Opšte je poznato da mnoge pristupnike nekom revolucionarnom pokretu u usponu privlače izgledi na naglu i spektakularnu promenu njihovih uslova života. Revolucionaran pokret je upadljivo oruđe promene. (...)
U moderno vreme, masovni pokreti uključeni u ostvarivanje ogromnih i brzih promena jesu revolucionarni i nacionalistički - napose i u spoju. (...)
Postoji u nama sklonost da sile koje uobličuju naše postojanje nalazimo izvan nas samih. Uspeh ili neuspeh se u našoj svesti neizbežno vezuju za stanje stvari izvan nas. Baš zato ljudi s nekim osećanjem ispunjenosti misle da je ovaj svet dobar, i voleli bi ga konzervisati takvog kakav jeste, dok se osujećeni zalažu za korenitu promenu. Sklonost da se za svim uzrocima traga izvan nas samih održava se čak i kad je jasno da stanje u kojem se nalazimo jeste proizvod ličnih svojstava kao što su sposobnost, karakter, izgled, zdravlje, i tako dalje... (...)
Samo nezadovoljstvo ne budi neminovno i želju za promenom. I drugi se činioci moraju uključiti da bi nezadovoljstvo preraslo u neprijateljstvo. Jedan od njih je neki osećaj moći. (...)
Ljudi koji se upuštaju u preduzimanje velike promene obično osećaju da poseduju neku neodoljivu moć. (...)
Postoji jedna temeljna razlika između čari masovnog pokreta i čari praktične organizacije. Praktična organizacija pruža prilike za samounapređivanje, i njena draž je uglavnom u ličnom interesu. S druge strane, masovan pokret - posebno u njegovoj aktivnoj, obnoviteljskoj fazi - ne privlači one koji nameravaju da ističu i unapređuju voljeno lično ja, već one koji žude da se oslobode neželjenog sopstva.1 Masovni pokreti svoje sledbenike privlače i okupljaju ne zato što mogu da podmire potrebu za samounapređenjem, već zato što mogu da utaže strast za samoporicanjem. (...)
Vera u svetu stvar u zamašnoj meri je zamena za izgubljenu veru u sebe.
Što je manje opravdano da čovek polaže pravo na vlastitu izvrsnost, to je on spremniji da polaže pravo na izvrsnost svoje nacije, svoje religije, rase ili svete stvari. (...)
Jedna od najmoćnijih privlačnih draži masovnog pokreta jeste to što on pruža zamenu za pojedinačnu nadu. (...)
Iako nezadovoljnih ima na svim stazama života, oni su najčešći u sledećim kategorijama: (a) siromašnima, (b) neprilagođenima, (v) odbačenima, (g) manjinskim življem, (d) maloletnicima, (đ) slavoljubivima (bilo da se suočavaju s nepremostivim preprekama ili neograničenim mogućnostima), (e) robovima nekog poroka ili opsesije, (ž) nemoćnima (telesno ili umno), (z) neobuzdano sebičnima, (i) dosadom mučenima i (j) grešnima. (...)
Ljude na pobunu ne goni stvarna patnja već ukus boljih stvari. (...)
Postoji nada koja deluje kao eksploziv, i nada koja nas obuzdava i uliva nam strpljenje. Posredi je razlika između neposredne i udaljene nade. (...)
Ukoliko čovek nema dara da nešto učini od sebe, sloboda je žuljavo breme. Čemu sloboda izbora kad je lično ja nedelotvorno? Masovnom se pokretu priključujemo da bismo izbegli pojedinačnu odgovornost, ili da bismo se, kako reče jedan vatreni mladi nacist, "oslobodili od slobode".2 Nije to bilo puko licemerje kada su se nacisti od ugleda proglašavali nevinima za sve grozote koje su počinili. Smatrali su se prevarenima i omalovaženima kad je od njih zatraženo da podnesu odgovornost za slušanje naređenja. Nisu li se bili priključili nacističkom pokretu upravo da budu oslobođeni odgovornosti? (...) Združeno s kreativnošću, siromaštvo je obično slobodno od osujećenosti. To jednako važi za siromašnog zanatliju vičnog svom poslu i za siromašnog pisca, slikara ili naučnika koji potpuno vladaju svojim stvaralačkim moćima. Ništa toliko ne potkrepljuje naše samopouzdanje i ne miri nas sa samim sobom koliko trajna sposobnost da se stvara; da se gleda kako stvari rastu i razvijaju se pod našom rukom, iz dana u dan. Opadanje ručnih veština u moderno vreme možda je jedan od uzroka proširene osujećenosti i veće podložnosti pojedinaca masovnim pokretima. (...)
Jedan masovan pokret u usponu svoje sledbenike privlači i drži ne svojom doktrinom i obećanjima već utočištem koje nudi od teskoba, praznine i besmisla pojedinačnog postojanja. (...)
Trajno neprilagođeni jesu oni koji, usled nedostatka dara, ili neke nepopravljive telesne ili umne mane, ne mogu da čine ono što žele svim svojim bićem. Nikoje dostignuće u drugim oblastima, ma kako spektakularno bilo, ne može im dati osećaj ispunjenosti. Ma šta da preduzmu, to postaje strasna potraga; ali oni nikad ne stižu na cilj, nikad ne staju da predahnu. Oni dokazuju činjenicu da nikad ne možemo imati dovoljno onoga što odista želimo, i da najbrže i najduže trčimo kad bežimo od sebe.
Trajno neprilagođeni mogu da nađu spas jedino u potpunom odvajanju od sebe; i obično ga nalaze gubeći se u kompaktnom kolektivitetu nekog masovnog pokreta. Odustajući od pojedinačne volje, suđenja i ambicije, i stavljajući sve svoje sile u službu nekoj večnoj stvari, oni se najzad odižu sa beskrajne trake koja ih nikad ne može dovesti do ispunjenja. (...)