Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Roden sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedu ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu i nije baš dobro znao engleski. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj školi za dresiranje pasa, gde sam se našao bežeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta mog pretvaranja u razlicite opcinjujuce životinje.
Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrštenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti kao prirucnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodic za neupucene. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepašcenje knjige su mi do sada prevedene oko sto puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kriticari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.Najveca razocaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.
Novi milenijum za mene je poceo 1999. godine (sa tri obrnute šestice) trecim bombardovanjem kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna.
U 21. vek ušao sam preko pozorišnih dasaka. Palindromske godine 2002. Vladimir Petrov „pustio je prvu interaktivnu pozorišnu lastu u Moskvu i osvojio rusku prestonicu bez bitke“ postavivši na scenu „Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra Cehova“ moj „pozorišni jelovnik – Za uvek i dan više“. Iste godine Tomaž Pandur izgradio je kulu sa 365 sedišta i u njoj je kao u cirkusu na pesku igrao „Hazarski recnik“ u Beogradu i LJubljani pretvarajuci na ocigled publike rec u meso i vodu u vreme. Godine 2003. petrogradski „Akademski teatar Lensov“ docekao je jubilarne bele noci i tristagodišnjicu svoga grada predstavom mog komada „Kratka istorija covecanstva“.
Sve u svemu mogu reci da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošcu podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.
Uvodnik Milorada Pavića
Andre Clavel je u švajcarskom listu Journal de Geneve uporedio Hazarski rečnik sa "krčmom u kojoj svaki gost sastavlja jelovnik prema sopstvenom ukusu". Duhovita opaska koja se može primeniti i na ono što sada radim. Posle tri romana objavljena u protekloj deceniji zaželeo sam da se okrenem pozorištu. Dramatizacijom i dopisivanjem u pozorišnom ključu nekih scena iz moje proze hoću gledaocima, rediteljima i pozorišnim kućama da omogućim veću nezavisnost od pisca i veće učešće u stvaranju pozorišnog teksta.
Drama koja je tako nastala mogla bi se zaista uporediti sa jelovnikom u gostionici. Kao što se jelovnici obično sastoje od nekoliko predjela, jednog, ili više glavnih jela i od izbora poslastica na kraju, pa gost sam po svom ukusu komponuje večeru, tako se i u drami Zauvek i dan više nudi nešto kao "pozorišni jelovnik".
U skladu s takvim namerama pisca predlaže se jelovnička struktura pozorišnog komada: 3+1+3 (tri uzajamno zamenljiva "predjela", jedno "glavno jelo" i tri uzajamno zamenljive "poslastice" na kraju). Gledalac, reditelj ili upravnik pozorišta mogu, dakle, da izaberu bilo koji od tri uvodna dela drame za početak i bilo koji od tri završetka predstave. Ali, nikako ne bi trebalo da uzmu više "predjela" ili više "poslastica" uz istu večeru.
Tako će ova pozorišna ljubavna priča o Petkutinu i Kalini u jednom teatru imati jednog reditelja i happy end, u drugom pozorištu ta ista priča u režiji nekog drugog reditelja završavaće se tragično, a u trećem na neki treći način i u nekoj trećoj režiji i glumačkoj podeli.
Ako se sve mogućnosti uzmu u obzir, može se od ljubavne priče o Petkutinu i Kalini načiniti devet različitih kombinacija i gledaoci mogu da vide devet predstava koje se tekstualno i režijski razlikuju jedna od druge. Naravno da je ma koja od tih devet verzija neophodni minimum koji gledalac dobija, bolje reći potpuna klasična drama na kakvu smo navikli. Razlika je ovde u tome, što se od minimuma može ići i dalje. Ukoliko više verzija vidi, gledalac će sticati sve širu predstavu o ljubavnoj priči Petkutina i Kaline i o njenim mogućim ishodima, jer uvodni delovi su u međusobnoj vezi, kao što su uzajamno povezana i sva tri kraja drame Zauvek i dan više.
Da zaključimo. Gledalac može da bira kraj predstave kakav želi, reditelj može da odabere tip dramskog dela koji mu najviše leži, a pozorište može da se, najzad, udruži sa drugim pozorištima u zajedničkom projektu. Postoje i druge mogućnosti, kao što su uzajamna gostovanja ako se različite verzije igraju u raznim gradovima, ili, u krajnjem slučaju, jedno pozorište može da uzme, recimo, tri reditelja da iz večeri u veče nude svaki svoju verziju teksta i predstave o Petkutinu i Kalini. Najzad, postoji zanimljiva mogućnost da se od komada Zauvek i dan više načini "Festival jedne drame" na kojem bi devet pozorišta prikazalo, u devet različitih režija i svako sa svojom grupom glumaca, svih devet verzija teksta.
Kao kod svih večera odmor i ovde dolazi pre slatkiša.