12.03.11
Đinđić je, izgleda, prekoračio granicu mogućeg
Lino Veljak
On je bio liberter, neka vrsta anarhiste, kasnije se teorijski priklonio koncepcijama liberalne demokratije, ali je posvetio svoj život tome da realizuje jedanaestu tezu, da promeni svet u jednoj totalno razorenoj i nedovršenoj zemlji kao što je Srbija, što je pitanje da li je to uopšte bilo moguće, kaže Lino Veljak, filozof
Izrazito duhovit, izrazito prijatan, u pozitivnom smislu reči ciničan i autoironičan – ovim rečima Lino Veljak, hrvatski filozof, opisuje Zorana Đinđića s kojim je 1974. godine, zajedno sa još četvoricom studenata, bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog „neprijateljske delatnosti”. Kazna nije izvršena zahvaljujući snažnoj međunarodnoj solidarnosti. Kasnije je doktorirao je radom o A. Gramšiju u Zagrebu, usavršavao se u Frankfurtu, od 2005. godine vodi doktorske studije filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 2009. je predsednik Hrvatskog filozofskog društva. Objavio je desetak knjiga od kojih je najnovija „Prilozi kritici lažnih alternativa“ objavljena u Beogradu.
Lino Veljak inače živi u Beogradu posle 5. oktobra 2000. (razlog tome je njegovo „bračno stanje“, kako sam kaže).
Još od mladosti ste sarađivali sa Zoranom Đinđićem. Kako danas, osam godina posle njegovog ubistva, ocenjujete njegovo delo?
Zoran je bio jedan od najinteligentnijih i najvećih predstavnika svoje generacije i u jednom periodu, kada se pritisak režima na univerzitet i na ostatke studentskog pokreta intenzivirao, on je bio onaj koji je preuzeo na svoja leđa pokret otpora u Beogradu i koji je održavao intenzivne kontakte s nama u drugim centrima tadašnje zajedničke države koji smo bili na istom poslu. Kasnije se on, posle jednog perioda koji je posvetio filozofiji, opredelio za oživotvorenje Marksove jedanaeste teze o Fojerbahu, nezavisno od toga što on nije bio marksista. On je bio liberter, neka vrsta anarhiste, kasnije se teorijski priklonio koncepcijama liberalne demokratije, ali je posvetio svoj život tome da realizuje jedanaestu tezu, da promeni svet u jednoj totalno razorenoj i nedovršenoj zemlji kao što je Srbija, što je pitanje da li je to uopšte bilo moguće. Pri tome je, izgleda, prekoračio granicu mogućega i zbog toga je njegovo delo ostalo i samo nedovršeno.
Pošto već deset godina živite između Beograda i Zagreba, možete li da napravite paralelu između Hrvatske i Srbije u ovom trenutku?
Može se pojednostavljeno reći da Hrvatska prednjači nad Srbijom za godinu, dve ili tri. To se na vidljivom planu očituje u stupnju pregovora sa Evropskom unijom. Hrvatska je tamo gde će Srbija doći za par godina, ne samo na zakonodavnom planu, nego i na planu ekonomije, privatizacije, restrukturiranja, korupcije, standardizacije. Velika je sličnost u bazičnoj strukturi i u opštem toku tih procesa. Naravno, ima i razlika. U Hrvatskoj smatraju da je Hrvatska pobednica u ratu koji se naziva „domovinskim ratom”, u Srbiji je očigledno da su svi ratovi izgubljeni i Srbija je donedavno imala ili možda još uvek ima problem Kosova. Hrvatska je tu vrstu svojih problema definitivno rešila. Hrvatska ima razvijen turizam, a Srbija svoj brdsko-planinski turizam još nije razvila do onih mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju.
Kako biste na jednostavnim primerima objasnili šta su to lažne alternative i čemu one služe?
Primer jedne nedavno aktuelne lažne alternative na političkom i svetskom globalnom planu jeste: ili ste za Sadama Huseina ili ste za Džordža Buša. Nema trećega. Ili na našem lokalnom planu u bliskoj prošlosti: ili ste za Miloševića ili ste za Tuđmana i nema trećeg, a ako i postoji neko treći onda je to nešto slično Miloševiću ili Tuđmanu. Problem je u tome što te lažne alternative onemogućavaju ljudima da vide o čemu se zapravo radi. Jer u prvom slučaju reč je o nafti i svetskom profitu, a u ovom drugom radilo se o preraspodeli nacionalnog bogatstva, da ne kažem o pljački koja je izvršena u ime navodno ili zaista ugroženih nacionalnih interesa, a koja je završila time da su se dobitnici rata transformisali u ugledne premda ponekad još uvek kontroverzne biznismene. Iz toga sledi nova lažna alternativa: ili ste za slobodu biznisa i legalizaciju problematično stečenog bogatstva ili se izvolite vratiti u okrilje onoga što je propalo. Ili ste za slobodno i ničim ograničeno tržište ili se izvolite vratiti u onaj realsocijalizam, u diktaturu komunističke partije i u apsolutnu kontrolu države nad svim dimenzijama ne samo privrede nego i života.
Ko treba da objasni ljudima da im se nude lažne alternative? Filozofi?
Između ostalih, i filozofi. Čak i svi oni koji su u stanju da vide o čemu je reč i koji bi morali imati i snage i vremena da te svoje uvide elaboriraju i približe što širem krugu ljudi. Naravno, uloga medija je izuzetno važna, ali bitno ograničenje jeste aktuelna pozicija medija u tržišnoj utakmici u kojoj će, ukoliko se zamerite nekom od centara moći, presahnuti reklame i završićete vrlo brzo kao pokojni „Feral tribjun” u Splitu u Hrvatskoj koji se zbog nedostatka reklama ugasio, bez obzira na to što je imao veoma velike zasluge za detuđmanizaciju Hrvatske i za očuvanje minimuma kritičkog mišljenja u toj državi.
Govorili ste ovih dana u NBS o ideologiji. Dakle, šta je danas ostalo od ideologije?
Ostalo je to da su sve ideologije mrtve i da smo ih se oslobodili i kao čovečanstvo i kao osobe. Međutim, tako je samo na površini. Istina je da su u našim životima i u globalnom čovečanstvu prisutnije nego ikada. One deluju prikriveno i prikazuju se, pa čak najčešće i razumeju, kao objektivne, vrednosno neutralne naučne koncepcije, zasnovane na empirijskim podacima i na univerzalno važećim vrednostima i idealima. A, zapravo, ideologije rade svoj posao, a to je iskrivljeno prikazivanje i obmanjivanje, prikrivanje istinitog stanja stvari i posebno prikrivanje interesa kojima neki procesi služe, a koji se proglašavaju neumitnima, opravdanima, nužnima.
Kakav je smisao filozofije u današnjoj epohi? Jeste li i Vi pristalica teorije da filozofiju treba koristiti u terapeutske svrhe?
To jeste jedna od mogućnosti izlaska filozofije na tržište. S druge strane, otvoren je veliki prostor za njeno profanisanje i za gubitak granice između filozofije i šarlatanstva. Doduše, to isto se dešava i u etabliranoj akademskoj filozofiji i ponekad je zaista teško povući granicu između onoga što je pošteni intelektualni rad i onoga što je plaćen suptilno propagandistički posao. Jedan od rezultata pokušaja snalaženja ne toliko filozofije koliko filozofa jeste terapija koja obnavlja jednu od njenih drevnih funkcija. To je filozofija kao uteha, kao put pronalaženja nekog smisla, posebno za one koji nisu religiozni.
Vi govorite o filozofiji kao jednoj vrsti intelektualnog bensedina.
Da. A zašto? Zato jer će se ponuditi jevtina jednostavna uteha a neće se ići na istraživanje problema u korenu: zbog čega su ljudi danas toliko nezadovoljni vlastitim životom? Neće se ići do takvih pitanja kao što su „radim da bih živeo, a živim da bih radio”. Bojim se da će velika većina tih filozofa davati jevtinije umirujuće utehe i da će rezultat toga biti raznorazni intelektualni, da ne kažem filozofski bensedini. Naravno, i bensedin je bolji od očaja, tako da imam podeljeno mišljenje.
----------------------------------------------------
Bio inženjeringom protiv agresije i - filozofije
Ako je ljudsko biće i čovečanstvo na putu zastarevanja, tada je filozofija na putu odumiranja. Ako imamo u vidu razvoj biotehnologije, posebno genetike, jednu interakciju između psihologije, psihoneurologije, neuronauke i biotehnologije, onda ne bi do kraja trebalo isključiti njenu katastrofističku mogućnost. Na tome se u laboratorijama u svetu već radi, da se određenim genetskim inženjeringom za početak eliminiše mogućnost javljanja nekontrolisane agresije među budućim ljudima. Međutim, imajući u vidu ko bi, na osnovu današnjih odnosa moći, mogao kontrolisati primenu tih novih tehnologija, nije nerealno očekivati takvo programiranje ljudskih bića koje će isključiti sposobnost postavljanja pitanja poput smisla života i sličnih. A tamo gde više nema potrebe postavljati pitanja o smislu, nema više ni potrebe ni prostora za filozofiju. Taj destruktivni kritički naboj filozofije u budućem obezluđenom svetu neće imati svoj prostor. Oni kojima se dopada ideja finog programiranja budućeg beskonfliktnog sveta sasvim sigurno neće ostaviti mesta za filozofiju i u takvom svetu ona bi nužno odumrla.
Gordana Popović