim konstrukcijama i spekulacijama.
Sedam priča ove knjige nastavak su Živkovićevih literarnih traganja započetih 1993. godine u "Četvrtom krugu" i nastavljenih u "Vremenskim darovima" i "Nemogućim susretima". U svim knjigama autor prati nekolike varijacije spoja različitih prostorno-vremenskih dimenzija. Svi slučajevi/susreti najpre se čine potpuno nepovezanim da bi u finalnoj priči svake knjige bili spojeni u celinu (istina, to sjedinjavanje je u "Sedam dodira u muzici" sasvim simbolično). Otuda se pomenuta dela mogu čitati kao specifičan roman u pričama a svako od njih ima po jedan segment više od prethodnog, počev od četiri u "Četvrtom krugu", pet u "Vremenskim darovima", šest u "Nemogućim susretima" i sedam u ovoj knjizi. Živkovićeva rečenica je precizna i svedena, usredsređena i jasno vođena, bez posezanja za literarno-stilskim efektima ili egzibicijama. Time su dešavanja u pričama maksimalno potencirana a njihova bizarnost potcrtana upravo kontrastiranjem racionalnog s jedne i začudnost s druge strane. Napomenimo da je ova knjiga doživela i svoju svetsku premijeru u uglednom britanskom SF časopisu "Interzone" koji je tokom prošle pa do februara ove godine sukcesivno objavio sve njene priče.