Šimice, Šimice, dođi davit mačiće
Šimica je služila po gradskim kućama, kod baba što su u ratu sačuvale škatuljicu sa zlatninom pa su sad imale od čega trošiti, te kod pokoje gospođe za koju se pravo nije ni znalo otkud joj novci da plaća sluškinju, ali svi su je znali po drugom poslu. Za sitan novac ili besplatno, od dobra srca i da ljudima učini uslugu, Šimica je svakome tko bi je pozvao davila mačiće. Kad bi je pozvali, ostavljala je posao pri kojem bi bila, pod u kuhinji tetke Lole Ćurlin ostajao je dopola opran, nepokretnu gospođu Štern, majku gradskoga kirurga, ostavljala je dopola presvučenu, jer ju je netko pod prozorom zazvao: „Šimice, Šimice, dođi davit mačiće.“ Znalo se da tako mora biti, dobročinstvo je preče od svakoga posla, Bog će je nagraditi ako ga ima, a ako su komunisti u pravu pa ga, nedajbože, nema, tada će se naći neka dobra duša u komitetu koja će na listu papira, pod zvijezdom petokrakom, napisati kolikima je Šimica dobro učinila, a da za sebe ništa nije iskala, i kolike je svojim rukama mačiće podavila, od onih koje je mater jutros omacila do onih poodraslih, koji predu kada ih uzmeš na ruke i veru ti se do uza vrat, tamo gdje je najtoplije i gdje osjete mater ili, nedajbože, Boga. Znat će ljudi cijeniti njezino dobro, znat će Bog, čim i njoj dođe smrtni čas, mislila je Šimica i žurila daviti mačiće, a tetka Lola i nepokretna gospođa Štern neka čekaju, vratit će se ona prije nego što je i otišla.
Svaka druga kuća u Dubrovniku imala je barem jednu mačku. Mijaukalo je po gradskim palačama, čulo se po Stradunu, kroz otvorene prozore ledenih stanova u koje je ulazilo prvo proljetno sunce, zavijalo je na sve strane čim dođe veljača, pa se u to doba mačjih ljubavi činilo kako je cijeli grad obolio od partizanske bolesti pa se valja okolo s tim mačketinama, trza se u čulnoj napetosti, linja se i reži, a od svega ljudskog ostale su samo dumne i poneki bijeli dominikanac, da se križaju i mole za duše ako ih još ima. Boga pitaj što je to ljude poslije rata navelo da u svoje domove prime tolike mačke, jer nije to ranije bio mačji grad. Čak se nekada smatralo da su mačke znak propadanja, imaju ih samo neudate stare cure, udovice bez djece ili one što su poludjele bez muževa koji su na moru pa se ne javljaju više, i mačka im treba da se imaju kome požaliti ili da postoje uši u koje će, poput rastopljenog olova, izliti kletvu na onoga koji je otišao i nije se vratio. A mačka, kad zna da je navrh kredence čeka teća puna ribljih glava ili pilećih vratova, spremna je primiti na sebe sve zlo i nesreću ovoga svijeta.
No, s ratom, siromaštvom i glađu, te sa strahom od onih koji su vladali gradom do 1945. i strahom od onih koji su te zamijenili, usred priča o noćnim klanjima i strijeljanjima, sa svakodnevnim pogledom na otoke s kojih se nisu vratili oni koji su tamo odvedeni, svi su se počeli povjeravati mačkama, u njihove uši kuditi i proklinjati, ili hvaliti ako nešto krene po dobru. A mačke ko mačke, svako malo ostajale su skotne, pa bi tri mjeseca kasnije na svijet donosile svoj mnogobrojni porod, koji je zatim valjalo pomoriti, kao što je došao i običaj da žena pobaci svoj neželjeni plod. Rat i ratni strahovi mnoge su učinili preosjetljivima, pa im je trebala Šimica. A i onima kojima nije trebala dobro je došlo što u gradu, među tolikim zanatima i poslovima, postoji i zanat daviteljice mačića.
Šimica je imala pletenu košaru s poklopcem, koja je nekada davno, još prije Prvoga svjetskog rata, majci profesora Bogdanovića služila za čuvanje nezavršenih ručnih radova, pletiva i veziva. Kada je u sto i prvoj godini gospođa umrla, profesor je zvao Šimicu da pripremi kuću za žalost. Dok je brisala prašinu, prala prozore i vadila servise u kojima će biti iznošeno posluženje, Šimica je osluškivala hoće li je tko zazvati: „Šimice, Šimice, dođi davit mačiće.“ Znala je, ako se to dogodi, da će morati da pođe, i neće se osvrtati na to koliko je profesoru teško. Ne zna on kako je to, nema ni mačke, ni žene, sam je kao prst. Ta se izreka Šimici naročito sviđala - sam kao prst, pa bi gledala svoje ruke i prste i čudila se kako je svijet mogao izmisliti nešto tako neobično. Zašto je prst sam, ako uza se ima još četiri? Čudo je ljudska pamet!
A onda je, čisteći veliki bosanski ćilim, rasprostrt preko salona, ugledala tu košaru i pomislila kako bi joj dobro došla. Kad ju je sljedeći put pogledala, već je bila spremna baciti obraz pod noge i ukrasti je. Prvi put u životu! Šimica je bila poštena, nikada iz tuđe kuće nije ni naprstak iznijela, a sad bi, eto, ukrala pletenu košaru. Treći put kad ju je pogledala, profesor Bogdanović sam je od sebe rekao: „Šimice, ako bi uzela tu korpu, ja bih ti bio zahvalan!“ Nije vjerovala svojim ušima, počela je zamuckivati, suze su joj potekle niz obraze. On ju je potapšao po ramenu, „neka neka, sve će biti dobro“, i pošao dalje svojim poslom, da iznosi orahovce i višnjevce, lozovače, šljivovice i konavoske travarice, što će ih gosti ispijati za dušu njegove matere. Da je nakon toga Šimicu netko i zazvao: „Šimice, Šimice, dođi davit mačiće“, ona ga ne bi čula, toliko je bila izvan sebe od sreće.
Tog su je dana, dok je prelazila preko peskarije, pozvali da dođe u dom pokojnoga doktora Sušića, kojega su 1945. odveli na otočić da se više ne vrati, jer se udovica želi riješiti mačića. Otrčala je kao bez duše na Pile, u Sušićevu vilu, i tamo zatekla ženu u crnini koja deset godina - otkad su joj odveli muža - nije izašla iz kuće, a uz nju dvije djevojke od šesnaest-sedamnaest godina, blizankinje, potpuno iste i isto obučene, koje su plakale i uglas govorile: „Nemoj majko, grehota je, pogledaj ih, kô anđeli su!“ A ona je bez riječi, jednoga za drugim, u Šimicinu košaru spustila šest skoro odraslih mačića, pet boje bijele kafe, jedan bijeli. Šimica nikada nije vidjela mačku takve boje. Mačja mater išla je Sušićki oko nogu, nije znala što je to došlo i kako će svršiti, a oni su jedva stali u košaru i sad su se derali, kao da su shvatili što ih čeka. „Majko, ćaća te gleda s neba kakvo zlo činiš“, rekla je jedna blizanka. Mater ju je pljusnula: „Nikakvog neba nema, glupačo!“ Šimica je istrčala iz stana, a da ih nije ni pozdravila. Nije voljela kada se ljudi oko nje svađaju. Nije voljela kada plaču dok ona čini dobro.
Mačiće je uvijek odnosila na Danče i tamo ih davila u moru. Nije znala zašto tako treba, i zašto često kilometre propješači s košarom od Gruža i Lapada, jer je s mačićima ne žele primiti u tramvaj, ali osim na Dančama, Šimica nikada nigdje nije udavila mače. Bio je to nekakav njezin princip. Kada bi davila svugdje, tada bi to bilo ubijanje, a Šimica ne bi ni mrava zgazila, kamoli da bi mačkama koje dišu kao ljudi, jedu kao ljudi, gledaju kao ljudi i mole se svome mačjem bogu kao ljudi, učinila neko zlo. Svijet samo treba osloboditi neželjenih, a da ostanu samo takvi kojima se ima tko radovati. Zar to ne bi bila sreća?, mislila je Šimica.
Dok ih je davila jednog po jednog, izgrebali su joj lijevu pa desnu ruku. Morem se širila ružičasta pa crvena mrlja, kao da je bacala ono što ostane od klanja svinje. Ali to je sad bila njezina krv. Nije osjetila bol, moralo se to učiniti. Kada je zadavila petog, ugrabila je onu potpuno bijelu mačkicu, s tek nekoliko smeđih mrlja. Životinja je bila smirena, nije kukala i plakala, nego je gledala Šimicu baš kao da je razumije. Njoj se u tom času slomilo srce, prvi i posljednji put otkada je ljudima činila dobro i davila im mačiće. Mora na ovom svijetu ostati i neželjenih, pomislila je, barem nas dvije. Tako je Šimica zaplakala. Već sutra je bila spremna daviti i bijelu mačkicu, ali bilo je kasno. Nije Šimica ubojica, pa da je drugoga dana davi.Krzno boje pustinje Mohave pred oluju
„Zvat će se Kori“, rekao je Jozo Taraš kada je vidio mladu bijelu mačku, s četiri mrlje na krznu, u boji pustinje Mohave. Takvih mačaka nije bilo u Dubrovniku, ni sada, ni prije pedeset godina kada je kao mlad i jak Konavljanin odlazio iz grada da se jednom vrati kao bogat čovjek. Bile su crne, sive, bijele ili riđe kao pijani Škoti, ali mačaka smeđih kao pijesak pustinje Mohave pred oluju doma nikada nije vidio. „Zašto Kori?“, upitala ga je, ali se napravio da je nije čuo, nastavio je svojim poslom, i proći će mjeseci, Kori će, po dubrovački, postati Korina, i sasvim će se udomaćiti u njihovoj kući, prije nego što joj ispriča zašto je mački dao takvo ime.
Jozo Taraš nije u Americi htio biti sluga. Mogao je služiti i u Dubrovniku, nije zbog toga trebao ići preko mora, on je želio nešto veće. Kada ga je gazda u Hotelu „Plaza“ u Los Angelesu upitao zna li kuhati, slagao je da zna. U prvo su mu vrijeme davali samo da guli krumpir, a on je s pola oka gledao oko sebe i pamtio. Barem jednom dnevno zarezao bi palac, krv je škropila krumpire i prolazila kroz želuce tisuća gostiju, ali Jozo nije osjećao bol, niti je malaksao od malokrvnosti. Imat će vremena da ga boli kad jednom bude bogat čovjek. Gledajući učio je kuhati, jer je znao da će imati samo jednu šansu kad se Francuz razboli ili da otkaz ili kad Meksikancu zbog varanja na kocki zabiju nož u trbuh. I zaista, jednom Pedrinho nije došao na posao, gazda ga je čekao petnaest minuta, a zatim je bez riječi, pokretom kažiprsta, Jozi pokazao mjesto pokraj štednjaka. Tako je Jozo Taraš postao kuhar.
Živio je sam u montažnoj drvenoj kućici kroz koju je puhao vjetar, noseći pijesak prema moru. Kada bi zaspao iscrpljen od posla, usta su mu ostajala otvorena. Prije jutra dvaput se budio i svaki put ispljunuo po šaku pijeska. Za doručkom, ručkom i večerom pijesak mu je krckao pod zubima. Još godinama, nakon što je već stao na noge, kupio kuću i napredovao u poslu, sve što pojede imat će okus pustinjskoga pijeska. Nikada nije naučio spavati zatvorenih usta. To mu je umijeće u životu nedostajalo.
Da ubije samoću, u tu svoju baraku od propuha primio je bijelu mačku, koja je nasred grudi imala mrlju u obliku srca. Srce je bilo smeđe kao pijesak pustinje Mohave. Nazvao ju je Corazon, a kako ga ni nakon mjesec dana nije ostavila, postala je Kori. Svake večeri donosio joj je ostatke ribe iz kuhinje. Kada bi se najela, drijemala mu je u krilu, a on joj je od duga vremena i od svoga jada pripovijedao o Konavlima, tko je s kime u rodu, tko se s kime nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara i kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Prošla je godina, za njom i druga, on je govorio, a Kori je slušala. Među konavoske i dubrovačke riječi uselila se i udomaćila poneka španjolska i engleska, zavičaj je plovio prema pučini kao brod bez veza, sidra i posade.
Jednoga dana mačka se više nije pojavila. Dozivao ju je, mamio ribljim glavama, u noć je izvikivao nazive sela južno od ušća rječice Ljute, ali nje nije bilo. Mačke umru tako što se više ne pojave. I po tome su elegantnije od ljudi. Jozo onako sam nekoliko noći nije mogao zaspati, a onda se navikao. Odlučio je da u svoj dom više ni mačku ne pusti. Čovjek koji radi od šest ujutro do deset navečer mora spavati. Nesanica je komfor, imat će nesanicu kad jednom bude bogat.
„I što je bilo dalje“, upitala ga je, „što se događalo sljedećih četrdeset pet godina?“ Začuđeno ju je pogledao, kao da gleda nekoga tko nije shvatio vic: „Ništa, to je Amerika, vrijeme tako brzo prolazi, sve je na struju i naftu, tutnje motori, rade elektrane, a čovjekova pamet je kao u Vodovađi i na Mrcinama, pa u toj brzini ništa ne zapamti.“ Zaljubljeno ga je gledala, ali mu ništa nije vjerovala. U tih četrdeset pet godina Jozo Taraš se, možda, triput ženio, možda je i desetero djece narodio, ali joj to ne želi reći, da ne bude ljubomorna. Zbog toga joj je još draži: pazi na nju i strepi od njezine strasti i ljutnje, baš kao da im je šesnaest.
Iz Hotela „Plaza“ prešao je, kao šef kuhinje, u Hotel „Hilton“, a iz „Hiltona“ u „Grand hotel Bristol“, gdje je nekoliko mjeseci radio kao osobni kuhar Aghe Khana. Nakon što su se dobro upoznali, a upoznali su se preko japraka, zelene menestre i šporkih makarula, pričao mu je iste priče kao i mački Corazon, o tome tko je s kim u rodu, tko se s kim nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara, ali više nije spominjao kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Uopće nije spominjao povratak. Agha ga je samo slušao, a oči su mu bivale sve tužnije. Kada Arapina gledaš u oči, kleo se Jozo Taraš, dođe ti da proplačeš. Na kraju ga je, zadnjega dana, Agha Khan upitao zašto se ne vrati kući, i bio je spreman platiti mu parobrodsku kartu za put. Jozo mu je odgovorio da se ne može vratiti ako se ne obogati i zlatnim vrhom svoga mahagonijskog štapa ne kucne o kamen Dubrovnika. Agha se nasmijao, potapšao ga po ramenima i rekao mu: „Zavidim vam, gospodine! Vi imate nešto za što vrijedi riskirati. Podignite zajam i kupite hotel, to je pravi početak.“
Nakon što je Jozo Taraš kupio Hotel „Clara Bern“, malen ali lijep i na dobrom mjestu, još dok je s radnicima unosio namještaj, pred recepciju došetala se mačka, krzna boje Mohave. Nahranio ju je, i ona će mu sljedećih nekoliko godina, dok bude otplaćivao zajam, biti najbolji drug. Poslije posla, kasno navečer, sjedit će ispred hotela u stolici za ljuljanje, ona će mu spavati u krilu, i osluškivat će ne bi li jednom čuo zrikavce iz rodnoga kraja. No, koliko god bilo vruće, a ljeto je trajalo skoro devet mjeseci u godini, u Kaliforniji nikada nije čuo zrikavce. Drugi su se kleli da ih čuju svake večeri, govorili su mu da je, možda, postao nagluh, a on bi ih pitao kako onda čuje mačku dok prede, a ne čuje zrikavce.
Pošto je otplatio kredit, sav je novac, nakon što plati porez i isplati radnike, bio njegov. Raspitao se koliko sad košta kuća na Gružu ili Lapadu. Za nepuna tri mjeseca on toliko zaradi. Opet je razmišljao o tome kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Mačka, kojoj je ponovo dao ime Corazon, spavala je na njegovom krilu i u snu puštala pandže i zabijala ih u Jozinu nogu. Vrag mačji, pomislio je, ali nije je budio. Nikada čovjeku ne može sve biti potaman. Ako ništa, rođena ga mačka bocka noktima.
Pola godine nakon isplate kredita izbio je požar i u jedva pola sata do temelja je izgorio Hotel „Clara Bern“. Sjedio je na stolici za ljuljanje, okružen s ono malo stvari koje je uspio spasiti. Radnici su stajali u redu, a on im je isplaćivao posljednju plaću. Mačke nije bilo, Corazon je nestala, što je za Jozu bio znak da je došlo vrijeme za povratak i da više nema smisla pokušavati iznova. Hotel nije osigurao da bi mu svakoga mjeseca ostajalo više novca. Tko je mogao računati na to da će izbiti požar i da će izgorjeti sve. Agha Khan je rekao da vrijedi riskirati ako imaš za što. Nakon pedeset godina, devet mjeseci i dvadeset tri dana Jozo Taraš kupio je kartu za parobrod, mahagonijski štap sa zlatnim vrhom koji je bio pretežak da bi se čovjek njime poštapao, spakirao je stvari u dva velika drvena kovčega sa oznakama američke vojske, kupljena na vojnom otpadu, čvrst u odluci da se, odmah pri povratku, javi fratrima sa željom da se zaredi. Bilo mu je sedamdeset osam godina, a ona se smijala, i nije mu vjerovala. Mislila je da joj se udvara, iako su već pola godine zajedno, i da je mačku nazvao Corazon iz romantičnih razloga, a ne zato što je po sebi imala mrlje boje Mohave, kao i dvije prethodnice iz zemlje u kojoj je sve na struju i naftu, pa ljudska misao ne može uloviti vrijeme koje prolazi.