19. decembar
Žanu Liku Foreru
Negde pod kožom, tamo gde put postaje tečna, vidim Vašu sliku Sans titre 2,22 x 2, kako visi u Galeriji Y u Parizu.
Ili mi možda telo prožimaju boje, nijanse, linije.
Iako je ne posedujem, slika je moja.
Hvala
Delfin Hav
Delfin Hav,
Vaša razglednica me je veoma obradovala.
Obradovala me je zato što odlično poznajem taj osećaj. I sam doživljavam isto to dok čitam jednu pesmu Volta Vitmena i dok slušam neke od Betovenovih sonata. Da, to ide tako daleko da, u isto vreme dok mislim da posedujem ove stvari koje niko ne može da poseduje, imam osećaj da su to muzičko delo ili pesma napisani specijalno za mene.
Samo se po sebi razume da me je dirnulo što neko koga ne poznajem, daleko odavde, oseća isto dok gleda jednu od mojih slika: znači da sve ovo što radim nije uzalud.
Iako više ne odgovaram na pisma obožavalaca (nemam nažalost dovoljno vremena) i iako nije običaj zahvaljivati se na zahvalnici, ipak sam poželeo to da uradim, a naročito pošto je na razglednici stajalo ime i adresa.
Žanu Liku Foreru
16. januar
Gospodine Forer,
Još ovog puta ću dozvoliti sebi da pošaljem pismo i više Vam neću oduzimati vreme. Postidela sam se i na samu pomisao da ste mogli da poverujete da sam na razglednici napisala svoju adresu u nadi da ćete mi Vi odgovoriti.
Napisala sam je ispod svog imena da bih svoje telo postavila u koordinatni sistem koji predstavlja adresa. Adresa pošiljaoca bila je zamišljena najviše kao topografsko odredjenje: služi tome da precizira da se Vaša slika nastanila u toj i toj zemlji, u tom i tom gradu, u toj i toj ulici, na tom i tom broju, na tom i tom spratu - u meni, koja tu živim. Nije bilo nikakve zadnje misli da treba da mi odgovorite - makar ja tako mislim.
Iza adrese krila se pričica o tome da ni put kroz severnu Francusku, Belgiju, Nemačku i pola Danske u spavaćim kolima, čak ni šetnja do kuće sa prtljagom do navedene adrese sve do trećeg sprata nisu mogli da odagnaju to novo stanje iz mog tela.
To je stanje koje je teško shvatiti ili opisati. Najbliže tome je nešto što podseća na prijatnu neugodnost kod - da - zaljubljivanja ili lake groznice. Slabašni titraj u nervnim završecima.
Sad namerno ne navodim pošiljaoca na koverti u nadi da ste razglednicu bacili i tako možete bez obaveze da primite ovo pismo i da znate da ono što radite menja svet makar malo.
Srdačno D. H.
02.04.05
Autorka hit romana “Preporučeno” za Vijesti
Iselin Herman
Mlada Dankinja, Delfin Hav, vidjela je na jednoj izložbi sliku francuskog umjetnika Žana Lika Forera. Slika je na nju ostavila toliko jak utisak da je odlučila da Foreru pošalje pismo. Prepiska postaje sve intimnija i Delfin počinje da neznancu razgolićuje svoju dušu. Njena osjećanja prerastaju u veliku strast, a slikar joj uzvraća istom mjerom. Čeznu jedno za drugim iako se nikada nijesu vidjeli. Susret je neizbježan, kao i bolno razočarenje. Ukratko, ovo je siže erotskog romana “Preporučeno” danske spisateljice Iselin Herman, koji je nedavno objavila beogradska kuća “Okean” u prevodu Nataše Ristivojević-Rajković.Roman “Preporučeno” imao je planetarni odjek, a Iselin Herman je postala najuspješniji debitant u istoriji danske književnosti. Cjelokupan tiraž ovog romana je rasprodat u Njemačkoj, SAD, Engleskoj, Holandiji, Italiji, Švedskoj i Francuskoj, a preveden je i na još desetak jezika. Iselin C. Herman je rođena 1959. Studirala je na univerzitetima u Danskoj, Francuskoj, Italiji i Španiji. Radi kao urednik u izdavačkoj kući specijalizovanoj za knjige iz oblasti umjetnosti. Za “ART Vijesti” govorila je iz Kopenhagena gdje živi.
“Preporučeno” je Vaš prvi roman. Donio Vam je svjetski uspjeh. Da li ste bili iznenađeni odličnim prijemom romana u mnogim zemljama?
- Kada pišete knjigu to Vam je poput tajne porinuća u sopstveni svijet. Ja uvijek tačno znam kako će knjiga početi i kako će se završiti, ali ono što je između i što će se razviti tokom pisanja, to je impresivna i nadmoćna stvar, barem kada je pisanje u pitanju. Vi znate ponašanje glavnih likova, oni oživljavaju, mogu vam se više ili manje dopadati, i znate šta će im se na kraju desiti. Razlog što Vam pričam o ovom prosecu, je zbog toga što želim da objasnim kako je kada plivate u fikcionalnom okeanu, jer dok živite u skloništu koje ste sami izmaštali, nikada ni ne pomišljate da će bilo ko čitati Vaše riječi. Publika nije prisutna. To bi trebalo da bude kao posmatranje i praćenje preko sopstvenog ramena svakog minuta sopstvenog života. Dakle, odgovor na pitanje da li sam očekivala uspjeh, definitivno bi bio - ne. Ja čak nijesam razmišljala ni da ga objavim. Ne, sve dok mi moj muž... koji je uvijek moj prvi čitalac... i to vema dobar, nije rekao da sam napisala malo remek-djelo. Bila sam uzbuđena i veoma srećna. Bilo je to više od onoga što sam očekivala.
Ako govorimo o razlozima za pisanje romana “Preporučeno”, koji biste Vi razlog posebno istakli?
- Ponekad se život preokrene, ne vjerujem da ne postoji ijedan ljudski stvor a da u životu nikad nije prošao kroz žalost, patnju i tugu, tako velike, da pomisle da nikada više neće biti srećni. Moj život do 37 godine bio je veoma srećan i radostan. Naravno da sam i do tada imala povremenih trzavica, ali uopšteno, imala sam srećan život. Katastrofa me zadesila u životu, ne bih Vam sada o tome pričala, ali odjednom moj život nije bio više isti, nijesam znala gdje da usmjerim svoje misli, svoja osjećanja. Nijesam znala kako dalje da nastavim da živim. Prestala sam da se bavim izdavanjem knjiga (što je bilo moje zanimanje 15 godina) i počela sam da pišem roman, jer nijesam mogla ništa da učinim sa tugom koja se bila duboko uselila u moj život. Nasuprot tome, bilo je potrebno da pomjerim svoje misli na jedan potpuno drugačiji objekat, da pobjegnem, možete i tako reći. Bilo je potrebno da ispričam priču koja neće biti moja životna. Ne vjerujem u nastanak književnosti kao terapije i osjećanju da pišete ono što preživljavate. Ali, vjerujem u književnost kao iscjeljenje. Svi znamo kakvo uživanje možemo pronaći kada čujemo divnu muziku, ili kako smo bili uplašeni ili tužni kada smo kao djeca slušali priče.
“Preporučeno” je roman o unutrašnjoj strani čovječije prirode, o strasti i zavisnosti. Koliko su ispravne ove tvrdnje?
- Da, u pravu ste kada kažete da je “Preporučeno” roman o unutrašnjoj strani čovječije prirode. Ali, kao i knjige, i film i pozorišni komadi govore na drugi način o različitim pojavama. Svaki vid fikcije sadrži u sebi unutrašnju stranu ljudske prirode, pa se mogu odnositi na nježnost, krhkost, hrabrost, slabost, moć, i druge odlike ljudskog ponašanja. Tako da ja volim da kažem kako je roman “Preporučeno” o dvoje ljudi koji su izmislili jedno drugo, a da se nikada nijesu ni upoznali. Impresivna činjenica je samo i pomisliti da Delfin može biti četrdesetpetogodišnja žena, a ne vitka mlada žena, kao što mi obično vjerujemo da tako može izgledati, a Žan Lik Forer može biti bilo ko drugi...
Roman “Preopručeno” izgleda staromodno, ali priča je ipak vrlo moderna, zar ne?
- Vi možete tvrditi da “Preporučeno” izgleda staromodno. Jer, epistolarna forma potiče još iz francuske romantičarske tradicije, a forma pisama je sama po sebi staromodna. Smišljeno sam izabrala da smjestim zaplet radnje od prilike 20 godina unazad, jer sam željela da moji junaci pišu pisma, a ne da razmjenjuju elektronske poruke. Razlog je taj što sam željela da uključim aspekt čežnje. Čežnje za pismom. Čežnje za odgovorom. Elektronska pošta je veoma brz medij, jer možete primiti odgovor, veoma brzo poslije pritiskanja opcije “send”. Ali, ostaviti moje likove da pišu pisma, kao što se to činilo vjekovima, nametnula sam im žudnju, čežnju, čekanje, nedostajanje u međusobnom odnosu. Veliki dio knjige je o žudnji. Delfina baš o ovome piše u pismu od 20. avgusta: “I mislim o riječi čežnja i nedostajanje”, piše ona, “Zar ti se ne čini da čoveku nedostaje neki ili nešto što poznaje, a što odjednom više nije tu? Dok čezne za onim što ne poznaje? Čežnja se možda neprestano kreće kao duga...”
Rečeno je da postoji samo sedam ili osam vrsta priča na svijetu i da mi prepričavamo te priče na različite načine, da ih prikrivamo u drugoj formi... Mislim da je to tačno i da su sve priče u isto vrijeme i staromodne i moderne.
Vaš roman otkriva koliko mogu biti opasne iluzije, kao i mnoge nepoznanice, nesporazumi?
- Ne bih rekla da je “Preporučeno” roman o nesporazumima. Ja na njega gledam više kao na priču o važnosti imaginacije. U svakom ljudskom odnosu fantazija i imaginacija je bitna. Ako ne maštate sa voljenom osobom, vaš odnos će postati dosadan. Žan Lik i Delfin zamišljaju kakav je to život jednog i drugog, koji su oni izopačili, iz razloga što se nikada nijesu vidjeli. Ali, oni takođe izmišljaju sebe dok pišu. Ona odbija da pošalje svoju fotografiju Žan Liku, iako zna kako slikar izgleda, ali to ne ukazuje da ga ona poznaje, da zna kako će on reagovati kada shvati da je zaboravio pasoš na aerodromu ili kada prođe pored žene koja izgleda kao žena koju je nekada volio. To joj daje mogućnosti za maštanje. U stvarnom životu takođe je važno igrati takvu ulogu, i zamišljati situacije u kojima ste.
I iluzije su veoma bitne u ljudskom životu. Veliki norveški dramski pisac rekao je u jednoj od svojih drama: “Nikada nemojte oduzimati nekome život i laž”. Svi mi imamo iluzije u našim životima. Bez iluzija bili bismo otriježnjeni i razočarani.
Šta nam možete reći o savremenoj danskoj književnosti? Pojavilo se dosta novih imena. Koji su pisci uticali na Vaše pisanje?
- Nijesam baš neki ekspert za modernu dansku književnost. Ne znam da li zaista mogu nabrojati neka od značajnijih imena danske književnosti. Umjesto toga hoću da kažem da kada pišem, mislim na period kada sam u potpunosti posvećena pisanju, ja ne čitam ništa, ni reda, jer sam sasvim inficirana sopstvenim pisanjem. Kada ne pišem, uvijek razmišljam o svom sljedećem pokretu, jer naravno pisci ne pišu uvijek, što je dokaz da dobra knjiga nastaje samo iz želje za pisanjem. Ponekad čak i osjetim jaku ljubomoru jer zaista, zaista želim da napišem dobru knjigu ili filmski scenario. Prema tome, naglasila bih da mi se veoma dopao scenario filma “Čudesna sudbina Amelije Pulen” i roman “Sjenke na vjetru” savremenog španskog autora Karlosa Ruisa Zafona.
Pored ovog debitantskog djela napisali ste još romana, kao i knjige za djecu...
- Poslije romana “Preporučeno”, koji je bio moje prvo djelo, napisala sam još 3 romana za odrasle i 5 knjiga za djecu. Iz prve kategorije je roman “Where the moon lies” (2002; preveden na njemački i švedski), čija se radnja dešava u Damasku (Sirija), tamo sam boravila 6 mjeseci sa svojim suprugom i tri dječaka, kako bih obavila istraživanja. Roman je, kao i “Preporučeno”, o ženi obmanutoj sudbinom. To je ljubavna priča ili bolje reći ljubavni trougao između Amerikanke, novinarke, zaljubljene u damaskog muzičara. On joj ne može uzvratiti ljubav, a ona, iz utjehe spetljava se sa jednim arapskim biznismenom. Biva kasno kada ona spozna svoju istinsku ulogu u tim odnosima. To je roman u kome se zapad upoznaje sa istokom, o islamu i tajnoj policiji. Roman podsjeća na arapsku 1001 noć.
Godine 2003. napisala sam roman u obliku dnevnika školskog učitelja sa malog danskog ostrva. On jedne noći nerado pušta u posjetu čovjeka, političkog aktivistu koji je u 19. vijeku bio zatvoren na tom ostrvu. Čovjek se zove Dampe i on je stvarna ličnost, tako da sam ja istraživala taj slučaj i tri zime sam živjela na tom malom ostrvu (740 m dugo, 320 m široko), na kome živi mala zajednica od 118 ljudi. I naslov romana je “Dampe”, on nije prevođen i imao je loše prikaze u Danskoj. Ja najviše volim ovaj roman od svih mojih knjiga, jer on traži čitaoce koji vole tu temu.
Tri romana za djecu objavila sam 2001. godine. Njih je ilustrovao moj najstariji sin, tada petnaestogodišnjak, a riječ je o svijetu malih ljudi koji žive u kaminu. Pogledajte pažljivo, vidjećete da oni žive u razgorjelom drvetu! I na kraju spominjem da će mi u toku mjeseca izaći jedna veća knjiga za djecu “Fadul and all that jazz”; dešava se u Damasku u drevna vremena kada su ljudi letjeli na ćilimima, jahali slonove, i kada je svijet bio u potpunosti drugačiji. To je takođe priča o dobru i zlu i i prijateljstvu četvoro djece. Moj najstariji sin sada ima 19 godina i uradio je sve ilustracije.
Šta trenutno pišete?
- To je uvijek tajna. Čak i da je znam, ja to nikada ne otkrivam. To ostaje tajna između mene i teksta. U drugom slučaju, odala bih priču.
Ništa ne prihvatajte kao gotovu činjenicu
- Dok pišem, niko, zaista niko ne zna sa čim se ja bavim. Taj proces je velika tajna između mene i teksta. Kao tajna strast, može se reći. Kada bih počela da govorim o svom pisanju u toku tog procesa, ideja bi mi oslabila i počela bih da sumnjam u priču i izgubila bih elan. Dakle, u tom kreativnom procesu nikada ne postoji ni najmanja ideja o čitaocima, niti o kritici, pa ni o određenom uspjehu. Ako usput očekujete uspjeh, onda ga nijeste ni dostojni.
Moj životni moto bio bi: nikada ništa ne prihvatajte kao gotovu činjenicu. Ja sam i dalje veoma iznenađena kako taj epistolarni roman živi svoj sopstveni život, sada u Vašoj zemlji, godinu dana ranije u Japanu. To je veoma čudno i dinamično.
Priča djevojčice od četiri godine
- Prošle godine sam napisala knjigu za koju mogu reći prvi put da je moja lična priča. Protagonistkinja je četvorogodišnja djevojčica, ona provodi ljeto sa đedom, jer su joj roditelji odsutni. Ona zamišlja da su mrtvi, jer se nijesu čak ni pozdravili sa njom. To je knjiga o jednom danu u životu djeteta, sa svim maštanjima, iluzijama, fantazijama i agonijama, svim bajkama kojima je obojen dječiji život. Djevojčica podsjeća na mene kada sam bila mala, đed, ujaci, svi ti odnosi su mi bliski, poznajem ih kao samu sebe. To nije sto posto lična priča, jer kao autor, morate šminkati scene i izmišljati, jer u protivnom bilo bi dosadno. Knjiga će sljedećeg mjeseca biti štampana u Švedskoj.
Što se tiče knjiga za djecu, 1998. sam napisala roman “The King of Southern Spain and all that Jazz” bajkovitu storiju o kralju južne Španije. On je triput u životu mogao iskoristiti priliku da bude nevidljiv. To je priča o dobru i zlu i uskoro će se po njoj snimiti film.
Vujica OGNJENOVIĆ