01.01.00
Rec
Maj 1997
34#
KAKO JE PRINC TAME IZGUBIO SVOJU MOC
U prici Milete Prodanovica "zivi rukopis", iz zbirke Nebeska opera, na jednom mestu stoji: "Ono sto je nedostajalo visem inpektoru gradskog SUP-a, ono sto, budimo iskreni, nedostaje svim policajcima svih vremena i svih prostora -- bio je sveznajuci pripovedac". Sveznajuci propovedac je u ovoj prici, kao i u romanu Plesi, cudoviste, na moju neznu muziku, dragoceni pomagac, koga pisac priziva u pomoc da kaze ono sto zna, da otkrije sve tajne i da nas razresi, konacno, nedoumica. U takvim "susretima" pisca i sveznajuceg pripovedaca uvek je prisutan kondicional: "Ukoliko bismo saslusali njega (...)" kaze se u prici "zivi rukopis", a u romanu Plesi, cudoviste, na moju neznu muziku citamo: "A sta je oko koje vidi sve moglo da zapazi (...)". Mileta Prodanovic u prici i u romanu personifikuje pojam "sveznajuceg pripovedaca", igra se sa njim, pretvara ga, duhovito, u "pripovedaca -- (pametnu) sveznalicu". Takvo tretiranje "pripovedaca" predstavl ja svojevrsno poigravanje sa samim cinom pisanja, narusavanje reda ozbiljnosti, razotkrivanje knjizevnosti kao "divne lazi" koja sve moze i sve zna. Medjutim, cini nam se, propitivanje "sveznalice" i njeno otkrivanje svega onoga sto ne znamo i ne mozemo znati, u ovom romanu ne predstavlja prednost vec nedostatak.
Roman Plesi, cudoviste, na moju neznu muziku jeste prica o harizmaticnom i zastrasujucem junaku, kriminalcu cijim se uslugama sluzi i Sluzba drzavne bezbednosti, surovom ubici i neobicnom zaljubljeniku u umetnost Paula Klea. Njegov portret se otkriva postepeno, kroz nekoliko pojedinacnih perspektiva, da bi na kraju "sveznajuci" preuzeo ulogu "onog koji popunjava rupe" u nepotpunom mozaiku, i mi saznajemo, kroz pricu koja sada tece sasvim pravolinijski, citav istorijat, cije su sekvence nanizane jedna do druge kao kadrovi filma. Sigurno je da nedorecenost i tajnovitost u prvom delu knjige, pocev od inicijalnog motiva koji cini jedna cudna novinska vest, doprinose da roman citamo kao neki dobar krimic. Novinska vest, kao cvor od kojeg je pocela da se odmotava prica, jeste zagonetka koja zahteva da bude odgonetnuta. I svaki sledeci segment price predstavlja sakupljanje dokaznog materijala koji bi najzad osvetlio glavnog aktera.
Price firentinske profesorke knjizevnosti, austrijske bolnicarke i beogradskog frizera, koje ispunjavaju prvi deo romana, kao okosnicu imaju odredjenu vezu sa misterioznim junakom, i zato se i zavrsavaju njegovom smrcu, onda kada se veza sa njim zauvek prekida. Svaka od tih prica rekonstruise jedan aspekt njegovog zivota i u svakoj od njih, kao lajmotiv, podvlaci se junakova neobicnost. Ostali junaci ne mogu da ga dokuce, niti da ga svrstaju u unapred zacrtane kategorije, ali svi dozivljavaju neobjasnjivu fascinaciju njegovom licnoscu. U prici o ljubavi Laure i "Vladimira" govori se o njenom razmisljanju prilikom prvog susreta: "Prvi utisak koji se Lauri nametnuo, izvestan utisak neodredjenosti, nemogucnost da se taj putnik poveze i sameri sa ljudima koje je poznavala, tipovima koje je imala rasporedjene u nevidljivoj i nedefinisanoj kartoteci, nije se sustinski izmenio ni nakon mnogo godina, ni nakon mnogo susreta i dana provedenih zajedno. Vec tada je, to je dobro pamtila, zapazila izvestan rascep, ili, bolje receno, cudan spoj nekih elemenata koji bi se mogli vezati za sasvim razlicite karaktere". Austrijanka Eva govori svom sinu o tom coveku na slican nacin: "Ne znam, zaista ne znam, bio je naprosto drugaciji". Berberin DJurica takodje je doziveo susret sa junakom kao nesto nesvakidasnje: "Boja glasa, intonacija, odavala je neku cudnu smirenost: taj glas je, nekako, gospodario celim prostorom". Sve ove price predstavljaju pokusaj da se dokuci tajna, da se konacno sagleda kompleksna i zagonetna neznanceva licnost, a romanu u celini ovakva opskurnost obezbedjuje potrebnu pokretacku snagu -- citaocevu zainteresovanost.
I pored neodoljive privlacnosti koju junak poseduje, svi slute mracnu stranu njegove licnosti, i osecaju blagu nelagodu. Zbog toga junak, ciji je kroki stvoren u prvom delu romana, neodoljivo izaziva asocijaciju na nekakvog Princa Tame. I, cini nam se, upravo tu nastaje problem -- kada se Princ Tame pojavi na svetlu dana, kada se do kraja osvetli neumoljivim reflektorskim "okom koje sve vidi", on izgubi svoju magiju. Tesko je, u drugom delu romana, kada je "posao" sagledavanja junaka preuzeo na sebe "sveznajuci", najzad formirati integralnu, sveobuhvatnu sliku o njemu, koja bi bila cvrsta, i koja bi predstavljala adekvatnu nadgradnju onih fragmenata price do kojih smo dosli. Vise nije problem koliko je junak fascinantan, vec koliko je uverljiv. Ono sto mozda najpre omogucava stvaranje te diskrepancije u konacnom formiranju ovog lika jeste isuvise blisko prisustvo stvarnosti, one koja vec sada dozivljava svoju obradu, ma koliko se mnogi pozivali na "neophodnu istorijsku distancu". U poslednjem poglavlju romana dobijamo minuciozni pregled junakovog "delovanja" i "poslova" koje je radio samostalno ili za Sluzbu. Iza fluidnog lika harizmaticnog princa pomalja se lik kriminalca koji je, da bi izbegao kaznu, poceo da radi poslove po nalogu, da izvrsava naredjenja, da krstari Evropom, da bi najzad, po naredjenju, isao u Bosnu. Citalac nema isti problem kao likovi iz prvog delaromana -- njima je junak bio privlacan i zavodljiv kao i svaka tajna, citaocu na kraj u dela junak nije tajna, ali izaziva jedno drugo ambivalentno osecanje -- nedoumicu, koja ovog puta nije inspirativna. Kako protumaciti junakovo uzasavanje dok slusa beskrupuloznog "coveka sa vrha" koji se u svakoj garnuturi dobro snalazi, ili kako doziveti odnos junaka prema coveku koji ga najpre odvodi na tajno stratiste, nudi mu poslove za Sluzbu kao jedini moguci spas od smrtne kazne, a zatim se ispostavlja da je on njegov tajni zastitnik? Moze li se do kraja prihvatiti junakovo zgrazavanje nad cinjenicom da su se ograde izmedju kriminalaca I establismenta porusile? Ili njegovo skoro detinje cudjenje pred onim sto vidi i dozivlj ava u svom rodnom gradu? Takvi ljudi su, narocito u ovom trenutku, citaocu dobro poznati, oni su deo nase stvarnosti, "crni biseri" koji u svakodnevici zauzimaju vise mesta nego sto bi trebalo, senzacionalni pripovedaci svojih zivotnih prica nad kojima ne znamo vise da li da se uzrujavamo ili cudimo. U svakom slucaju, najcesce se desava ono sto je najopasnije -- ne reagujemo. U drugom delu romana ono sto smo nazvali stvarnost ili aktuelna stvarnost je zauzela previse prostora, a "sveznajuci", koji je bas resio da nam oda sve tajne naseg junaka, i to ne samo sadasnje, vec i prosle, pa i davno prosle, otkrio je kriminalca u kojem se jedva nazire ona divna misterija i uzbudljiv spoj dijametralno suprotnih elemenata s pocetka. Ukratko, i pored naprezanja, tu caroliju ne mozemo da vidimo. Poigravanje sa elementima krimi romana u prvom delu knjige je bilo uspesno bas zato sto je bilo "poigravanje", kreativan zahvat u zanrovski obrazac da bi se doslo do sasvim osobene forme, ali do kraja delo nije dozivelo zaokruzenje, jer se naglo pretvorilo u sada vec izlizanu hroniku o beogradskom podzemlju.
U romanu Plesi, cudoviste na moju neznu muziku uocavaju se stozeri koji bi strukturu romana mogli da odrze sasvim stabilnom, da nema navedenog nemotivisanog prelaza sa sagledavanja tajne na nizanje detalja iz zivota jednog kriminalca. Dijalog s pocetka romana, u kojem se "bistri" tema nastanka sveta i izgona iz raja, predstavlja nemocni i stoga pomalo komicni komentar citave price, njeno osvetljenje. U okrilju Kajinske civilizacije u kojoj zivimo, nije moguce da postoji neka "staticna tacka", cilj koji je fiksiran. Odnos snaga je stalno promenljiv, ne zna se nikada ko je mocniji: cudoviste ili nezna muzika. Zato je i motiv slika Paula Klea, narocito slike "Andjeo smrti", srediste smisla. Sasvim je zamislivo da u svetu u kojem nijedna kategorija nije vecna, niti jedosmislena, moze jedna licnost da bude hladnokrvni ubica i iskreni zaljubljenik u jednostavne, iskonske, ciste proizvode ljudskog duha. Sasvim je moguce da taj covek, nakon sto je nekom nepoznatom razbio glavu, uzme iz stana zrtve knjigu sa reprodukcijama slika decentnog umetnika.
Potpuna, sasvim nepatvorena ljubav prema slikama Paula Klea jeste ono sto stvara neverovatni amalgam lika glavnog junaka, naravno, u prvom delu romana. On, kao centralna tacka prelamanja razlicitih i sasvim suprotnih sila koje, zapravo, vladaju svetom, I kao figura preko koje se otkriva to zastrasujuce i uzbudljivo ustrojstvo svega, mogao bi da bude onaj neophodni element integracije. Kroz ovaj lik se moze iscitavati prica o savrsenom jedinstvu uzasa i lepote u kojem zivimo.
Medjutim, ovoj prici i ovakvoj konstrukciji disonantni tonovi smetaju da bude ispricana bez zastajkivanja. Formiranje lika glavnog junaka, koje je na pocetku veoma produktivno, nije takvo ostalo do kraja. Cini se da ne bi bilo nikakvih problema kada bi roman sacinjavala samo prica o jednom vijugavom i nadasve uzbudljivom zivotu, ali je tesko povezati neuhvatljivog, maglovitog I magicnog coveka, koji se konstituise i kao olicenje univerzalnih principa, sa pricom, koja se odmotava kao rolna, o momku iz Beograda koji je presao na drugu stranu zakona. Jednostavno, Princa Tame ne treba preterano objasnjavati, jer on nece, u romanu, biti zbog toga uverljiviji, a postoji opasnost da postane zaista trivijalni "cr ni biser".
DRAGANA BESARA