25.04.09
Književno najamništvo
Zoran Živković
Književnik Zoran Živković poslednjih godina važi za jednog od najprevođenijih srpskih pisaca, a to je i bila tema predavanja koje je ovaj pisac održao na Institutu za slavistiku u Gracu. Razgovaramo o Gracu, novom romanu, prevodima u svetu, virtuelnom druženju sa čitaocima...
Vratili ste se iz Graca, gde ste govorili o svojim knjigama...
- Prošlog utorka održao sam na tamošnjem Institutu za slavistiku predavanje o prevođenju moje proze u svetu. Bilo je to u svakom pogledu prijatno i zanimljivo iskustvo. Iskoristio sam priliku da se pobliže upoznam s projektom „Gralis“, kojim rukovodi profesor Branko Tošović. To je jedan od najpreduzimljivijih slavističkih projekata u globalnim razmerama.
I dalje imate status najprevođenijeg domaćeg pisaca?
- Ove godine najpre mi je izašlo drugo nemačko izdanje „Poslednje knjige“, pa engleska izdanja „Mosta“ i triptiha „Pisac / Knjiga / Čitateljka“, kao i špansko izdanje „Skrivene kamere“. Do početka leta pojaviće se još niz prevoda: „Nemoguće priče 2“ i „Esherove petlje“ u Engleskoj, „Poslednja knjiga“ u Italiji i Južnoj Koreji, „Knjiga“ u Portugaliji, „Čitateljka“ u Švajcarskoj, „Čajdžinica“ u Japanu, „Dvanaest zbirki“ u Ukrajini, a čak pet knjiga u Sloveniji: „Amarkord“, „Pisac u najam“, „Esherove petlje“, „Poslednja knjiga“ i „Vremenski darovi“. Upravo sam potpisao ugovor za holandsko izdanje „Poslednje knjige“...
Drama pisca
Vaš poslednji roman „Pisac u najam“ doživeo je pomalo neobičnu sudbinu...
- Moj novi roman „Pisac u najam“ (izdavač „Paideia“) doživljava zanimljivu sudbinu. Znatno se više govori povodom njega nego o njemu. Izgleda da je ovo delo uvelo u žižu kod nas jednu pojavu o kojoj se ranije nije mnogo pričalo. Iako, strogo govoreći, „Pisac u najam“ unekoliko izneverava svoj naslov budući da se prevashodno odnosi na jedan drugi vid drame pisanja - presahnjivanje nadahnuća - na svim dosadašnjim promocijama u prvi plan je izbijalo je književno najamništvo. Dogodilo se čak da sam dobio jednu diskretnu ponudu da za nekoga napišem roman. Još neverovatnije od same ponude bilo je očekivanje naručioca da roman napišem za tri nedelje...
U prilici ste da svakodnevno komunicirate sa čitaocima iz zemlje i sveta. Kako izgleda to virtuelno druženje pisca i čitaoca?
- Gotovo sam u svakodnevnoj prepisci sa stranim čitaocima. Tome doprinosi i moj zvanični veb-sajt, preko koga mi se najčešće i javljaju. Iako uživam u ovom virtuelnom druženju, na njega mi odlazi sve više vremena...
KREATIVNO čITANJE DOSTOJEVSKOG
- Nalazim se u razdoblju između pisanja dva romana. Nastojim da to „prazno“ vreme što celishodnije ispunim. Pre svega, mnogo čitam. Krajem prošle godine počeo sam ponovo, po treći put, da se družim s Dostojevskim. Nedavno sam završio „Ponižene i uvređene“. Pokušavam da uverim svoje studente da nema bolje škole kreativnog pisanja od kreativnog čitanja Dostojevskog, ali nemam baš utisak da sam ih ubedio. Takođe, već sam odmakao u redaktorskom čitanju svojih pređašnjih knjiga. Tu i tamo ih brusim i doterujem, nadajući se novom izdanju, premda ukupne izdavačke prilike baš ne pogoduju tome...
Škole kreativnog pisanja koje držite poslednjih godina beleže veliki uspeh. Šta se dešava na tom planu?
- Upravo izvodim drugu generaciju studenata. U maju im predstoji završni ispit. Kao i prošle godine, imam nekoliko uistinu nadarenih mladih prozaista. Nadam se da će na jesen nastaviti da pohađaju viši kurs kreativnog pisanja. A evo i jedne ekskluzivne vesti. Filološki fakultet upriličuje i ove godine Letnju školu kreativnog pisanja. Upis je već počeo na veb-sajtu fakulteta. Veoma je preporučljivo da se zainteresovani što pre prijave zbog sasvim ograničenog broja polaznika.
Nadarenost
Koja su po vama osnovna pravila, osnovne zakonitosti, preduslov za pisanje? Da li je to zanat koji se može naučiti ili je stvar dara? Šta je presudno, talenat, rad ili..
Nadarenost, nadarenost, nadarenost. A onda, na četvrtom mestu, pohađanje kursa kreativnog pisanja.
U cilju podrške afirmacije srpskih pisaca u inostranstvu izdavačka kuća „Geopoetika“ je upravo vašom knjigom otvorila mogući put. Kako vi ocenjujete ovu zamisao?
- Drago mi je što je Ministarstvo za kulturu i u ovim oskudnim vremenima našlo način da podrži objavljivanje u inostranstvu, odnosno na engleskom, dela domaćih pisaca. Posmatrano na duge staze, svaka naša knjiga koja se pojavi u prevodu značajnija je od bilo kog efemernog sportskog uspeha. A u sport se ovde i dalje ulaže nesravnjivo više nego u kulturu.
Mila Milosavljević
07.02.09
U liberalnom kapitalizmu i pisci su na prodaju
Zoran Živković
U SAD, nemoralno je jedino biti siromašan. Svi ostali tabui su ukinuti. Kvalitetan roman koji će vam neko drugi napisati, a koji će biti objavljen pod vašim imenom, staje oko pedeset hiljada dolara. To je stvarna tržišna cena, budući da je određuje potražnja. To što su ovdašnji pisci i dalje uzori vrlina samo je posledica okolnosti da još nema prikladne ponude – kaže Zoran Živković povodom svog novog romana “Pisac u najam”
Piščev identitet postaje podložan sumnji, a veoma je teško dokazati nevinost: Zoran Živković
Iako inostrani kritičari njegove priče i romane porede sa delima Rušdija, Izabele Aljende, Borhesa, Dejvida Linča, Eka, Kalvina, Kafke, uzori Zorana Živkovića jesu pisci sa šireg srednjoevropskog prostora. „Vidim sebe kao smernog i poniznog nastavljača tradicije koja ide od Hofmana, preko Kafke, Hašeka, Bulgakova, Lema...”
U prozi ovog pisca prožimaju se dva toka: s jedne strane je fantastička proza koju kritičari rado opisuju kao magijski realizam oplemenjen humanističkom evropskom perspektivom, a s druge – postmoderne pripovesti o samom pisanju, knjigama, čitaocima i piscima, u kojima se ironično-zabavnim manirom istražuje smisao pisanja i književnosti, u jednom proznom limbu u koji ne staje mnogo više od samog autora, njegove imaginacije, olovke i beležnice ili laptopa.
Ovim potonjim pripada i najnoviji, kratki roman našeg sagovornika – “Pisac u najam” (izdavač "Paideia"). Od glavnog junaka, pisca, njegovi prijatelji s kojima se dopisuje elektronskom poštom – “ljudi bez lica” i književnog ugleda – upinju se da iskamče razne spisateljske usluge. Junak je, najpre, ponižen i uvređen ponudama da drugima ustupi svoju nadarenost, ali prijatelji ne posustaju, a piščev ego polako splašnjava, zahvaljujući i jednom mačku...
Ovaj roman, zapravo, preispituje temeljni odnos umetnika prema vlastitom delu i otuđenje umetnosti od svog tvorca.
Književno najamništvo (ghostwriting) kao masovna pojava srazmerno je novijeg datuma. Da li je to najava nestanka individualizma i jedinstvenosti stvaranja?
Pojava je za sada ograničena poglavito na SAD. Svako zainteresovan može da naruči od specijalizovanih agencija bilo koju vrstu teksta, od proznih dela, preko stručnih radova (doktorata, recimo), do govora. Ova vrsta usluga tamo ne izaziva nikakvu moralnu osudu. U svetu liberalnog kapitalizma nemoralno je jedino biti siromašan. Svi ostali tabui su ukinuti. Kvalitetan roman koji će vam neko drugi napisati, a koji će biti objavljen pod vašim imenom, staje oko pedeset hiljada dolara. To je stvarna tržišna cena, budući da je određuje potražnja.
Ovakve okolnosti nužno dovode u pitanje same temelje umetnosti proze. Nije više posredi postmodernistička igrarija o "smrti autora", već nešto znatno važnije. Do početka ovog milenijuma identitet pisca, počivšeg ili još živog, bio je neosporan. Ali sada se više uopšte ne možemo pouzdati u to da je osoba čije se ime navodi na koricama uistinu i autor datog dela. Svaki identitet postaje podložan sumnji, a veoma je teško dokazati nevinost.
U Srbiji, pisac bi radije umro od gladi nego što bi svoj identitet, umeće i slavu ustupio nekom drugom? Zbog čega?
Nisam uopšte uveren u to da su srpski pisci moralni šampioni. Ponudite im s jedne strane pedeset hiljada dolara kao naknadu za roman čijeg će se autorstva odreći, a sa druge smrt od gladi. Šta mislite šta će ogromna većina odabrati? Ako bi ih i kratko morila savest, lako bi je utišali pomišlju na to da ovakvu svotu ne bi mogli celog života da zarade poštenim spisateljskim radom. To što su ovdašnji pisci i dalje uzori vrlina samo je posledica okolnosti da još nema prikladne ponude.
Nik Hornbi kaže da je književna kultura dvadesetog veka uštoglila književnost, pisci više ne znaju da organizuju priču. Posledica toga gomile su dosadnih knjiga koje niko ne čita. Je li on u pravu?
Svakako delim Hornbijevo viđenje kada je reč o ubijanju priče zarad raznih književnih eksperimenata. Svoje studente kojima predajem kreativno pisanje poučim već na prvom času, a kasnije im to često ponavljam, da je umetnost proze iznad svega umetnost pričanja priča. Sve drugo u njoj podložno je preinačenju osim samog ovog jezgra. Kad ubijete priču, ubili ste prozu. To je onda neka druga vrsta teksta.
Da li je savremena domaća književnost čitljiva?
Glavnina domaće književnosti i dalje je sklonija tradicionalnom književnom izrazu u kome je kakva-takva priča očuvana, pa je nikakav formalni egzibicionizam ne ugrožava. Tu postoji druga nevolja. Ovdašnji književni establišment, oličen u kanonizatorima srpske književnosti koji deluju iz institucionalnih senki, daje preimućstvo vrednostima sasvim nesaglasnim duhu vremena, a i duhu proze. Pisac se ozbiljno shvata jedino ako se bavi velikim nacionalnim temama. Koliko je to anahrono najbolje se vidi po tome što takva dela ostaju bez ikakvog odjeka u inostranstvu. Niko ih ne prevodi. Za kanonizatore je to, međutim, najbolja preporuka. Oni se čak otvoreno diče autizmom u koji guraju srpsku književnost.
Važi li to i za laureate NIN-ovog priznanja?
Uglavnom. Najprevođeniji dobitnici NIN-ove nagrade jesu oni retki autori čija dela najmanje odgovaraju nacionalnom kanonu. I obrnuto.
U vašem “Amarkordu” junak je umetnik pod amnezijom koji kroz slojeve zaborava traga za suštinom stvaranja i nadahnućem. Nismo li i mi, kao društvo koje je u poslednje dve decenije doživelo krah mnogih sistema vrednosti, pa i kulturnih, u toj vrsti amnezije?
Neko je zgodno zapazio da je pamćenje na ovim prostorima em slabo em kratko. Mene, međutim, u "Amarkordu" nisu zanimali ovi prostori, već opšte ljudske okolnosti. Pošao sam od toga da je sećanje svojstvo koje u najvećoj meri određuje naš identitet. Već smo, međutim, na početku doba kada će sećanje postati podložno manipulacijama o kojima se ranije nije ni slutilo. Ovo će nužno uticati i na naš identitet. Kako ćemo se, na primer, suočiti s mogućnošću da nam se ono što nam je najprisnije – naše uspomene – jednoga dana nađe na tržištu, ponuđeno svakom ko bi za to bio voljan da plati. Eto tačke u kojoj se prepliću usudi pisca u najam i iznajmljivača sećanja...
Do pre neku deceniju, pisci su vrlo glasno artikulisali svoje stavove o društvu i vremenu. Danas svi, manje-više ćute. Zašto?
Valjda zato što je oglašavanje u prethodnom razdoblju imalo oreol nečeg izuzetnog. Pisci su istupali u svojstvu javnih ličnosti mahom liberalnih političkih uverenja. Danas je, međutim, drugačije. Ako je piscima do politike, mogu da deluju kroz političke stranke. U tome, međutim, nema ničeg uzvišenog. Baš naprotiv. Angažovanje pisaca sada ima smisla jedino ako je esnafsko, ali uz to ne ide nikakva slava. Biće da zato pisci tako rđavo esnafski deluju. Niko nema vremena i volje za rad koji nije ovenčan velikim javnim ugledom.
Svetovi vaših junaka jesu kamerni, fantastični svetovi, koji se graniče sa snovima. Ne pišete ni o istorijskim, ni o modernim urbanim opsesijama, ni o ratovima, ni o propasti ideologija... Kako ste uspeli da ostanete ravnodušni pred događajima koji za većinu naših pisaca predstavljaju izazov?
Nipošto nisam ostao ravnodušan. Jedino nisam koristio književnost kao psihoterapeutsko sredstvo. Zanimale su me druge teme. Pokazalo se da je svet samo kratkotrajno bio zainteresovan za potresne balkanske priče. Tamo više niko nema uho za njih. Za ovo što ja pišem, međutim, mnoge književne uši trajno su otvorene...
Ne nosim dres naše književne reprezentacije
Dobili ste vrlo ugledna domaća i strana priznanja, u svetu vam je prevedeno blizu četrdeset knjiga, za 2009. imate potpisane ugovore za objavljivanje još petnaest izdanja. Vaš roman „Poslednja knjiga“, objavljen jesenas u Nemačkoj u 25.000 primeraka, upravo je doživeo novo izdanje. A opet, stiče se utisak da najviše zanovetate zbog “nemoguće misije” pisca kod nas. Reći će neko: ljudi, šta taj hoće, šta mu uopšte fali...
Baš zato što mi ništa ne "fali", moj položaj je naročito povoljan. Ne tražim ništa za sebe. Upinjući se da doprinesem poboljšanju ukupnih prilika pisaca sada i ovde, imam odrešene ruke zbog toga što sebe izuzimam. To mi omogućava da istupam nesputan obzirima o kojima bih morao da vodim računa da i sâm imam u vidu neku korist. Svejedno mi je, recimo, da li ću se zameriti nekom birokrati iz Ministarstva za kulturu. Čak i samom ministru. Kako ništa ne očekujem od njih, nisu u prilici da mi naude. Mogu, recimo, da me izostave iz književne reprezentacije Srbije na međunarodnim sajmovima knjiga. Tako, na primer, na prošlom Frankfurtskom sajmu na našem štandu nije bilo ni traga o meni. Bukvalno ni slovca. Kao da uopšte ne postojim, iako sam najprevođeniji srpski pisac u prvoj deceniji ovog veka. Ali od toga je štete imao naš štand, ne i ja. Bilo me je na jedanaest drugih štandova velikih svetskih izdavača. Na njima sam još uspešnije nego na štandu Srbije pronosio književnu slavu svoje zemlje.
Vesna Roganović