28.06.03 Politika
Popis ožiljaka
Savremeni roman
U tematskom središtu "Pustolovine", novog romana Milovana Danojlića (1937), nalazi se popisivanje ožiljaka zadobijenih tokom privođenja i boravka u policijskoj stanici zvanoj stvarnost.
Pišući na tragu većine svojih proznih knjiga, u teško odredljivoj žanrovskoj formaciji sa granica lirske hronike, romana odrastanja i društvenog i političkog eseja, Danojlić u "Pustolovini", s ogromnim emotivnim nabojem neverice, pripoveda o vidljivom i samorazumljivom.
To vidljivo ima dva okvira, jedan se tiče mentalne elaboracije već davne prošlosti sredine dvadesetog veka, kada piščev alter-ego, u vidu mladića–adolescenta, došljaka i pesnika istovremeno, pokušava da uklopi svoju egzistenciju u urbani beogradski milje, a drugi raspliće klupko misli i emocija vezanih za tragediju srpskog nacionalnog i političkog bivanja koja kulminira bombardovanjem iz 1999.
Neobična priča
Prateći psihološke realitete večitog neuklapanja, dakle, ne samo ličnog, junakovog, koga posmatra iz vremenske udaljenosti od pedesetak godina, već i kolektivnog, vezanog za nedelotvoran i naopak obrazac nacionalne politike, viđenog iz prostorne inostrane daljine, Danojlić uklapa šavove neobične romaneskne priče.
Zamišljena kao prostor po kojem se drugo, bivše, Ja kreće, izbeglo iz tesnih okvira svakodnevice, "Pustolovina" nije pustolovina u događajnom smislu. Dešavanja vidljivog života, podrazumevane su stvari nižeg reda kroz koje prolazi dečak čija životna pustolovina jeste osvajanje sveta kao osvajanje jezika.
Danojlićevog dečaka određuje njegov psihološki žig pesnika, dublji od svega, jer on stalno, ukupnošću svoga bića, teži da ulovi ono čega nema u vidljivom svetu. Taj lik dečaka, naravno, više ne postoji, on je tek piščeva mutna evokacija, zalog literarnosti, zaborav koji se povremeno, po potrebi, rasvetljava.
Nekoliko prizora njegovog egzistencijalnog srama – poput neuspele prodaje rakije u gradu, gubitka skupocenog kaputa, ili kasnijeg boravka na simpozijumu koji ovaploćuje tadašnju društvenu laž – noseći su, i skoro jedini, događaji u ovoj obimnoj (516 strana) knjizi.
I pored ovakve događajne oskudnosti, ovoj lirskoj evokaciji romana odrastanja ne manjka dramatika. Svako razmatranje pozicije pojedinca u društvu razotkriva činjenicu da ako zaista to hoće da bude, on mora uvek da bude nigde.
Upravo krstareći prostorima psihološkog realizma kroz svoga junaka, pisac doseže do upečatljive i autentično produbljene slike stvarnosti, a knjiga poprima nešto od treperenja egzistencijalne jeze. Jer, društvo koje ovaploćuje zlo, uvek je isto restriktivno prema onome što je drugačije.
Nad ostacima istorije
Bavljenje tim drugim definiše prepoznatljiv Danojlićev prostor svojevrsne "lirske antropologije", u kojem je čitalački doživljaj određen ne "mukom s rečima" u kojoj se nalazi pisac, već upravo rečima koje uznose do stvarnosti iza fizičke.
S druge strane, okvir knjige, njena početna i završna poglavlja – koja se bave stvarima opšte politike, odnosom prema različitim diktatorima, ili usredsređenošću na esejistička razmatranja ovostrane, prljave određenosti sveta što potpiruje ratne sukobe, a zatim se grozi počinjenih zločina – nose u sebi rizik da skliznu u pamflet i opštost.
Pokazuje se da "nedremanost" unutrašnjeg oka, koja donosi sjajne literarne uvide kada je razmatranje pojedinca u pitanju, u literarnom promišljanju bivanja većih kolektiviteta nema takav efekat. Ubedljivost književnom viđenju kolektivnog života daje dramska shema događaja, a ne mogućnost beskrajnog političkog esejiziranja, pa ma se radilo i o ukletoj, besudnoj zemlji i narodu koji gubi pravo na istoriju.
I tako, ova knjiga očaja i sete nad ostacima istorije, podjednako nemogućih, i ličnih i kolektivnih, odnosno ova dva glasa iz podnaslova Danojlićevog romana donose sasvim različite književne rezultate, a celina se, i pored svega, nalazi u vrhu, među najboljim proznim knjigama iz protekle godine.
Nenad ŠAPONJA
01.01.00
Politika
18.11.2002.
Novi roman Milovana Miće Danojlića (1937) "Pustolovina ili ispovest u dva glasa" (izdavač "Filip Višnjić"), pisan u Francuskoj (Poatje) i u Ivanovcima (piščevom rodnom mestu, kod Ljiga) ove godine, jeste, u stvari, svođenje računa sa sobom i sa epohom. To je knjiga sa izuzetnim, strasnim nabojem, dijalog, polemika sa zavičajem i setom, sa ličnim i kolektivnim zabludama, sa društvenim konvencijama. Naravno, priča je ovovremenska - u njoj je Tito, post njegovo vreme, i poslednja decenija ćć veka: sankcije, blokada, bombardovanje... Iako je roman pisan u drugom licu jednine - pisac "izvodi sebe na novi, pooštren ispit savesti"; pripovedač ispituje svoja životna iskustva i saznanja u dvadeset četiri poglavlja.
"Pustolovina" je vanserijsko delo vanserijskog pisca, velikog pesnika i moraliste.
R. Popović
01.01.00
Dnevnik
18.11.2002.
ROMAN KAO LIRSKI DNEVNIK
Lična priča
Milovan Danojlić, Pustolovina ili ispovest u dva glasa, ?Filip Višnjić?, Beograd, 2002. Str 516
Kritika ne voli hibridne forme, jer hoće da zna na čemu je. Milovan Danojlić (Ivanovci kod LJiga, 1937) za to ne haje. Trči svoj kros kritici i životu uz nos. U toj zanosnoj (smrtonosnoj) motoristici, rešio je da se žrtvuje do kraja. U poslednje tri knjige Oslobodioci i izdajnici, Balada o siromaštvu i ovoj najnovijoj Pustolovina ili ispovest u dva glasa sve kod istog izdavača, odvija se (ne)čuvena lirska ispovest Pesnika.
Dragi moj, tužni pesniče, šta te sustiže.
Uzimajući pesmu kao najviši oblik i najjaču potvrdu slobode, a Pesnika kao onog koji ohrabruje kolebljive i strašljive, Danojlić hoće da govori punim ustima i na sav glas. Razložiti sve, bez ostatka, ima li veće dužnosti i onda kada licemeri zatvaraju oči i beže glavom bez obzira. NJegov lirski junak, ali i alter ego, je neko ko se ne plaši osećajne raskoši emotivnog obilja. Od svih strategija on će uvažavati jedino onu o iskazivanju totalnog ja. Od svih čuda najveće mu je čudo reči, ali on ne veruje u njih, nego u jezik u kome se ogleda i iz koga sve ishodi. Danojlić je pisac izuzetne jezičke inventivnosti, imaginacije, izmišljanja i prizivanja slika, ali i njihovog preoblikovanja po meri dosegnutih izuzetnih moći govora i pisanja. NJegovo ponovno imenovanje stvari, lirska rekapitulacija, svog i naših života, pesnička je tvorevina visoke emotivne i intelektualne nosivosti, bolno suočavanje sa sobom i svetom u kome se ta drama odvija. U svemu tražeći, pre svega, sebe, Danojlićev Pesnik se intenzivno suočava sa stvarnošću, opipava njene gabarite i cedi zanosne sokove, ali i suvu drenovinu.
Mešaju se istorijske i literarne istine u duploj ekspoziciji, u dva glasa, evocira se i potencira istina koja okrepljuje i leči. Od 16 do 60 godina njegov junak srlja iz poniženja u poniženje, žrtvujući deo ljudskog ponosa. Svestan je i da poraz pročišćuje mišljenje i rasterećuje dušu. Na prvi pogled sve je besprekorno urađeno, samo treba umeti gledati, laž uzeti kao lepo vaspitanje.
I upravo na toj tački pobune, nepristajanja, kontriranja, Danojlić gradi ceo svoj obračun sa njima, sa nama, onima i ovima, malim i velikim, primitivnim i emancipovanim. Sa bogatim iskustvima, i ovde i tamo, u tzv. velikom svetu, on ne može da ne vidi raskorak između reči i dela, proklamovanih (demokratskih načela) i u ime njih razbijenih ljudskih lobanja.
Nastao u razdoblju od 1999. do 2002. a pisan u rodnim Ivanovcima i francuskom Poatjeu, novi Danojlićev prilog sagledavanju suštine naših života i sveta nosi i sve odlike i slike najmonstruoznijih priloga istoriji čovečanstva, među kojima počasno mesto zauzima ?savezničko? bombardovanje kao najdrastičniji oblik ponižavanja celog jednog naroda.
Inače, Danojlićeva pustolovina je i moćno demistifikovanje celog niza profesija i institucija, među kojima novinarska zauzima počasno mesto. Takve redove i uvide u sjaj i bedu jedne profesije mogao je da učini nego ko je i sam, bar na kratko, jeo taj isti hleb.
Inače, sve je tačno. Možda i još gore nego što roman na dobrom broju strana pokazuje i varira. Duhovni buvljak nema početka ni kraja.
Danojlić je pisac koji ima svoj krug čitalaca koji nije mali. Ima i one koji visoke cene ono što on piše. Za poslednje dve knjige iz ove trilogije dobio je dve ugledne nagrade: NIN-ovu i Vitalovu. Za one koji ga osporavaju on ima samo jedan odgovor:
- Dockan je da se menjam!
M. Živanović