01.01.00
Politika
22.01.2000.
Istraživanja
Kišova rodna kuća
Subotički pisac Boško Krstić napisao je knjigu "Potraga za ulicom divljih kestenova", sa podnaslovom "Subotičke uspomene (na) Danila Kiša", koju je objavio "Kairos" iz Sremskih Karlovaca
Uknjiževnom zapisu "Apatrid", koji je Danilo Kiš ispisao pri kraju života, njegov junak, alter-ego i fiktivni dvojnik, kaže: "Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi. I ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom, u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio".
Fantastična povest o apatridima kojima obiluje književna Evropa i preostali deo sveta, koju u Kišovom slučaju ne valja shvatiti doslovno, budući da je njegov rani "porodični ciklus" ("Bašta pepeo", "Peščanik", "Rani jadi") prošaran autobiografskim iskazima, od kojih su mnogi potvrđeni iskazima drugih, ali i mnogobrojnim intervjuima i proznim zapisima u kojima pisac govori o vremenu i podneblju u kojima je živeo.
Do pariskog doma
Subotički pisac Boško Krstić, čiji je roman izuzetne upečatljivosti pre nekoliko godina bio u najužem izboru za NIN-ov roman godine ("Kaštel Beringer"), napisao je knjigu "Potraga za ulicom divljih kestenova", sa podnaslovom "Subotičke uspomene (na) Danila Kiša", u kojoj je sažeo svoja višegodišnja traganja za toposima Kišove proze i njegovog detinjstva, ali i za kasnijim piščevim prebivalištima, sve do pariskog doma, iz kojeg je Kiš otišao na poslednji put bez povratka.
Nalazeći u Kišovim knjigama i svedočanstvima nostalgično-ironičnu evokaciju detinjstva, u tragično uzburkanim vremenima holokausta i kataklizme mnogih naroda, Krstić ispisuje narativnu celinu koja je žanrovski višesmislena i ambivalentna: biografske činjenice se ovde ukrštaju sa poetskim slikama i kasnijim prisećanjima, fotografijama i dokumentima iz lične i porodične zaostavštine. Na drugoj pak strani Krstić fino tka priču o preplitanju životnih fakata i književnosti, izbegavajući klopku pozitivističkog biografizma i veličanje "pozajmica iz života". Ujedno, to je i memoarski ogled, budući da Krstić traga po Subotici, sopstvenom i Kišovom rodnom mestu, pokazujući kako toposi gradova i ulica volšebno uplovljavaju u nove imaginativne celine.
Pisac kao književni junak
Potraga za Kišovom rodnom kućom, uz kopanje po katastarskim knjigama i matičarskim kupusarama, za ulicom divljih kestenova i mnogim drugim opsedantnim simbolima Kišove poetike, dovodi do čudnih i neočekivanih otkrića. Kišova rodna kuća, uništena u ratu, prepoznaje se upravo na mestu solitera u kojem njegov naknadni biograf stanuje, dok se aleja kestenova otkriva u Novom Sadu, gde Kišov otac i veličanstveni književni junak Eduard Sam nestaje u pogromu na novosadskom Štrandu. Uz mnoge događaje i nesporazume koji se pletu oko Kišovih knjiga i njegove književne sudbine, Krstić postiže mnogo više nego što bi se dalo naslutiti na osnovu polaznih istraživačkih stavova.
Mnoge koincidencije i apsurdni sukobi sa palanačkim duhom i poslednjim odsevima (da li baš poslednjim?) ždanovizma u našoj kulturi, u Krstićevom memoarsko-esejističkom tekstu se iskazuju kao kob i humus na kojem se uvek stvarala nadmoćna književnost. Tako se i pisac, koji svojim životom i delom nudi neočekivane epifanije u ravni velikih književnih junaka našeg vremena, pojavljuje kao književni junak čija sudbina se iskazuje kao suštinska potvrda kulture i pamćenja.
U tom smislu Krstićeva knjiga o Kišu ostaje kao nezaobilazno svedočanstvo koje će obradovati mnogobrojne čitaoce Kišovog dela i buduće istraživače i književne tumače.
Milan VLAJČIĆ