24.09.11
Danas je teško biti dobar
Aleksej Slapovski
Ruski pisac o romanu „Prvi drugi dolazak“, ožiljku na duši ruskog čoveka: Rusija je sada potpuno ateistička zemlja, ljudi misle o stanu, kolima, novcu
VEĆ petnaest godina ne radim nigde. Sedim kod kuće i pišem prozu, romane, priče, drame - kaže ruski pisac Aleksej Slapovski, nedavni gost Beograda i učesnik 77. svetskog kongresa Međunarodnog PEN.
Bio je učitelj, utovarivač, radio na radiju i televiziji, uređivao časopis... Završio je društvene nauke, dugo živeo u gradu Saratovu na Volgi, koji po njegovim rečima i ruskim merilima sa oko milion stanovnika nije naročito veliki grad.
- Imam troje dece, u Rusiji se to naziva mnogočlanom porodicom... To je ono najbolje što imam. A to što sam imao mnogo profesija i mnogo šta video, lako prelazeći sa komunikacije sa intelektualcima na komunikaciju sa običnim svetom, odražava se u mojim knjigama. Junaci su tamo i filozofi i obični pijanci, mada u Rusiji je svaki pijanac istovremeno i filozof - kaže Slapovski.
Njegove drame prikazuju se u tridesetak ruskih pozorišta, na televiziji se vrte serije i emisije po njegovim scenarijima i od toga, kaže, zapravo živi. Jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih ruskih pisaca, književni ugled stekao je romanom “Prvi drugi dolazak”, koji je na srpskom, u prevodu Natalije Nenezić, objavio “Arhipelag”. Slapovski duhovito pripoveda o pojavi Hrista u jednom malom gradu u unutrašnjosti savremene Rusije.
- Knjigu sam napisao pre 16 godina i to što je ona i danas zanimljiva govori o dve stvari: prva je loša i znači da se život u Rusiji nije naročito promenio. Promenio se u materijalnom smislu, kao i u drugim zemljama, ali u duhovnom smislu postalo je još gore. Dobra strana je što su odnosi između ljudi i danas zanimljivi i što dugo žive one knjige gde se govori o tome, a ne o političkim i društvenim uređenjima - kaže Slapovski.
U ovom romanu je, po njegovim rečima, i omiljena tema ruske književnosti: odnos čoveka sa samim sobom.
- U knjizi je jedna od mojih najvažnijih tema: težnja čovekova da se promeni nabolje. Postoji ruska izreka: “Ne moraš da skočiš iznad sopstvene glave”. Nemaju se u vidu sportski skokovi uvis. E pa meni su upravo zanimljivi junaci koji pokušavaju da skoče iznad sopstvene glave, iznad sebe samih. Da urade nešto što im se ranije činilo nemogućim. Moj junak Petar nije u početku shvatio ozbiljno da može da se ispostavi kao Isus Hristos koji je došao ponovo među ljude. Kada se u njegovoj glavi pojavila misao: “A šta ako...” on se uplašio. Postavio je sebi pitanje: “Pa šta je ovo? Ja moram da živim onako kako niko ne živi - pošteno, pravično, da budem dobar...” Jer ljudi se ne plaše onoga što je u njima loše, nego onoga što je u njima dobro. Ono što je loše po pravilu ne zahteva od čoveka bilo kakve napore: da se popije alkohol ili zapali cigareta - kaže pisac i dodaje da to objašnjava zašto je u osnovi ovog romana lik Isusa Hrista.
OSMEH UMESTO SMEHAU Rusiji se na televiziji prikazuje mnogo humorističkih emisija, ali to je humor za jednokratnu upotrebu - nasmeješ se i zaboraviš, čak se i začudiš čemu si se zapravo smejao. Više volim paradoksalni humor, onaj koji pobuđuje na razmišljanje. Najviše mi se sviđa kad se ljudi osmehuju, a ne kad se smeju. Osmeh kao reakcija je suptilniji i zanimljiviji. Nije slučajno što se Đokonda osmehuje, otud dolazi njena tajanstvenost, zagonetnost - kaže Slapovski.
U Hristosu je Slapovskog uvek privlačilo to što je pozivao faktički na nemoguće, na nešto maksimalno, što mnogi nisu odmah shvatili.
- Kada je Hristos rekao da siromašnima treba dati poslednju košulju, to ljudi nisu shvatili zato što nisu hteli da shvate. Ili: “Voli bližnjeg svog kao sebe samoga”. Ljudi su pomislili da to nije moguće. Smatram da je za većinu ljudi to zaista nemoguće. Pitanje je da li čovek mora makar da teži ka tome. Poželeo sam da napišem knjigu o običnom čoveku koji je pio votku i voleo žene, a onda je iznenada otkrio u svojoj duši nešto novo što nije mogao da shvati. Kasnije dolaze i tragični i smešni događaji, zato što mnogo volim atmosferu životnog karnevala, gde ljudi stalno na sebe navlače neke maske, ali paradoks je u tome što nekima maska bolje pristaje nego njihovo sopstveno lice - kaže autor.
U Rusiji kao i u mnogim drugim zemljama, kaže pisac, za većinu ljudi tema Hrista i njegovog drugog dolaska nije aktuelna.
- Gledam na život trezveno. Znam da većina ljudi ne živi aktivnim duhovnim životom, oni jednostavno žive. Ljudi misle o stanu, kolima, novcu, Rusija je danas potpuno ateistička zemlja, a novinari, filozofi i političari traže nacionalnu ideju. Političari vole ideju da Rusija treba da se digne sa kolena. To je po mom mišljenju idiotska formulacija zato što se u njenoj osnovi nalazi pretpostavka da je Rusija na kolenima. Druga nacionalna ideja glasi: “Nama je potrebna velika Rusija”. Ne volim kada bilo koju zemlju pa i Rusiju nazivaju velikom, više volim reč “normalna”. Zemlja ne treba da bude velika, već normalna i sve će biti u redu - kaže Slapovski.
Tema ovog romana nadovezuje se na pitanje Dostojevskog o tome šta bismo učinili Hristu da se pojavi danas među nama. Slapovski kaže da postoji uticaj “Velikog Inkvizitora”, ali ne direktan.
- “Veliki Inkvizitor” je tekst koji ostavlja ožiljak u duši svakog mislećeg ruskog čoveka i taj ožiljak nikada ne zarasta. To je jedan od najvažnijih tekstova za rusku kulturu uopšte. Da ne pominjemo to što je Dostojevski predvideo sve užase 20. veka u tom tekstu: šta će biti ako snažni, moćni ljudi preuzmu kontrolu nad gomilom. U ulozi Inkvizitora u 20. veku bili su i fašisti i komunisti - kaže Slapovski.
PACKE
NE mora pisac da postane alkoholičar, predsednik, razbojnik ili žena, on može sve to da zamisli i nakon toga nema više neku naročitu želju da to i postane. Shvata posle svega da čovek treba da bude to što jeste, ako se prema sebi ispravno odnosi. A pravilan odnos prema sebi je kao odnos prema detetu: treba ga voleti, maziti po glavi, ali blagovremeno mu udarati mu packe - kaže Slapovski.
Bane ĐORĐEVIĆ
16.09.11
Život se ne svodi na apsurd
Aleksej Slapovski
Smatra se nepristojnim za savremenog pisca da veruje u ljubav: Aleksej Slapovski
Autor: Marija Krtinić
Ruski pisac i dramaturg Aleksej Slapovski, učesnik je 77. Kongresa Međunarodnog PEN-a koji se ovih dana održava u Beogradu. Knjige Slapovskog objavljivane su u celom svetu, a u ediciji Sto slovenskih romana izdavačka kuća Arhipelag objavila je njegov roman „Prvi drugi dolazak“, koji se poigrava sa drugim dolaskom Hrista i Legendom o velikom inkvizitoru. Dobitnik je prve nagade na konkursu evropskih pozorišnih komada u Kaselu za dramu „Moj mali trešnjik“ i nacionalne nagrade ruskih dramskih pisaca. Pored pozoriša, Slapovski piše i za televiziju i film.
Iako se glavne karakteristike njegovog pripovedanja, humor i apsurd, nadovezuju na dugu tradiciju u ruskoj književnosti koju je započeo Gogolj, Slapovski kaže za Danas da on u svojim delima vidi prvenstveno uticaj Dostojevskog i Tolstoja.
- Ne možete naći ruskog pisca koji sebe ne vidi kao nastavljača gogoljevske tradicije, ali meni su zapravo bliži Dostojevski i Tolstoj. Gogolj je zao pisac, što sam shvatio kada sam ponovo čitao njegova dela u kasnim godinama. Tokom života čovek menja svoj odnos prema piscima.
Šta Vas povezuje sa Dostojevskim?
- Njega je mučilo ono što muči i mene. Dostojevskog smatraju teškim piscem, a meni on u određenom smislu donosi olakšanje. Kada ga čitam, osećam da nisam sam, da je postojao čovek, pisac, koji je mislio o istim stvarima o kojima mislim i ja. Naravno na drugom nivou, jako višem nivou, ali o istim stvarima. Sa Tolstojem je drugačije. Kada čitam njegova dela ponekad me obuzima stid. On je tako široko i reljefno video život, da u mislima počneš da upoređuješ svoje tekstove i izgledaš sebi kao nekakav mali skakavac u odnosu na njega. Korisno je ponovo čitati klasike, kako bi čoveka bilo stid da piše kojekakve gluposti.
Šta je za Vas apsurd i koliko je to važan pojam u Vašim delima?
- Apsurd je jedan od važnijih pojmova u mom opusu. Život se ne svodi na apsurd. Neki momenti u životu su apsurdni, neki nisu. Nećete verovati, ali ja smatram da se u životu dešava mnogo toga vrlo smislenog. Ja čak verujem u ljubav, a za savremenog pisca to se smatra nepristojnim. Seks je u redu, ali ljubav... čak nije ni jasno šta je to. Apsurd je jedna od tehnika koje koristim u svom pripovedanju. Napisao sam i jednu knjigu koja se zove „Antiapsurd“, koja je prevedena i na srpski. Ona se sastoji od nekoliko priča koje opisuju najobičniji život. Čovek se probudio, pozdravio se sa ženom, krenuo na posao, tamo je, ma koliko to bilo čudno, radio, vratio se s posla, prišla mu je kćerka, i zamolila ga da joj pomogne da reši zadatak. Tu se dešava vrlo čudna stvar. Tata nije izgrdio kćerku, nije je ubio, nije je čak ni silovao. Već joj je pomogao da reši zadatak. To je kraj priče. To sam napisao u ono vreme kada je život oko nas izgledao toliko apsurdnim, da je apsurd postao normalan, a normalan život je bio apsurd. Zato sam normalno ponašanje jednog čoveka opisao tako da je ono izgledalo apsurdno.
Vaše drame se igraju u celom svetu, a poneka i u Srbiji. Šta je to u njima što ih čini univerzalno razumljivim?
- Svim ljudima su jasni odnosi među likovima. Neprijateljstvo, zavist, ljubav, ljubomora. U drami „Klinč“ devojka se zaljubila u učitelja. To se može svuda desiti. I mada sam je napisao pre 15 godina, uskoro ćemo prema njoj u Rusiji snimiti film. Već sam napisao scenario, postoji i režiser, i, ako producent ne pobegne s novcem, sve će ispasti dobro. Dramu ćemo osavremeniti u činjeničnom smislu ali konflikt će ostati isti. Ljubav devojaka u određenoj dobi u starijim razredima je strašna stvar. Kada tada devojka zavoli nekog, ona ne shvata zašto joj ljubav nije uzvraćena, i ta priča je shvatljiva svakom. Mnogi ljudi smatraju da ako oni nekog zavole, da je i on dužan da im uzvrati ljubav.
Pomenuli ste film. U čemu je razlika između pisanja književnog dela i pisanja za televiziju, i šta Vama pričinjava veće zadovoljstvo?
- Naravno, književnost. Razlika je vrlo jednostavna. Uzmimo dramu i uzmimo scenario. Drama se piše tako da bi mogla da se postavi na scenu na razne načine u mnogim pozorištima. Drama je slojevita, a junaci su višedimenzionalni. Što je bolja drama, to ima više postavki i duže živi. Primer za to je Čehov, on i Šekspir su apsolutni rekorderi. Postoji na hiljade postavki Čehovljevih drama, i svaki režiser nađe nešto svoje u njima. Scenario se, naprotiv, piše za određenog režisera i producenta. Tumačenje bude po pravilu jedno, ako ne uzimamo u obzir rimejk filmove. Scenario je u izvesnom smislu jednokratna stvar. Naravno da to volim manje, jer ti si pisao i zamišljao si jednu stvar. U pozorištu postoji šansa da će neko shvatiti šta si mislio, ali na filmu šansa je jedna. Ako je režiser pogodio dobro je, ako nije pogodio, scenarista izgleda kao budala.
Ja nisam ja
Aleksej Slapovski je jedno od glavnih otkrića ruske literature 90-ih godina. Rođen je u Saratovu, u oblasti Volge 1956. godine, a nakon završenih studija na Filološkom fakultetu radio je kao profesor ruskog jezika u školi, novinar i urednik u književnom časopisu Volga, i još mnogo toga, dok se nije potpuno posvetio pisanju. Književnu karijeru je započeo tokom osamdesetih godina pišući najpre drame. Napisao je preko trideset drama, koje su prevedene na sve veće svetske jezike i koje su igrane u najvažnijim evropski i svetskim pozorištima. Njegov prvi roman „Ja nisam ja“ jedna je od najčitanijih knjiga u Rusiji, a u njegove književne uspehe ubraja ju se i knjige „Votka, dolari i mamurluk“, „Prvi drugi dolazak“, „Ono“, „Feniksov sindrom“. Autor je i niza scenarija za televiziju i film.