Priče o strasti, priče o jadu

13.11.06

Roman “Priče o strasti, priče o jadu” američko-kanadske spisateljice Sandre Galand je dugo očekivani nastavak visoko ocijenjenog prvijenca “Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B.” Oba romana su dio trilogije o Žozefini Bonaparta.
Smješten na sam kraj 18. vijeka, roman “Priče o strasti, priče o jadu” kroz Žozefinine dnevničke zapise i Napoleonova strastvena, ponekad i uznemirujuća, ljubavna pisma, dočarava najkontroverznije godine života ove žene, u jednom od najburnijih razdoblja evropske istorije.
Od trenutka kada joj još nepoznati i neproslavljeni Korzikanac stavlja vjenčani prsten na ruku, pa do dana kada čitava Francuska kliče pred njenim nogama, proteći će nekoliko ljeta obilježenih velikim istorijskim događajima i lomovima: Bonapartinim pohodom na Italiju, Maltu i Egipat i rušenjem državnog ustrojstva Francuske. Glasine koje kruže o Žozefini - o njenoj rasipnosti, “prevarama”, političkim spletkama - dijelom su posljedice nesrećnih okolnosti, dijelom možda i proizvod nečijeg pakosnog hroničarskog pera, a da li su istinite ili ne, istoričari ni danas ne mogu da se slože. Sandra Galand daje potpuno novo viđenje čuvene Žozefine i u istorijskom kontekstu i u privatnom životu. “Priče o strasti, priče o jadu” objavio je “Magnet” u prevodu Dubravke Srećković-Divković.
Sandra Galand (1944. Florida) od 1970. godine živi u Kanadi, odakle je i govorila za naš list.

“Priče o strasti, priče o jadu” Vaš drugi roman iz trilogije o Žozefini Bonaparta opisuje četiri turbulentne godine iz života Žozefine i Napoleona. Zbog čega je taj period njihovih života, od 1796. do 1800. godine bio tako značajan?
- To je bio period u kome su svi bili testirani: vlada, Napoleon, kao i Žozefina. Njihov brak je bio na početku: da li će se održati? Napoleon je otkrio koliko mu Žozefina može pomoći da ostvari ciljeve.

“Priče o strasti, priče o jadu” nude čitaocima način da puno toga saznaju o Francuskoj revoluciji.
- Volim istraživanje i pokušaje da otkrijem šta se desilo. Bilo je teško raditi na ovoj knjizi, jer je radnja opisana u njoj, smještena između dva značajna perioda: između revolucije i carstva. O tome nije napisano puno knjiga, a uz dužno poštovanje prema Žozefini, malo se čemu može vjerovati. Zbog ove knjige putovala sam po svim mjestima u kojima je Žozefina bila, prateći Napoleona na njegovoj italijanskoj kampanji. To je djelovalo naročito prosvjetljujuće.

U ovom romanu pišete i o Napoleonovoj kampanji po Egiptu. Zašto je taj pohod za njega bio značajan?
- Egipatska kampanja bila je složena: direktorijum je želio da svrgne Napoleona i da ga udalji od Francuske. Napoleon prihvata izazov, i želi da slijedi tragove najvećih vojnih heroja u istoriji. Za Žozefinu je to bilo užasno vrijeme: oba njena sina i muž bili su, s tim se slažu mnogi, izgubljeni i nestali zauvijek.

Kao i prethodni roman i “Priče o strasti, priče o jadu” je napisan u dnevničkoj formi. Zašto?
- Iz jednostavnog razloga što sam tako osmislila trilogiju - da svaki nastavak počinje istim “glasom”, Žozefininim, u obliku dnevničke forme.

U Vašoj romanesknoj viziji Žozefina je izuzetna žena. Zašto su, po Vašem mišljenju, mnogi istoričari imali loše mišljenje o Žozefini?
- Da budem iskrena, smatram da je to iz razloga što su rani Žozefinini biografi bili muškarci i prikazivali su Napoleona kao velikog čovjeka, a za njih slavne žene nijesu ni postojale.

Koje su to najveće nepoznanice vezane za Žozefinu i Napoleona Bonapartu?
- Ne vjerujem da je Žozefina bila nevjerna i promiskuitetna, kao što to istoričari tvrde. Takođe, vjerujem da je Napoleon imao visoke ideale, da je on isprobavao vlast sa namjerom da zemlji donese demokratiju.

Posljednji dio trilogije je roman “Posljednji veliki bal na svijetu”. Šta će se desiti sa Vašim junacima?
- Posljednja knjiga opisuje uspon i pad carstva. To je veoma dramatičan kraj veoma dramatičnog života.

Vujica OGNJENOVIĆ