Petropolis

19.05.07

Širom svijeta kritičari hvale svjež glas Anje Ulinič (1973) i originalnu priču o odrastanju, svrstavajući ovu autorku u grupu najznačajnijih mladih američkih pisaca koji su se pojavili u skorije vrijeme. "Petropolis", njen debitantski roman je nevjerovatna, duhovita, satirična i realna priča o odrastanju jedne tinejdžerke u periodu nastajanja savremene Rusije poslije kraja Sovjetskog Saveza. Saša Goldberg, junakinja ove povijesti odrasta u sibirskom gradu gdje ulice nemaju imena, u jednoj od niza zgrada-kutija s malim stanovima i zajediničkim kupatilima. Tinejdžersko doba je dovoljno teško samo po sebi, ali Saši s izmiješanom ruskom, jevrejskom i crnačkom krvlju, tamnim tenom i crnom kosom je nemoguće da se prilagodi svom okruženju. Gospodin Goldberg je u jednom trenutku nestao bez traga, a gospođa Goldberg, ignorišući taj događaj, pokušava da d" sve od sebe kako bi kćerku izvela na put, kakav god bio. Na putu odrastanja Sašu čekaju zaljubljivanja, razočaranja, dijete, odlazak u Moskvu, potom u Ameriku. Od sivog naselja Azbestosa 2 do zelenih livada Arizone, od bogatog predgrađa Čikaga do ulica Njujorka, Saša vodi grčevitu bitku da se uklopi prvo u svijet oko sebe koji joj ne nudi nikakav oslonac, a potom da sačuva sopstveni identitet u američkom društvu koje je halapljivo usisava u neraspoznatljivu masu svojih marginalaca.
U "Petropolisu" Anja Ulinič je kombinovala bogato nasljeđe ruske književnosti sa smjelim jezikom savremene zapadne proze, što ovom romanu daje pečat modernog klasika koji podjednako pripada i Istoku i Zapadu. "Petropolis" je sa engleskog preveo Aljoša Molnar, a izdavač je "Mono i Manjana".
Anja Ulinič je imala 17 godina kada su se njeni roditelji preselili iz Moskve u Ameriku. Pohađala je Institut umjetnosti u Čikagu i završila slikarstvo na Univerzitetu Kalifornije. Sada živi u Bruklinu odakle je i govorila za "Vijesti".

Kako je nastajao Petropolis"?
- Pisanje "Petropolisa" predstavljalo je odgovor na seriju izazova. Cio svoj život sam vježbala da postanem slikarka. Studirala sam fine umjetnosti u akademskim krugovima u Moskvi i nastavila sam studije slikarstva u Americi. Prošla sam put od zaštićenog djeteta u Moskvi do života u siromaštvu kao imigrant u Arizoni; moj um se ispunio pričama koje sam apsolutno morala da ispričam. Najprije sam pokušala da sabijem sve te priče u moje slike. Napravila sam ogromna platna puna teksta i alegorije, u njima je bilo više žrtvovano vizuelno zarad narativnog. Te slike su bile nezgrapne i ne puno efektivne.
Kada bih se osvrnula na prošlost, shvatila bih da je trebalo ranije da počnem sa pisanjem, ali bila sam zaplašena engleskim jezikom - engleski sam naučila kada mi je bilo 18 godina i nijesam smatrala da sam spremna da pišem na njemu. A, osjećala sam potrebu da pišem na engleskom, a ne na ruskom.
Najzad, rođenje moje kćerke ohrabrilo me je da pokušam da pišem na engleskom. Pošto sam završila školu, gdje sam bila prinuđena da dotjerujem svoje slike (uklanjanjem narativnog sadržaja) to me je dodatno motivisalo za pisanje na engleskom. Najprije nijesam shvatila da pišem roman - samo sam zapisivala priče, likove, bilješke. Pošto sam stekla diplomu iz slikarstva, mi smo se preselili u Njujork i dobila sam drugo dijete. Sa dvoje male djece u malenom apartmanu, morala sam da se za neko vrijeme udaljim od slikanja zbog nedostatka prostora. Iako sam i dalje o sebi mislila više kao o vizuelnom umjetniku, moja životna situacija prisilila me je da svoju kreativnu energiju saspem na pisanje - uglavnom što je to složena aktivnost. Uveče, pošto bi se moj muž vratio s posla, ja sam mogla da uzmem svoj lap top i pobjegnem u kafić da pišem. Jer, ne može se slikati u kafiću.
Uskoro je postalo jasno da bi ono što pišem moglo biti roman. Ne kažem da je to bilo lako, ali skoro da sam to shavatila kao dar, a ne kao izazov. Postala sam prilično opsjednuta knjigom. Čak i pored obavljanja drugih stvari: brige oko mojih kćerki, rada ili slikanja "Petropolis" je ostajao u mojim mislima. Nijesam mogla iščekati da mu se vratim. Bila sam veoma srećna zbog načina na koji se priča razvijala i uživala sam u svojim likovima. Svidjelo mi se da iznova sređujem hronologiju događaja i da se igram sa strukturom knjige. Naučila sam da pišem pišući "Petropolis" i taj proces učenja, otkrivanja bio je veoma uzbudljiv. Zato mislim da pisanje priušti mnogo više uživanja nego slikanje, jer sam počela potezom pera, sa umjetnošću, i znala sam sva poznata pravila i ideje šta bi slikarstvo trebalo da bude.
Ipak, kao glavni izazov istakla bih posjedovanje dovoljno vjere u sopstvene sopsobnosti. Ja se i dalje uglavnom osjećam kao stranac i imam neprestane sumnje u kvalitet mog pisanja na engleskom. Ali ovdje, u Bruklinu imam dosta prijatelja pisaca, čiji su mi podrška i ohrabrenje bili od velike pomoći.

Kako razumjeti riječ "Petropolis", naslov Vašeg romana? U stvari naslov romana ste preuzeli iz pjesme Osipa Mandeljštama?
- Petropolis je riječ koju je Osip Mandeljštam koristio da uputi na grad Petrograd (kasnije Lenjingrad, sada Sankt Peterburg) u nekoliko svojih pjesama. Pjesma koju pominjem u knjizi je o Petrogradu za vrijeme Prvog svjetskog rata i boljševičke revolucije. U suštini, ona govori o umiranju grada koji je uništen. Ali on je više od toga. Puno Mandeljštamovih pjesama, pisanih u vrijeme ruske revolucije, govori o smrti civilizacije. Iz tog razloga Sašina majka, gospođa Goldberg zna te pjesme veoma dobro. Ona ima lijepe, krute ideale (na primjer ideju da bude član klase "inteligencije"), i ona se uz njih prilijepila, čak iako nikada nijesu bili dio njene realnosti u Azbestosu 2. Gospođa Goldberg zamišlja Petropolis kao prelijepo, nedostižno mjesto, kao jaku suprotnost Azbestosu 2 i zbog toga pokušava da se preseli tamo, barem u mislima. Ona više voli da ignoriše realnost Azbestosa 2, dok ga Saša (lik veoma vezan za zemlju) prihvata kao jedini dom za koji zna, i to je mjesto čini onim što je ona zapravo. Naravno, kasnije Azbestos 2 postaje Sašin Petropolis, sve dok se u potpunosti ne raspadne.

Azbestos 2, sibirski grad iz Vašeg romana, stvoren je, kako pišete, za vrijeme Staljinovog režima i bio je administrativni centar sovjetskog gulaga. Zašto baš ovo mjesto za radnju vašeg romana?
- Azbestos 2 je u potpunosti fikcionalan. Ja ga nijesam izabrala - ja sam ga stvorila. Željela sam da stvorim mjesto koje će u potpunosti biti proizvod sovjetskog režima, bez prethodne istorije. To je mjesto koje je sasvim utilitarno, po svojoj svrsi i dizajnu. Lišen je ljepote i istorijskog ponosa i jedina istorija koju ima je represija, ubistva i kasnije ekonomska korist kroz rudnik. Interesovalo me je šta bi dva različita lika - Saša i njena majka - učinili sa mjestom kao što je to. Gospođa Goldberg odbacuje Azbestos 2, tako što odbacuje svoju sopstvenu egzistenciju. Ona ga zamjenjuje sa alternativnom idealnom realnosti i nedostižnim ciljevima i tu se kriju korijeni njenog ludila. Saša prihvata Azbestos 2 i od njega pravi svoju privatnu kulturu.

Ovo je knjiga o raznim identitetima, problemima miješanih kultura u svremenom svijetu naročito u SAD i Rusiji. Zašto je po Vama taj problem važan?
- Saša Goldberg je djevojka sa jevrejskim prezimenom i precima iz Afrike. Njen lik mi je dozvolio da istražim mnoge vrste rasizma: rasizam u Rusiji, rasizam među ruskim imigrantima u Americi i američki rasizam. Nažalost, rasizam je svuda, a svako društvo ga različito upražnjava. U Rusiji postoji tendencija da se kopa duboko po korijenima neke osobe, kako bi joj se pripisali etnički stereotipi. Ima takođe puno otvorenog govora mržnje. Ljudi se otvoreno bacakaju protiv doseljenika iz južnih djelova zemlje, Jevreja, muslimana ili bilo koga drugog za koga su odlučili da ga mrze u tom trenutku. Kada sam se vratila u Moskvu poslije nekoliko godina odsustvovanja, to je bila najšokantnija stvar za mene - otvoren rasistički govor u javnom prevozu, na ulicama, pa čak i među ljudima koje sam poznavala.
U SAD ljudi su više podijeljeni na kategorije: "bijele", "crne", "Hispance", "domaće, urođene Amerikance", i "Azijate". Osim što je vaša samoidentifikacija sa određenim etnicitetom, niko se ne dosađuje da napravi tananu razliku koja se temelji na vašem prezimenu ili boji kose. Na primjer, niko me ovdje ne bi obilježio kao Jevrejku, sve dok im ja ne bih rekla da sam Jevrejka. Govor mržnje i rasističke primjedbe su ovdje tabu. I dalje je društvo ovdje daleko od integracije, jer je rasa blisko povezana sa klasom. Na primjer, u mom komšiluku u Njujorku, siromašne crnačke dadilje paze bogatu bijelu djecu i nema drugačijih navika u blizini. Ruski imigranti, naročito stariji, donijeli su sa sobom u SAD svoj, besraman, priprost rasizam ruskog stila (Oni možda nijesu uopšte veći rasisti nego što su Amerikanci, ali oni nemaju unutrašnju zabranu protiv rasističkih iskaza.) Kroz to sam prošla mnogo puta, da ni sama ne znam broja. Na primjer, morala sam da prekinem šišanje kod moje ruske frizerke, jer se ona hvalila o tome kako u školi njene djece "ima samo nekoliko crnaca". Ta vrsta otvorenog rasističkog osjećaja nije nešto što ćete čuti od Amerikanaca.
Saša, sa svojim složenim identitetom, izaziva sve vrste fanatika iz sve tri grupe. Koristeći nju, željela sam da kažem koliko je rasni identitet konačno površan. Stari imigrantski par sa kojima je Saša ostala, najprije je vide kao crnkinju, ali kako ona govori ruski jezik sa njima, njihova percepcija se mijenja.

"Petropolis" je knjiga o postsovjetskoj dijaspori. Koje bi to bile glavne razlike sovjetske i postsovjetske dijaspore u Americi danas?
- Ovo je knjiga i o sovjetskoj i o postsovjetskoj dijaspori. Sovjetska dijaspora se razlikuje od postsovjetske dijaspore. Sovjetska dijaspora je prvobitno bila jevrejska i bilo kakvi da su bili njihovi lični razlozi za dolazak u Ameriku, oni su ulazili u zemlju legalno, kao političke izbjeglice. Njih je podržavala vlada SAD i dobrotvorna religiozna udruženja, i oni su bili smješteni najprije u nekoliko velikih gradova, kao što je Njujork, Los Anđeles i San Francisko. Postsovjetska dijaspora je mnogo raznovrsnija. Uopšteno, oni su ekonomski migranti i mnogi od njih su došli ovdje ilegalno. (Ja sam u kategoriju ekonomskih migranata uključila i udavače po i mejl narudžbini).
U "Petropolisu", i Saša i njen otac Viktor su imigranti iz ličnih razloga. Međutim, Viktor, imigrant sovjetske ere za svoju selidbu okrivio je "ugnjetački režim" i dobio je azil, dok Saša postsovjetski imigrant nije imala takvo opravdanje.

Kakvo je Vaše mišljenje o novoj, Putinovoj Rusiji? Koliko su u njoj jaki ostaci prošlosti?
- Putinova Rusija nalikuje Brežnjevljevoj eri Rusije. Ljudi žive relativno dobro, naročito u Moskvi, zahvaljujući visokim cijenama nafte. U isto vrijeme nema slobodnih medija, i zato nema mogućnosti za demokratski politički proces.

Postoje li veze između Vaših slika i pisanja?
- Slikala sam mnoge likove i sredine o kojima sam kasnije pisala u "Petropolisu". Mislim na određene predjele Azbestosa 2 i Arizone.

Da li je "Petropolis" preveden na ruski jezik?
- Ne. Preveden je na italijanski, francuski, njemački, holandski, hebrejski, kineski (na Tajvanu) i na srpski jezik.

SUDAR KULTURA I KONFUZIJA

"Petropolis" posjeduje osoben humor. Kakve su to bile situacije koje su vas podsticale da ih opišete na komičan način?
- Sudar kultura i međukulturna konfuzija često rezultiraju razdraganim situacijama. "Petropolis" je sav o toj vrsti nekomunikacije - ljudi stupaju u kontakt ali nemaju ideju šta motiviše drugu osobu. To se ne dešava samo uz nacionalne i lingvističke podjele, kao što je slučaj između Hajdi i Viktora ili Saše i Tarakanovih. To se takođe dešava između Saše i Alekseja, Saše i Marine, Ljubov i Viktora. Ja sam željela da odem iza vrste humora koji se bazira na jednostavno smiješnom imigrantskom govoru na lošem engleskom jeziku. Željela sam da smjestim moje likove u ekstremne, apsurdne situacije - situacije koje su iako smiješne ograničane tragičnim. Koristila sam humor da istražim mane društva, kao što su klasna nejednakost, rasizam, odnos između dobrotvora i milosrdnih slučajeva. Smatram da se knjiga spasila od sentimentalnosti stavljanjem komičnog pored tragičnog. Takođe, kada se između apsurda i nesporazuma desi prava veza - kao između Saše i Džejka - ja se nadam da humor naglasi njihovu oštrinu.

GLEDAM NA SVIJET KAO SLIKAR

- Ja i dalje gledam na svijet kao slikar i po prirodi stvari obraćam pažnju na boje i svjetlo. Postoje djelovi u "Petropolisu" u kojima opisujem stvari u odnosu na prazan prostor između njih, a tako naslikano naziva se "negativan prostor". Ja bih govorila o obliku prostora, ali onda ljudi koji čitaju te opise nemaju ideju šta se dešava i morala bih da promijenim tekst. Za neke dobre navike dužna sam mom sovjetskom umjetničkom obrazovanju. Studirala sam umjetnost u okrutnom, nemilosrdnom akademskom okruženju. Sjećam se da je četvorogodišnjakinja sjedela satima ispred slikarskih stalaka kao model za mrtvu prirodu. Tako je bilo sve dok nijesam otišla u SAD. Kada sam polagala prijemni ispit za umjetničku školu (ispit se sastojao od crtanja akta i slikanja mrtve prirode), moj profesor je šetao po studiju sa nožem za puter. Kada mu se ne bi dopao dio nečije slike, on bi došao iza i odstrugao bi taj dio, a osoba bi morala iznova to da počne. U to doba to je bilo nepodnošljivo, ali sada sam zahvalna za tu vrstu discipline, jer mi je dala istrajnost da radom prevaziđem problem, pa čak i kada se čini da treba udarati glavom o zid.

Vujica OGNJENOVIĆ

02.04.07

Anja Ulinič, slikarka i književnica, imala je sedamnaest godina kada su se njeni roditelji početkom devedesetih preselili iz Moskve u Ameriku.
Njen prvi roman „Petropolis”, koji je kod nas u prevodu Aljoše Molnara sa engleskog objavila izdavačka kuća „Mono i Manjana”, govori o emigrantskom iskustvu mlade Ruskinje Saše Goldberg, devojke izmešane krvi, o „nastajanju savremene Rusije posle kraja Sovjetskog Saveza, i o putovanju maloletne devojke u Novi svet”. Anja Ulinič je pohađala Institut umetnosti u Čikagu i završila je slikarstvo na Univerzitetu Kalifornije. Živi u Bruklinu. Razgovor sa Anjom Ulinič obavljen je putem elektronske pošte, u jeku promocije njene knjige u Americi.

Da li u Vašem romanu ima autobiografskih elemenata?
Kao i moja junakinja Saša Goldberg, učila sam u detinjstvu slikanje, u sličnoj osiromašenoj umetničkoj školi. Takođe, nisam odolela da Sašu pošaljem u Arizonu, mesto u kojem sam živela kada sam tek došla u Ameriku. Arizona je tako neobična, svakome može da nanese veliki kulturalni šok, ma odakle da je došao. Neko vreme bila sam majka malog deteta, isfrustriranog zbog moje nepostojeće umetničke karijere, slično kao što je to moja junakinja Hajdi.

Sibirski grad Azbest 2, koji ste opisali u „Petropolisu”, simbol je starog sistema u Rusiji, kao i jednog prošlog vremena. Kako je izgledao život u takvom gradu?
Azbest 2 zasnovan je na autentičnom mestu koje predstavlja amalgam osiromašenih ruskih gradova. Želela sam da ga prikažem kao proizvod propalog sovjetskog režima. Azbest 2 nema prošlost pre 1930. godine. Njegova svrha bila je potpuno utilitarna, osnovan je kao zatvorski kamp, kasnije je postojao zbog rudnika. Za moju junakinju, gospođu Goldberg, koja oplakuje gubitak sveta pre revolucije, Azbest 2 je jasno beznađe, ćorsokak u kojem nema života. Njena ćerka koja ne zna za bolje, želeći da preživi, u Azbestu 2 čak pronalazi i lepotu. Saša je proizvod Azbesta 2, taj grad opstaje u njoj i kada ga napusti. Mislim da su mnogi Rusi u takvoj situaciji. Svi se slažemo da je sovjetski eksperiment katastrofa, i da se propast nastavlja na mnogo načina i u Putinovoj Rusiji. Ipak, od toga smo svi načinjeni.

Vaša junakinja nije obična, jer ima složeno afro-rusko-jevrejsko poreklo. Da li je to simbol popularne multikulturalnosti?
Ne, baš suprotno. Kao i sa Azbestom 2, želela sam da postignem da svoje postojanje Saša u potpunosti duguje sovjetskom režimu. Ona je polu-crnkinja zahvaljujući okolnostima organizovanog državnog događaja. Naime, zbog činjenice da običan svet nije mogao da podiže svoju tamnoputu decu u moskovskoj rasističkoj sredini, Sašinog oca su usvojili ljudi iz više klase, što Sašu čini i Jevrejkom. Htela sam da pišem o rasizmu, i komplikovano poreklo moje junakinje dozvolilo mi je da istražujem sve njegove vidove. Rasizam u Rusiji, rasizam u ruskoj dijaspori u Americi, američki rasizam. Namera mi je bila da pišem o izveštačenosti koncepta rase, i o tome koliko je rasizam uslovljen socijalnim kontekstom. Takođe sam želela da ukažem na to da je gotovo jedino normalno mesto za život moje junakinje Njujork. Američko društvo je još uvek rasističko i podeljeno. Međutim, Njujork je tako raznolik grad, koji ohrabruje pogled u budućnost bez rasizma.

Vaša junakinja je drugačija jer je otišla, i Vi ste otišli. Ima li stvarnog bega i kakav je život emigranta u Americi?
Život emigranta uvek je težak. Ja sam emigrirala 1991. godine. U to vreme, u Moskvi, imali smo kupone za hleb i prazne rafove u prodavnicama, tako da je emigracija bila lak izbor. Za mene lično, materijalni izazov Amerike bio je manje primamljiv od mogućnosti da upoznam novo podneblje, i da premostim dve kulture i dva jezika. Bilo mi je vrlo teško tokom prvih nekoliko godina: mnogi ljudi tada postanu ogorčeni i depresivni i, nažalost, mnogi odbace američku kulturu a da je i ne upoznaju. Za mene je bilo najteže da preživim period prilagođavanja, ali mi je to, ujedno, bio i najuzbudljiviji deo boravka u Americi. To se dogodilo kada sam se iz Arizone preselila u Čikago. Dok sam živela u Arizoni, nedostajala mi je Moskva, sneg, promene godišnjih doba, gradska vreva, muzeji, podzemna železnica. Iznenada, u Čikagu su počeli da mi nedostaju pustinja i planine. Onda sam sav novac potrošila na avionsku kartu do Arizone, i imala sam jasan osećaj – ovde pripadam.

Kakav je život slikara emigranta?
Život slikara vrlo je težak. Pored nekoliko galerija, nema tržišta za slike. Neki zarađuju od podučavanja, ali za većinu slikanje je hobi, dok se profesionalno bave nečim drugim. Ovde praktično nema podrške umetnicima na nekom državnom nivou, i ne postoji nešto što bi odgovaralo Udruženju sovjetskih umetnika u Americi.

U knjizi ste citirali Osipa Mandeljštama. Koliko se bogata ruska kultura i književnost odražavaju u onome što radite?
Mnogi mlađi ljudi znaju za Mandeljštama, jer su njegove pesme, prvi put posle dugogodišnje zabrane, objavljivane u Rusiji dok smo rasli. Uglavnom, rekla bih da Rusi imaju više dubokog poštovanja prema pesnicima i piscima, nego Amerikanci. Ovde deca ne pamte poeziju kao ruska deca. Od ruskih pisaca volim Tolstoja i svake godine ponovo iščitam „Rat i mir” i „Anu Karenjinu”. Tolstoj je bio tako mudar čovek, ono što je napisao pogađa kao čekić u glavu, neverovatno uzbudljivo i silovito. Ovih dana posebno me zanimaju njegove kratke priče i eseji. Volim Mihaila Bulgakova, Josifa Brodskog, Mandeljštama, Marinu Cvetajevu. Volim Nabokova.

Čega se rado sećate iz detinjstva, šta Vam nedostaje?
Baka i deda. Da govorim ruski svaki dan, da budem tinejdžerka u Moskvi 1987. godine, dok traje perestrojka. To osećanje da, dok živimo, stvaramo istoriju. Da imam 14 godina i da sam zaljubljena prvi put.

Marina Vulićević