Dobrica Erić (Donja Crnuća, 1936) je srpski književnik, pesnik, prozni i dramski pisac. Završio je četiri razreda osnovne škole u selu Vraćevšnici. Autor je više romana, pet knjiga lirske proze, 23 zbirke pesama, pet pozorišnih drama, preko 40 knjiga za decu. Zaslužni je umetnik grada Beograda. Prvu zbirku pesama objavio 1959. godine, a kasnije još više od stotinu knjiga poezije, proze, antologija, slikovnica itd. Dela su mu prodata u tiražu od milion primeraka. Dosta ih je prevedeno na strane jezike. Upravni odborUdruženja književnika Srbije ga je 30. marta 2012. predložio za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Bio je domaćin Dragačevskog sabora u Guči 2013. godine.
01.01.00
Politika
28.04.2001.
Duševni rasponi
Dobrica Erić: "Ruža vetrova"; izdavač: "Draganić", Beograd, 2000.
Uokviru dela Dobrice Erića, koja izdaje "Draganić" iz Beograda, izašla je dvadeset prva knjiga "Ruža vetrova". U podnaslovu knjige stoji "Ruža moje rime" i "Lirski zapisi iz Sokobanje". Pored svake pesme dat je autograf, a knjiga je ilustrovana slikama inspirisanim ovim predelima i ponekom fotografijom u boji.
U Sokobanji umor, okrepljenje i poboljšanje zdravlja tražili su mnogi naši pisci, najpoznatiji među njima Nušić i Andrić. Njima se pridružio i savremeni pesnik Dobrica Erić.
U knjizi "Ruža vetrova" naslov se nalazi u svakoj pesmi, njemu je pridodata još neka sintagma, a naslov pesme je i njen završni stih. Rimovana poezija obiluje detaljima prirode i neposrednih doživljaja. Kao što je već primećeno, pesnik je raspoloženje pomerio od ditirambskog ka elegijskom i od molskog ka durskom tonu. I pored toga, on zna da peva: "Suton ovde liči na zoru/ i zora na stvaranje sveta"! "Ruža vetrova", "Ruža života"/ i da nas ushiti takvim ponesenostima prirodom i njenim kosmičkim ciklusima. Pored obilja imena banjskih staza, hotela, tu se u rimu steklo i obilje geografskih odrednica, planina Ozrena, Rtnja i Bukovika, okolnih mesta. Zajedno su kultivisanost i ruralnost pejzaža: "Na brežuljku, u suton, deca/ svetlucajućim glasovima/ love veliki balon meseca/ što lebdi nisko nad plastovima"/ "Ruža vetrova, Ruža sutona"/. Pesnik čiste duše pohvaliće i mesto i ljude: "Sokobanja ima breze i borove/ vile i hotele nalik na dvorove/ Rascvetale lipe što nas mirisom bude/ i širokogrude platane i ljude"/ "Ruža vetrova, Ruža naše nade"/.
Kakav bi pesnik Dobrica Erić bio kad ne bi odao počast biblioteci i poimence njenim radnicima?! Naravno: "U Sokobanju stižu umetnici/ slikari, vajari, sanjari/ boemi i razni srećni nesrećnici/ duhovni bogataši i draguljari"/ "Ruža vetrova, Ruža umetnosti"/. Sintagma "srećni nesrećnici" biva obeležje poezije, ali ne i prevagnuće. Ispod skuta mesta zdravlja ume da zacari umetnička kolonija koja trajno beleži stvarnost uzdignutu nad svakodnevicom.
Možda je pesnik najelegičniji u pesmi "Ruža vetrova, Ruža krvne slike", gde će u prvom delu dati sumornu sliku obolelih da bi se kasnije ponovo dovinuo ozarenja. Najtužnija je, ipak, pesma "Ruža vetrova, crna Ruža smrti". "U Čitluku, gde je došla da večera/ utulila je gladna trobokuša/ dvadeset devet rudarskih fenjera/ i dvadeset devet mladih ljudskih duša".
I kad naginje elegičnom raspoloženju, Dobrica Erić nije tesnogrud i sumoran. Raspevanost i otvorenost za lepote dodeljenog nam sveta nikad ga ne napuštaju.
Draginja UROŠEVIĆ