Ptica u kavezu

13.07.07

Najlepša pohvala koju sam čula od čitalaca je da oni ne mogu ispustiti knjigu iz ruku i da je ponekad čitaju cele noći
BEOGRAD - Linda Holman, kanadska spisateljica, kaže da je pisanje knjige "Ptica u kavezu", koji je upravo objavila IK "Magnet" iz Beograda, a u kojoj se govori o životu jedne žene koja sa dokova Liverpula odlazi u kolonijalnu Indiju, podrazumevalo dosta istraživanja.
- Razlog za to je što se radnja romana odvija u dve zemlje u kojima ne živim - Engleskoj i Indiji. Vreme potrebno za tako detaljno istraživanje bilo je jednako vremenu utrošenom na pisanje knjige. Činilo mi se da sam za svaki napisani red morala da proveravam činjenice. Veliki sam perfekcionista u dovođenju svega u red, a da bih obratila pažnju na različite kulture, trebalo je da provedem godine u pokušaju otkrivanja jedne sićušne činjenice. Druga teškoća - koja je bila više izazov pisanja nego istraživanja - ogledala se u iznalaženju Lininog pravog glasa. Ja sam morala da budem ta jedanaestogodišnja prostitutka, ili dvadesetogodišnja supruga koja je skrivala tajne - koristila drogu i imala vezu sa muškarcem sa kojim je dobila dete.

Zašto ste za pozadinu svog romana izabrali period engleske kolonijalne ekspanzije?
- Izabrala sam taj poseban period engleske kolonizacije Indije jer sam njime fascinirana. Ja sam zapravo stvorila lik Lini čitajući o mladim udavačama koje su slali iz Engleske u Indiju da bi bile žene Englezima koji su živeli i radili u Indiji. Najpre sam pomislila kako bi ona mogla biti pripadnica više klase, a onda sam shvatila kako bi bilo uzbudljivije da je iz niže klase društva i da pokušava da opstane u takvom okruženju. Tako da sam izgradila priču oko tog izuzetnog vremenskog perioda, jer volim da pišem o ženama u 19. veku.

Vaš roman "Ptica u kavezu" je bestseler. Šta vas čitaoci obično pitaju?
- Svakog dana dobijam imejlove od čitalaca širom sveta koji mi kažu da su uživali čitajući "Pticu u kavezu". Neki mi kažu da ih je knjiga naterala da razmisle o stvarima koje su se desile u njihovim sopstvenim životima, i ponovo su ih proživeli kroz Lininu priču. Drugi mi kažu kako im se sviđa Lina zbog njene sposobnosti da opstane, uprkos mogućnostima i da pronađe život - i slobodu da živi takav život - na njen lični način, i da im se čini kako i oni takođe mogu učiniti isto. Ali najvažnija stvar koju sam čula od čitalaca jeste da oni ne mogu ispustiti knjigu iz ruku - ponekad je čitaju cele noći ili čak izostanu sa posla kako bi čitali, a to znači da je to bila dobra priča.

Opisali ste složen svet britanskih "memsahiba". Koliko danas mi znamo kakav je bio život tih žena?
- Koristila sam se brojnim knjigama koje su napisale "memsahibe" živeći u Indiji 19. veka. Neke od njih su zaista predivne - one su prihvatile Indiju na isti način kao što je i Lini. Ipak, to je bio veoma mali procenat! Većina ih je jednostavno patila kroz mučan period, pokušavajući da opstanu i održe svoju decu u životu u zemlji gde se često umiralo zbog klimatskih uslova i čudnih bolesti. Najteža stvar za većinu tih memsahiba bila je da su one odbijale da se "predaju" Indiji i umesto da joj se prilagode - pokušavale su da iznova stvore Englesku na mestu u potpunosti drugačijem u svakom smislu.

Mila Milosavljević

13.04.07

U Liverpulu, početkom 19. vijeka, u sirotinjskoj četvrti odrasta Lini Gou. To je vrijeme kada djeca rade po fabrikama i prostituišu se na ulici. Lini, međutim, mašta o drugačijem životu. Njena borba od knjigoveznice i ulice do života pod lažnim imenom na trenutke se čini uzaludnom i beznadežnom: čak i na drugom kraju svijeta, u Kalkuti, progoniće je mračna liverpulska prošlost. Mnogo će vremena proći dok Lini ne izleti iz svoga kaveza i s ponosom ne ponese svoje ime. Ukratko, ovo je siže romana "Ptica u kavezu" kanadske spisateljice Linde Holman (izdavač "Magnet", prevod Dubravka Srećković-Divković).

Linda Holman je autorka brojnih knjiga za djecu i odrasle. Živi u Vinišegu, odakle je i govorila za "Vijesti". O svojoj knjizi "Ptica u kavezu" ona je rekla:
- Pisanje knjige "Ptica u kavezu" - kao i u svim mojim knjigama istorijske fikcije - podrazumijevalo je širok opseg istraživanja. Razlog za to bio je što se radnja romana odvija u dvije zemlje u kojima ja ne živim (Engleska i Indija). Iznos vremena potrebnog za tako detaljno istraživanje bio je jednak vremenu utrošenom na pisanje knjige. Činilo mi se da sam za svaki napisani red morala provjeravati činjenice. Ja sam veliki perfekcionista u dovođenju svega u red, a da bi obratila pažnju na različite kulture, trebalo je da provedem godine u pokušaju otkrivanja jedne sićušne činjenice. Druga teškoća - koja je bila više izazov pisanja nego istraživanja - ogledala se u iznalaženju Lininog pravog glasa. Ja sam morala da budem ta jedanaestogodišnja prostitutka, ili dvadesetogodišnja supruga koja je skrivala tajne - koristila drogu i imala vezu sa muškarcem iz koje je dobila dijete čiji otac nije bio njen muž. I ja sam morala da to ispričam glasom, koji ne da nije samo iz ovog perioda, već nije ni iz drugih zemalja (iako je riječ o engleskom jeziku, Britanci su u 19. vijeku koristili riječi veoma različitije od ovih koje se danas koriste u Kanadi). Morala sam Lini učiniti stvarnom, zato sam morala da "budem" ona, po osjećanju, morala sam da pokušam da osjetim šta bi ona osjećala, kakav je opseg iskustava imala, kako bi reagovala u različitim okolnostima i tako dalje.

Zašto ste za pozadinu svog romana izabrali period engleske kolonijalne ekspanzije?
- Izabrala sam taj poseban period engleske kolonizacije Indije, jer sam njime fascinirana. Ja sam zapravo stvorila lik Lini čitajući o "fishing fleet" - mladim udavačama koje su slali iz Engleske u Indiju da bi bile žene Englezima koji su živjeli i radili u Indiji. Najprije sam pomislila kako bi ona mogla biti pripadnica više klase, a onda sam shvatila kako bi bilo uzbudljivije da je iz niže klase društva (što su Indijci mislili za Britance) i da pokušava da opstane u takvom okruženju. Tako da sam izgradila priču oko tog izuzetnog vremenskog perioda, jer volim da pišem o ženama u 19. vijeku, a i fascinirana sam Engleskom, kroz istoriju, oni su preuzeli toliko puno zemalja, od boljih ili gorih i daleko su dosegli rezultati u njihovim pokušajima kolonizacije.

Viktorijansko doba i sirota djevojčica u Vašem romanu podsjećaju na neka Dikensova djela. Slažete li se?
- Da, slažem se. Ja sam kao mala puno čitala Dikensa i moram priznati da se uvijek jako rastužim i da me nešto čudno privlači da otkrijem što više i više o životima siromaha u viktorijanskoj Engleskoj. Zapravo, ja imam jedan roman za mlade (i tinejdžere) čiji je naslov "Potraga za kćerkom kralja Mjeseca", čija se radnja dešava za vrijeme industrijske revolucije u Engleskoj, a prati sudbinu djevojčice čiji je mlađi brat prodat u ropstvo kao odžačar i njenu borbu da ga pronađe.
Nijesam sigurna zašto me opsjeda horor svega toga!

Opisali ste složen svijet britanskih "memsahiba" (gospođa). Koliko danas mi znamo kakav je bio život tih žena?
- Koristila sam se brojnim knjigama koje su napisale "memsahibe" živeći u Indiji 19. vijeka. Neke od njih su zaista predivne - one su prihvatile Indiju na isti način kao što je i Lini, ipak, to je bio veoma mali procenat! Većina ih je jednostavno patila kroz mučan period, pokušavajući da opstanu i održe svoju djecu u životu u zemlji gdje se često umiralo zbog klimatskih uslova i čudnih bolesti. Najteža stvar za većinu tih memsahiba bila je da su one odbijale da se "predaju" Indiji i umjesto da joj se prilagode - pokušavale su da iznova stvore Englesku na mjestu u potpunosti drugačijem u svakom smislu. To je bio frustrirajući i beskrajan posao za njih, jer su imali toliko puno posluge, pa su se dosađivale i bile usamljene i nijesu imale realan osjećaj za svrhu. Najgora stvar je bila što su morale slati svoju djecu sa navršenih šest godina nazad u Englesku na školovanje. One su morale da izaberu između muža i djece - ostati sa mužem u Indiji, ili ostati sa svojom djecom u Engleskoj. I zbog pritiska da budu "dobre žene" (što je vjerovatno bila veća presija nego biti dobra majka) većina njih su ostajale u Indiji i nijesu vidjele svoju djecu godinama. I kada bi se konačno sastali, često bi se djeca jedva sjećala njih. Prilično srceparajuća situacija kako za majke, tako i za djecu. Još jednom, isto je kao kod Dikensa - vani na školovanje šalju se djeca, kao veoma mala, u strahu i sama i često maltretirana.

Vaš roman "Ptica u kavezu"je bestseler. Šta Vas čitaoci obično pitaju? Zašto je Vaša priča tako univerzalna?
- Svaki dan dobijam e-mailove od čitalaca širom svijeta koji mi kažu da su uživali čitajući "Pticu u kavezu". Neki mi kažu da ih je knjiga natjerala da razmisle o stvarima koje su se desile u njihovim sopstvenim životima, i ponovo su ih proživjeli kroz Lininu priču. Drugi mi kažu kako im se sviđa Lina zbog njene sposobnosti da opstane, uprkos mogućnostima i da pronađe život - i slobodu da živi takav život - na njen lični način, i da im se čini kako i oni takođe mogu učiniti isto. Ali najvažnija stvar koju sam čula od čitalaca je da oni ne mogu ispustiti knjigu iz ruku - ponekad je čitaju cijele noći ili čak izostanu sa posla kako bi čitali! - a to znači da je to bila dobra priča. Smatram da i pisanje počiva na tome da se ispriča dobra priča. Mnogi mi kažu kako nijesu željeli da knjigu privedu kraju...

DISKRETNI ŠARM VIKTORIJANSKOG DOBA

Radnja Vašeg romana se odvija u viktorijansko doba. Zašto je viktorijansko doba po Vašem mišljenju bilo tako jedinstveno?
- Ne znam tačno zašto dijelim uvjerenje da je viktorijansko doba tako jedinstveno. Mislim da je to možda i zato što je tu bila neka vrsta "greške" - postojala su mnoga pravila i očekivanja, i uz to ljudi su stvarno često bili prilično nemoralni i samo su se pretvarali da se pridržavaju svih pravila i da su pristojni. A možda sam smatrala da je to interesantno jer se odjednom pojavila srednja klasa, dok su ranije postojali samo bogati i siromašni ljudi. Ali, ja i dalje smatram da je to bilo za Englesku prilično tamno doba u istoriji - postojala su predivna nova otkrića, a još je puno ljudi živjelo tako strašne živote uz mnoge oskudice i razna lišavanja. Zaista ne znam! Ja jednostavno uživam čitajući (i pišući) o tome.

Vujica OGNJENOVIĆ