24.05.04 Večernje novosti
Provokativne stranice
Čarls Bukovski: "Post office"
"NAJUSPEŠNIJI, najavanturističkiji i najimpresivniji među svojm junacima je on sam - Čarls Bukovski." Tako je napisao jedan pariski nedeljnik kada se u zemlji Gala pojavio na francuskom njegov roman "Post Office" ("Pošta") koji naš list objavljuje sutra u biblioteci "Novosti".
On je, nastavlja isti list, antikonformizam, usamljena pobuna, kontraintelektualizam, nered, provokacija, skandal! Da je sve to tačno, pisac navodi i u "Pošti", kada opisuje svoj dolazak kod njegove "ribe": "U hodniku njene zgrade bio je znak: "Nikakva galama ili nered nisu dozvoljeni. Televizori da se gase u deset uveče. Ovde ima radnog naroda."" Naravno, Bukovski, koji se grozio svake naredbe, ovo u romanu ispisao je posebnim slovima.
A naša kritičarka i rediteljka nekih njegovih dela Tanja Mandić napisala je još 1991. poduži esej o ovom piscu, u kojem, između ostalog tvrdi: "Neiscrpan tematski izvor za mnogobrojne priče, pesme, romane, Bukovski je našao u životnom iskustvu, u preživljenim dramama iz detinjstva, mladosti i vremena kada je lutao SAD, klošario, opijao se radio besmislene poslove da bi preživeo, u galeriji čudaka koje je upoznao u gradu svog života, Los Anđelesu."
Tek kada je prevalio šestu deceniju života, o njemu su u SAD počeli da pišu, ali više zbog skandala, nego zbog njegovih knjiga. U Evropi je, međutim, otkriven rano. Najpre u ondašnjoj Zapadnoj Nemačkoj, potom u Francuskoj, a zatim u Italiji. Hvalili su evropski kritičari njegove knjige, naročito "Poštu". Čarlsovi junaci, pored njega samog u svojstvu naratora, oduševljavali su kritičare. Isticali su i ambijent koji je opisivao, pa bilo to da je bar, bordel, bolnica, klanica, zatvor, ludnica, ulica. Podržavali su i njegov stil koji je napadan, silovit, bezobrazan, drzak, sirov, prost, razdražljivo provokativan. NJegovim pesmama bio je oduševljen i slavni Žan Pol Sartr.
Na pitanje novinara iz Nemačke zašto je pesimista, i da li misli da je čovečanstvo bez nade, Bukovski je odgovorio: "Nisam ja stvaralac. Ja sam kao pauk koji tka svoju paučinu. To je sve što on ume da radi. To što radimo, činimo zbog prirodnog instinkta. Ne znamo čak ni zašto to radimo. Kad bismo znali, ne bismo više uspeli da to radimo. Ne verujem u učenje, u kulturu. Verujem jedino da se dešava ono što se dešava i produžavam tim putem."
Na pretposlednjoj strani romana "Pošta" dug je dijalog između njega, tačnije Henrija Kinaskog, mališana i mlade crnikinje. Na kraju Bukovski završava roman: "Ujutro je bilo jutro i još sam bio živ. Možda ću da napišem roman, a onda sam to uradio."
Jedan kritičar je napisao u maloj američkoj reviji za Bukovskog, kada je već bio u godinama, da je "pisac koji obećava". Uopšte na to nije naljutio. Naprotiv, izjavio je: "Ja zaista starim i nalazim da je to zapravo očaravajuće. Mnogo sam toga video." Pisac nije krio ni svoje mišljenje o generaciji: "To može da zvuči samoljubivo, ali mislim da ću ja biti jedno kasno - otkriće!"
Sudeći po tiražima njegovih knjiga danas, Bukovski se nije prevario i ostao pisac "koji obećava"...
Dušan STANKOVIĆ
Život pisca na filmu
BARSKA MUŠICA
ROMAN "Pošta" Čarlsa Bukovskog nije još prenet na film, ali od oko tridesetak njegovih književnih ostvarenja, na velikom ekranu ih je, od 1981. zaživela gotovo polovina!
Te godine su prve na veliki ekran prenete njegove "Priče o običnom ludilu", koje su bile inspirisane njegovim životom, potom su 1984. snimljene "Ubice", a 1987. film "Barska mušica" Barbeta Šredera direktno je inspirisan burnim životom samog Bukovskog: Miki Rurki u jednoj od svojih najboljih uloga igra lik Henrija, Čarlsa Bukovskog, američkog narednika, koji je posle Prvog svetskog rata bio u okupacionim snagama u Nemačkoj, i gde se iz njegove veze sa Nemicom Katarinom Fet rodio mali Čarls!
U "Barskoj mušici" Henri Kinaski, pesnik i alkoholičar, koji se kao glavno ime i lik, pojavljuje i u "Pošti" i u nekoliko drugih dela Bukovskog, provodi život po barovima Los Anđelesa, pijančeći svake noći. Jednog dana sreće Vandu (Fej Danavej), takođe alkoholičara, nastaje jedna totalno "zamagljena" romansa. U nju se upliće izvesna Tjuli Sorenson (Alis Krig), koja hoće da štampa Henrijeve poeme. Vema brzo on postaje slavan, ali na kraju Šrederovog filma jasno je naznačeno da "Henri" Bukovski, kao ni "Vanda" Danavej, ne mogu da se izvuku iz vrtloga alkoholizma!
Čak tri igrana filma, doduše kratke forme, bila su, ko zna zašto, inspirisana baš istom pričom Bukovskog "Donesi mi svoju ljubav"!
M. K.
Večernje novosti
23.05.2004.
Raspusni – poštar
Kada se pre dve decenije pojavio na srpskom jeziku roman “Post Office” (“Pošta”), kao osmo delo prevedeno na naš jezik,pisac je u SAD već bio “potpisnik” tridesetak knjiga, koje nisu baš previše uzbuđivale američku javnost, za razliku od evropske. Ovaj roman, inače, naći će se na kioscima u sredu kao izdanje našeg lista u biblioteci “Novosti”.
Junak Kinaski je raznosač pisama. I evo kako Bukovski koji je u mladosti bio isto što i njegov dvojnik u knjizi, a tako se i u stvarnosti kao dete zvao, piše u romanu:
“Krenuli bismo sa pola sata zakašnjenja, a ipak se od nas očekivalo da razdelimo svu poštu i da se vratimo na vreme. Jednom ili dvaput nedeljno, već sasvim iznureni, izmrcvareni i izjebani, morali bismo da odlazimo na noćnu smenu, a tamo je raspored bio nemoguć - kamion nije mogao tako brzo da ide. U prvom krugu bi morao da propustiš četiri- -pet kutija tako da su u sledećem bile pretrpane, a ti bi sav obliven znojem zaudarao i nabijao poštu u xakove. Bio sam sjeban načisto. Xonstoun se pobrinuo za to. “(Xonstoun je bio njegov šef u pošti.)”
Pošto se roman “Pošta” pojavio na srpskom, neki beogradski kritičari, među njima i pokojni Bogdan Mrvoš, pisali su da se njegova dela Srbima dopadaju iz tri razloga. Piše sažetije nego Hemingvej(!) i bez ikakvog okolišenja. Svedoči o žestokim stvarima koje se događaju u seksu, dok se pijanči, u dokoličenju i skitalaštvu! To je izazovan život koji priželjkuje svaki čitalac! Pisac se, inače, u razgovorima za novine, često kleo da sve što je napisao 95 odsto je istinito i da je to doživeo, čuo ili video.
- Izašli smo i gledali neki striptiz. Pili, vrištali i smejali se - priča glavni junak “Pošte”. - Ne znam ko je imao para, ali mislim da su bile drugarove, što je za promenu, bilo lepo, a ja sam se samo smejao i vatao onu ribu za dupe i butine, i ljubio je, i nikoga nije bilo briga. Dok traje novac, traješ i ti...
Iako je živeo boemski i uvek “do dna”, u njegovim delima, nema ni pomisli da se glavni junak “Pošte” ili neki njegov drugar ubije zbog nemaštine ili “zle sreće”. Zbog toga ga je novinar jednom prilikom upitao zašto u njegovim delima nema ni reči o tome.
- Samoubistvo se dešava kad dopustite da vas obeshrabri igra u kojoj učestvujete. Voleli biste da bacite kockice još jedanput, da pokušate novo deljenje, jer znamo dobro da je u pitanju igra. Iz ovog se rađa ideja samoubistva. Bez veze je što morate da prerežete sebi grlo, i to je ružno i strašno. Gomila činjenica vas goni ka izvršenju samoubistva, dok vas nešto savetuje da sačekate, jer možda ga nećeš preseći čisto, pa ćeš do kraja života ostati sa pola gubice. Uvek sebi govorim da može biti i gore i to mi stalno daje snage. Tako sam ja napravio svoj izbor protiv samoubistva. Barem, mislim da jesam!
Kad su, inače, svojevremeno u SAD objavljena njegova dela u tridesetak knjiga, kritičari su izveli zaključak da je životna filozofija Bukovskog mogla da se svede na vrlo jednostavan životni kredo: “Potroši što više žena uz što više alkohola”! Ta tvrdnja, u društvu vladajuće klase čija je deviza bila “obogati se, makar i prevarom”, bila je primamljiva ne samo za “ludake” koji su obožavali delo Bukovskog, nego i za običan svet siromašne većine. Neki su, čak, protumačili stvaralaštvo Bukovskog “podsvesnom težnjom” da se “prikloni neredu u redu” zbog fašizma i svega onoga što će se desiti za vreme i posle Drugog svetskog rata.
Rođen je u Nemačkoj odakle su mu se roditelji 1923. odselili u SAD, kada je Bukovski imao samo tri godine. Pobegli su od velike nemaštine, koja je tih godina pred svetsku ekonomsku krizu vladala u tek stvorenoj Vajmarskoj Republici, koja je morala državama pobednicama da plaća odštetu za upravo završen Prvi svetski rat. Bio je to i početak pogroma nad jevrejskim narodom...
NJEGOV PREDSEDNIK
VOLEO sam predsednika Frenkija Ruzvelta - pričao je Bukovski. - On je imao odličan program za siromašne za vreme velike krize. Tu je Frenki imao stila. U suštini, verovatno nikada nije mario za sirotinju, ali umeo je lepo da govori i posedovao je milozvučan glas i imao vrhunskog pisca govora. Ali vodio nas je u rat i zbog toga je u uxbenicima istorije ostao veliki. Svi predsednici u ratu imaju veliku moć i zato kasnije dobiju u knjigama istorije i više stranica...
STROGA NJUŠKA
- U STARA dobra vremena pre ženidbe ili, ako baš želite, u vreme kada sam se družio sa mnogo žena, ostajao bih u krevetu po tri, četiri dana. Jeo sam konzerve s pasuljom, vraćao se u krevet i opet ustajao i tako, tri, četiri dana. Posle bih se fino obukao, izašao u šetnju i sunce bi sijalo savršeno, zvukovi su bili bajni, bio sam nabijen energijom kao kad napuniš bateriju. Prva ljudska njuška koju bih ugledao odmah bi uništila pola moje energije. Ta jezovita, tupava bezosećajna njuška, stroga i nabrijana kao kapitalizam - govorio je pisac novinarima.
Dušan STANKOVIĆ
Večernje novosti
22.05.2004.
Boem do kraja
IMA u romanu "Post Office" ("Pošta") Čarlsa Bukovskog, koji naš list objavljuje iduće srede, mnogo lirskih crnohumornih opisa "promašenog čoveka" koji umesto da radi u državnoj službi po osam časova dnevno za sigurnu platu, luta ulicama ili ide na konjske trke ne bi li zaradio koji dolar za flašu piva i hamburger.
"Jednom sam imao devojku", piše Bukovski u "Dnevniku" (prevod Flavio Rigonat, izdavač "Lom"), "koja mi je rekla: "U lošoj si formi, istovremeno si član anonimnih alkoholičara ili anonimnih kockara." Ali nije se bunila zbog tih stvari, osim ako bi zasmetale krevetskim vežbama. Sećam se prijatelja koji je bio strastveni kockar. Jednom mi je rekao: "Ne zanima me da li dobijam ili gubim, važna je samo kocka". Ja nisam takav, previše sam gladovao u životu. Prazan džep ima neku primesu romantizma, samo kad si jako mlad."
Iako je Bukovski rođen kada je počinjala velika svetska ekonomska kriza, početkom tridesetih prošlog veka, zadah bede ostavio je traga u njemu. I u "Pošti" se vidi da je bio junak pun sirove snage, nosio je u sebi želju za drukčijim životom i nije hteo da prihvati svakodnevno životarenje koje mu je društvo nudilo. U romanu junak Henri Kinaski dobija od uprave Pošta SAD izveštaj o predloženim protivmerama zbog njegovog zakašnjenja. U njemu piše: "Ovim vas unapred izveštavamo o donesenom predlogu za vašu suzpenziju u trajanju od tri dana, neplaćeno ili za neke druge discilinske mere ocenjene kao odgovarajuće..."
Prisećajući se pređenog "puta" on će u "Dnevniku" 18. 1. 1992, u 23.59, zapisati: "Eto, krećem se napred-nazad između romana i pesama i hipodroma, i još sam živ. (...) Ovo je takmičarsko društvo. Oni žele da ti izgubiš da bi oni dobili. To im je u krvi i jasno se to ispoljava, čak i na autoputu. (...) Uvek postoje oni koji staju u odbranu retardiranih članova društva zato što ne shvataju da su ti ljudi retardirani. A to ne shvataju zato što su i sami retardirani. Živimo u retardiranom društvu i zato se oni tako i ponašaju i rade jedni drugima ono što rade."
Odmah posle smrti, marta 1994, italijanski dnevnik "Korijere dela sera" objavio je dug tekst o tome kako je počinjao uspon pisca Bukovskog. Ukratko, čovek koji je više od bilo koga promenio život Bukovskom (i obrnuto) bio je, izvesni, DŽon Martin. NJihovo prijateljstvo počinje sredinom šezdesetih godina, kada su zajedno štampali pet pesama koje su potom odmah rasprodate. "Tada sam bio upravnik preduzeća za stečajni postupak", sećao se Martin, "kad sam sreo Bukovskog. Radio je u pošti, pa sam mu predložio da ostavi posao i postane profesionalni pisac. Ja bih u tom slučaju bio izdavač. Obećao sam mu i stalnu stipendiju. Da li je bio iznenađen pomislivši da se radi o dvojici ludaka? Ni slučajno! Čarls je znao da je genije, čekao je da naiđe neko ko će ga zapaziti".
Drugom prilikom, dobar poznavalac američke književnosti Fernanda Pivano izjavila je: "Kad sam se rastajala od njega posle dužeg razgovora, ljubio mi je ruke kao engleski student 19. veka".
Razlozi zbog kojih je napustio poštu gde je radio mogu da se vidi iz razgovora za novine. On nije voleo da bude raznosač pisama preko dana, a evo i zašto: "Zato što preko dana uopšte ne funkcionišem kako treba. I oduvek sam bio takav. I dok sam bio dete, čekao bih da zađe sunce, pa da počnem nešto da radim. Majka mi je govorila: "Šta se to s tobom događa? Ne radiš ništa po ceo dan, a onda čim padne mrak, ti poludiš." Izgleda da sam noćna ptica."
LEKA - BUKOVSKI
SVE dnevne beogradske novine prenele su izveštaj sa konferencije za štampu održane oktobra 1994. u RTS, povodom završetka filma Slobodana Ž. Jovanovića pod nazivom "Pokvarenjak" o Čalsu Bukovskom. U ovoj sedamdesetominutnoj TV priči ulogu pisca tumačio je Branislav Lečić, a songove je pevala mlada glumica Ana Sofrenović. Kompozitorski povratak džezu napravio je Zoran Hrisitć. Film je na RTS prikazan 7. oktobra iste godine.
ŽENE GUNĐALA
ŽENE zovem gunđala, jer im frajeri nikada nisu po meri - žalio se pisac. - Čoveče, ako samo ukapiraš šta znači ta njihova histerija, onda poludiš. Tada želim da izađem, uđem u kola i zbrišem. Bilo kuda. Da popijem šoljicu kafe, pivo. Tada poželim sve drugo, samo ne ženu...
Dušan STANKOVIĆ
21.05.04 Večernje novosti
Buntovnik s razlogom
Čarls Bukovski: "Post office"
DA BI se bolje shvatio značaj stvaralaštva američkog pisca Čarlsa Bukovskog (1920-1994), a naročito njegov roman "Post Ofice" ("Pošta"), koji naš list objavljuje iduće srede u biblioteci "Novosti", najbolje je da se prelista dvadesetomna Enciklopedija "Britanika" koja na više strana i u nekoliko odrednica sadrži priče o bit generaciji i bitnicima u SAD! Ovaj pisac, zajedno sa Alenom Ginzbergom i DŽek Kerouakom, postaje simbol književnog "opozicionog" pokreta u velikoj prekookeanskoj zemlji šezdesetih godina prošlog veka, u vreme početka "potrošače ere". Bio je i trn u oku ne samo čitavoj tamošnjoj eliti, nego i vođama demokratske i republikanske stranke velike zemlje demokratije.
Godinu dana pre majskih događanja 1968. u Evropi, u SAD će započeti potresi, a Bukovski će biti simbol svih onih koji su u potpunosti nipodaštavali načela i vrednosti američkog sistema, negujući kult siromaštva, individualizma, korišćenja droge, opijanja i slobodnog seksa.
Glavni junak "Pošte" ("Post Office" u SAD objavljen 1971) Henri Kinaski (može se reći da je to pisac), zapošljava se kao pismonoša u američkom gradiću. Već na početku romana, junak će doći u sukob sa šefovima pošte, biće kažnjavan, otpuštan, a on će im se uvek suprotstavljati izvrgavajući ih na sve načine. Razbesneće se naročito kad mu pretpostavljeni kaže: "Nema ničeg lepšeg od mirisa dobrog čistog znoja, ali nema ničeg goreg od smrada ustajalog znoja".
Ovog pisca knjiga "Bludni sin", "Zabeleške starog pokvarenjaka", "Priče o običnom ludilu", "Žene" - obožavali su ljudi sa margina. Kada je gazdarici kod koje je stanovao rekao da je napustio poštu (on je, zaista, bio poštar), ona je dreknula: "Napustio si poštu? Ti si lud! Takav posao!" "Povremeno bih se", pričao je kasnije jednom novinaru, "pitao šta sam to uradio, nisu li možda svi oni u pravu. Kad sam odlazio, kolege poštari su me pitali, šta sada nameravam, hoću li ići na trke da se kladim, na šta sam mu odgovorio da to bezmalo svi rade i da je to za glupe. Mene čeka nešto pametnije, dodao sam na kraju. Oni nisu znali da imam pisaću mašinu. Imao sam sreće", reći će Bukovski.
A baš u romanu, crnim slovima podvučena je zapovest šefa pošte: "Znajte, moramo da smanjimo budžet! Znajte, svako pismo koje ubacite - svake sekunde, svakog minuta, svakog sata, svakog dana, svake nedelje - svako pismo koje ubacite prekovremeno pomaže da dobijemo - Ruse!". Bilo kojem srpskom starijem čitaocu (da ne pominjemo Ruse, jer je to bolno vreme "hladnog rata"), ne preostaje ništa drugo nego da se nasmeje do iznemoglosti. Kako je svet sličan, i ovaj blizak i onaj dalek!
Za roman "Post Office", koji je još 1988. objavio "Rad" u biblioteci "Reč i misao" u prevodu Dušana Lazarevića, Milan Vlajčić u pogovoru piše: "Godine borbe za ekonomski opstanak unutar birokratskih stega kalifornijske pošte, ovde je uokvireno pravilnikom. Kinaski je u neprekidnom procepu između ubitačnih zahteva službe i sopstvenih "podzemnih" sklonosti, koje ga neprekidno odvlače u poziciju društvenog marginalca i ciničnog izopštenika."
Po mišljenju nekih američkih kritičara, koji su posle smrti Bukovskog "iz novog ugla" počeli da tumače njegovo stvaralaštvo, ovaj pisac (mada su ga ranije svi gurali u bitnike) nikada nije napustio dobrovoljni status "književnog i ljudskog usamljenika". I dok je bio živ, izjavljivao je da slavu veoma teško podnosi. On je to postigao radom koji je voleo ne onim u pošti, već pisanjem...
POHVALE ČITALACA
NA pitanje novinara italijanske "Republike" 1981, zašto ga smatraju antiintelektualcem, Bukovski je odgovorio: "Najčudnije je što najveći deo pisama koje dobijam potiču od ljudi koji su u ludnicama i zatvorima. A svi oni pominju moj život, sve su to ljudi u nevolji, koji mi kažu isto: "Isuse, da li je moguće da si sve to prošao i da si još živ? Pa, ako je tako, onda mogu i ja!" A to mi se dopada. Volim da primam pisma od ljudi iz ludnice i zatvora. Ne volim univerzitetske profesore..."
Dušan STANKOVIĆ