01.01.00
Glas javnosti
26.12.2001.
Knjiga eseja posvećena prvom domaćem filmu u koloru, nastalom po delu Stevana Sremca
Pop Ćira i pop Spira
Optuživali su me, kažnjavali i sumnjičili da uvodim vrednosti zapadne kulture - kaže naša prva žena reditelj Soja Jovanović
Komedijom "Pop Ćira i pop Spira" Soje Jovanović, prvim našim filmom snimljenim u koloru 1957. godine, prema klasičnom delu Stevana Sremca, nagrađenim sa sedam Arena u Puli bavilo se sedam autora mlađe generacije.
U knjizi eseja istoimenog naslova, upravo objavljenoj u biblioteci "Filmograf - Homework" i izdanju beogradskog Instituta, fenomen "Pop Ćire i Pop Spire" iz različitih uglova osvetljavaju Ana Janković, Slobodan Jovanović, Biljana Maksić, Miodrag Medigović, Boško Milin, Dejan Sretenović i Radovan Kupres, autori koji se bave filmom, pozorištem, likovnim umetnostima, novinarstvom...
- Bilo je tada mnogo više širine nego što se danas misli. I pozorište i film i cela kultura je u to vreme cvetala. Vrlo mnogo se ulagalo u to. Tačno je da je u govoru onih odozgo vladao taj socrealizam, ali u dušama 99 odsto ljudi ipak je bilo nešto drugo, neke druge potrebe su postojale i mi nikada nismo prestajali da budemo evropski narod. Mene su optuživali, kažnjavali, sumnjičili da uvodim vrednosti zapadne kulture - kaže u razgovoru sa Radovanom Kupresom Soja Jovanović.
A zašto je humorno pretpostavila satiričnom?
- Prezirem satiru. U satiri ima nečeg zlog. Ne volim zlo i humorom se branim od zla. Sa satirom je stvar kao sa nekom jabukom, koja vam izgleda primamljivo, slatko, a kad je zagrizete shvatite da je kisela.
Film (Milan Ajvaz, Jovan Gec, Ljubinka Bobić, Nevenka Mikulić, Renata Ulmanski, Dubravka Perić, Vlastimir Đuza Stojiljković) za šest dana je videlo 60 hiljada ljudi, samo u tada znatno manjem Beogradu, a kao njegova posebna vrednost isticana je atmosfera.
- Moram da priznam da bih sada kada je u modi to nacionalno i nacionalističko prebrojavanje kada bi me pitali šta sam, odgovorila da sam Prečanka. Deda mi je Vrščanin, imala sam stričeve tamo kod kojih sam odlazila i za mene je to bio raj. Ta ravnica, kao more, to ogromno nebo... Atmosfera koja je vladala među nama u ekipi oseća se i na filmu. Rad na snimanju bio je kao pesma. Nismo mogli da se rastanemo kad smo završili posao - plakali smo kao ludi.
V. M.