15.04.07 Danas
Čitalište
Posle imperije (esej o raspadu američkog sistema), Emanuel Tod / Sabrana dela, Huan Rulfo
Posle imperije (esej o raspadu američkog sistema), Emanuel Tod
Paideia, 2006.
preveo Ivan Šepić
Na samom početku ovog dela, Tod kaže: "Bili smo naviknuti da u Sjedinjenim Državama vidimo rešenje, a one sve više počinju da predstavljaju problem za svet. Garanti političke slobode i ekonomskog poretka tokom poslednjih pola veka, danas su sve više faktor međunarodne nestabilnosti, održavajući, tamo gde to mogu, nesigurnost i sukob". Proučavajući političku i socijalnu mapu sveta, analizirajući razvoj Evrope, ali i ostatka sveta, Tod tvrdi da svet koji se danas stvara više neće biti imperija pod kontrolom samo jedne sile, već jedan složen sistem u kojem će biti uspostavljena međusobna ravnoteža između skupa nacija ili metanacija ekvivalentnih nivoa, iako one neće biti, bukvalno rečeno, jednake. Tod u ovom delu pretpostavlja da svet nastao iz propasti sovjetske imperije i demokratizacije američkog sistema neće biti jednoobrazno demokratski i liberalan, kako je to u svom snu video Fukujama. Međutim, on se, po Emanuelu Todu, ipak ni na koji način više ne može vratiti totalitarizmu nacističkog, fašističkog ili komunističkog tipa. Osnovni Todovi postulati su da američke imperije više neće biti, jer je svet suviše veliki, raznolik i dinamičan da bi prihvatio dominaciju samo jedne sile. U ovom delu autor otkiva jednu daleko realističniju sliku velike nacije čija je moć bila nesporna, ali čije se relativno opadanje čini ireverzibilnim. Naime, Tod tvrdi da su SAD bile neophodne za ravnotežu u svetu, a danas nisu u stanju da održe ni svoj standard bez pomoći sveta. Svojim teatralnim vojnim aktivizmom usmerenim prema beznačajnim državama, Amerika nastoji da prikrije svoje povlačenje, tvrdi Tod i zaključuje da kako više nije u stanju da kontroliše one važne ekonomske i strateške aktere - Evropu i Rusiju, Kinu i Japan- Amerika će izgubiti poslednju partiju za prevlast nad svetom i postati samo velika sila, pored drugih velikih sila. Emanuel Tod objavio je brojne knjige, među kojima ističemo "Konačan pad", delo koje je još od 1976. najavljivalo "pad sovjetske sfere", kao i "Ekonomsku iluziju", koja predstavlja esej o stagnaciji razvijenih društava.
Sabrana dela, Huan Rulfo
Alef, Gradac 2006.
preveli Radoje Tatić i Gordana Ćirjanić
Sabrana dela objavljena u jednoj knjizi sačinjavaju roman "Pedro Paramo" i zbirka priča "Dolina u plamenu". O romanu "Pedro Paramo", Borhes piše: "Ovo je jedan od najboljih romana hispanske književnosti, ali i svekolike književnosti". Sećajući se prvog čitanja "Pedra Parama", Markes ističe: "Te noći nisam mogao da zaspim dok ne pročitam knjigu po drugi put zaredom; od one strahovite noći kada sam pročitao Kafkin "Preobražaj", nikad nisam bio tako potresen." Huan Rulfo je meksički pisac, a njegova rečenica je snažna, kratka i jedra. Ušao je u literaturu je kao pripovedač i ostao veliki majstor pripovetke. Počeo je da piše relativno kasno, početkom pedesetih godina 20. veka. Rođen je 1918. godine i teme njegovog romana i pripovedaka su Meksiko i život njegovih stanovnika. Rulfo je jedan od najboljih poznavalaca meksičkog sela, pošto je službovao po čitavom Meksiku i zalazio u njegove najudaljenije krajeve. I "Pedro Palamo" i "Dolina u plamenu" dokazuju koliko je duboko Rulfo poznavao i Meksiko i njegovu kolektivnu svest, kao i njegove žitelje i njihove sukobe. Proza ovog pisca jedinstvena je. Jedinstvenom je, po rečima Fuentesa, čine i "sokovi smrti", koje ona poseduje.
Poljupci i priče, Pol Maldun
KOV, 2006.
preveli Dušica Marinkov Jovanović i Predrag Šaponja
Pol Maldun (1951) je irski pesnik, koji je objavio prvu knjigu pesama "Promena vremena" 1973. godine. Posle toga, sledilo je još desetak zbirki, a zatim niz najuglednijih književnih nagrada: "Eliot", "Irish Times", "Pulicerova nagrada za poeziju", "Šekspirova nagrada". The Times Literary Supplement proglasio ga je za najznačajnijeg pesnika engleskog jezika posle Drugog svetskog rata. Maldun je i 14. dobitnik Evropske nagrade za poeziju koju dodeljuje KOV. Peva ironično, prkosno, ritmično, gorko, rekli bismo na irski način i to je ono po čemu se Maldunova poezija razlikuje od poezije drugih pesnika njegove generacije. Bez obzira da li peva inspirisan Rilkeom ili poeziju gradi od sećanja na jedan nezaboravan susret sa Brodskim, ili su to lapidarni, nabijeni, reski stihovi o ljubavi, Pol Maldun uspeva da spoji realno i nadrealno, moderno i tradicionalno, kao i da pronađe epsko u lirskom i lirsko u epici. Maldunova poezija opora je i plahovita, u njoj se smenjuju skokovitost melodije i igre rečima, sa tišinom koja, data u četvrt-tonovima, čini da iza svake pesme stoji reč-odgonetka. Ponekad se iza Maldunove pesme krije reč patnja ili raj ili Eros. No, najčešće su njegove pesme - preludijumi o slobodi. Sanja Domazet
Ljubav malim slovima, Fransesk Miraljes
Evro-Giunti, 2006.
prevela Jasmina Nikolić
Evo nežnog, pikarskog i vedrog romana o ljubavi i prijateljstvu, koji progovara i o malim tajnama sreće, ali i o tajnama svakodnevice koja se junaku ovog dela tako često čini neodgonetljivom. On za sebe kaže da je " jedan od onih koji stvar hoće da poprave kad je prekasno". "Ljubav malim slovima" počinje prvim danom Nove godine, koju glavni junak čeka - sam. On je Samuel de Huan, četrdesetogodišnji profesor nemačke književnosti, usamljenik koji pati od stalnog straha od smrti, i sa tim i bezbrojnim drugim strahovima ulazi i u godinu koja se upravo otvara pred njim. No, jedan ulični mačor, Mišima, čini da Huanov hermetični svet počinje da se menja i otvara ka onome čega se Huan najviše i pribojavao - ljubavi. "Ljubav malim slovima", najkraće rečeno, predstavlja nežnu lekciju iz ljubavi i čovečnosti, predmeta iz kojih čovečanstvo tako često i uporno pada na ispitu.
Sanja Domazet
14.05.06 Danas
Tamo gde život struji kao šapat
Sabrana dela (Pedro Paramo / Dolina u plamenu), Huan Rulfo
Mnoge su se kockice složile da bi nedavna pojava Sabranih dela Huana Rulfa kod nas, bila i književni i kulturni događaj sezone: ovih dana maja pada 89. godišnjica rođenja ovog čuvenog meksičkog pisca, ove godine u januaru navršilo se tačno dve decenije od njegove smrti, prošle godine u svetu je obeleženo pola veka od pojave njegovog romana Pedro Paramo, a ne manje značajno za nas je i to da je već 1966, pre četiri decenije, dok Rulfo nije bio ni poznat ni priznat u Beogradu objavljeno srpsko izdanje ovog kultnog romana, iz pera Radoja Tatića (1935-2001), prevodioca otkrivalačkog duha, u Nolitovoj biblioteci Metamorfoze. Isti prevod, osavremenjen zbog potonjih jezičkih standardizovanja španskog jezika, uz pomoć književnice i hispaniste Gordane Ćirjanić koja je prevela i deo preostalog Rulfovog minijaturnog literarnog opusa, zbirku priča Dolina u plamenu (one koje prethodno već nisu objavljene u našim časopisima, u prevodu Radoja Tatića). Sve se to sada pojavljuje u jednoj knjizi, zajedno sa Pedrom Paramom, u biblioteci Alef, čačanske kuće Gradac, uz podršku fonda Radoje Tatić.
Mnogi su, govoreći o Rulfu, rekli, "Ni manje knjige, ni većeg pisca i uticaja". Ipak, u početku nije tako izgledalo.
U onome što je za Rulfa bio roman "ponikao iz jedne slike" i "traganja za jednim idealom koji sam nazvao Suzana San Huan", iako Suzana San Huan nije nikad postojala, ali jeste jedna devojčica koju je pisac kratko poznavao kad mu je bilo trinaest godina, mnogi su videli samo rasparene, nevezane scene, mešanje stvarnosti i imaginarnog sveta, prošlog , sadašnjeg i budućeg, cikličnost vremena, ali ne i koherentnu narativnu formu po priznatim literarnim kanonima vremena.Prvobitni, radni naslov romana bio je "Mrmljanja". Ali, ne obična mrmljanja, već blag, tihi, tromi govor kakvim se govori na jugu Haliska, gde je Rulfo rođen, koji ne narušava spokojstvo ni živih ni mrtvih.
Pedro Paramo i jeste priča mrtvih, i o mrtvima. Naoko realističan opis dolaska jednog mladića, Huana, u malo seoce Komalu, u potrazi za ocem, što je bio amanet njegove umiruće majke, postepeno se pretvara u fantazmagoriju u kojoj junak shvata da je okružen mrtvim žiteljima sela, koji naseljavaju svoje nekadašnje životno stanište. Likovi koje upoznajemo liče na bošovske groteske, koje smrt neprestano vraća u prošlost, kako bi ponovo prisustvovali prizorima sopstvene smrti u mračnom teatru mundi. U toj jezovitoj atmosferi mladi došljak postepeno sagledava njihove tragične sudbine, i upoznaje život svog oca, nekad moćnog, osionog veleposednika čija su najveća strast bile žene, te su i većina "meštana" subinski bili isprepletani s njim - jer su mu bili ili ljubavnice, ili plodovi tih strasti... Iz perspektive smrti, i socijalna dešavanja i sukobi u pozadini glavne priče - revolucija, urušavanje polufeudalnog modela seoskog života, deluju nepatetično i neherojski, potisnuti tragikom neostvarenih, neostvarivih ljubavi i mučnim odnosima među likovima-duhovima. Noćna tajanstvena škripa, košmari u kojima junak sanja i doživljava delove bivših sudbina Komalaca, zbivanja među mrtvima, u grobovima, pod zemljom i na zemlji i ostali karpenterovski štimung samo su okvir. Prava priča, odnos života i smrti, mora se, po ličnom Rulfovom receptu, kao u kakvoj folklornoj priči, odgonetati, tj. čitati tri puta, i tek posle trećeg čitanja, sve situacije, sve misterije biće razjašnjene, osim onog što se spoznaje čulima, osećanjima...
Onim, nestrpljivijim, koji ne žele da tako opsesivno studiraju taj roman od samo stotinak strana, na raspolaganju je ogromna bibiliografija prikaza, kritika i tumačenja koji hiljadu puta premašuju Rulfov opus. Tako biva sa velikanima.
Za početak, može se krenuti od Borhesove konstatacije da je Pedro Paramo jedan od najboljih romana hispanske ali i svekolike književnosti. I Markes priznaje da nije mogao da spava kada je knjigu čitao po drugi put zaredom, i da ga je potresla više od ičeg što je pročitao u životu, osim Kafkinog Preobražaja. Pesnik Oktavio Paz doživeo je Pedra Parama "ni kao fotografski dokument, ni impresionističko platno" nego kao delo" čije su se intuicije i lične opsesije otelovile u kamen, u prah, u vrtlog. Njegova vizija je zapravo vizija onog sveta."
Hispanisti su, već posle prvog talasa oduševljenja Paramom dobili žvaku koju decenijama razvalače: da li je Pedro Paramo, čiji je uticaj na prozu magijskog realizma koja će latino književnost izbaciti u svetski vrh već šezdesetih godina, samo inspiracija tom novom žanru, ili je i sam napisan u maniru magijskog realizma?Huan Rulfo (1917-1986) imao je neobično običnu sudbinu. Još kao dete bio je svedok surovosti meksikanskog religioznog rata krajem dvadesetih godina, a kao desetogodišnjak, kome su oba roditelja umrla, dospeva u sirotište. Tamo je, u jeku katoličke pobune i njenog sukoba sa državom, dobio priliku, koju nije propustio, da pročita čitavu biblioteku knjiga koje su pripadale jednom mesnom svešteniku koji ih je sakrio u sirotište dok prođe sukob.
Sa 16 godina odlazi u Meksiko Siti gde mu je deda bio tužilac, pokušava da upiše pravo, ali pada na prijemnom ispitu. Sa 18 godina počinje njegova karijera državnog činovnika u raznim administrativnim odeljenjima, od doseljeničkog do spoljnih poslova. Kao neki detektiv, na prvom poslu morao je da prati strance za koje se sumnjalo da se bave sumnjivim, ilegalnim poslovima po unutrašnjosti zemlje, gde je savladao različite dijalekte, narodne običaje i predanja, koje će kasnije lucidno isprepletati u svojoj prozi.
Početkom druge polovine prošlog veka, da bi lakše prehranjivao svoju ženu i četvoro dece, postaće još i TV producent,i filmski scenarista, i priznati umetnički fotograf (čije slike, sabrane u kolekciji Inframundo, vizuelno dočaravaju istu atmosferu i motive njegovih priča o meksičkom selu) i tada će nastati njegov roman i priče. Postepeno, dolaze slava i priznanja i u svetu (državna nagrada Meksika, pred smrt i nagrada Servantes) a s time i anegdotske priče o pomalo iščašenom, ćutljivom autoru, koji nije mnogo mario za zemaljsku taštinu. Kad bi ga pitali zašto više ne piše, odvratio bi da je umro njegov stric, koji mu je taj roman ispričao. Ili, da ima jedan fantastičan novi roman u glavi, ali, koji je tako savršen da bi ga upropastio ako bi ga napisao. Posle toga, mnogi nisu znali da li da ozbiljno shvate njegove izjave kako je svoj navodno već napisani pozamašni roman Kordiljeri, sam uništio?! I da li je njegov kasniji književni muk bio samo zbog onih koji su priželjkivali da on posle remek-dela, napiše i jednu lošu knjigu i tako uništi sopstvenu remboovsku legendu i famu?
Rulfove pripovetke, nevelike i minimalistički svedene baš kao i njegov roman, naseljavaju isti likovi kao i oni iz Pedra Parama. To su slike iz mnogih drugih Komala, u kojima se kroz svedene dijaloge i skice evociraju čitavi pređašnji životi junaka - seljana, razbojnika, sveštenika, starica u crnom... koji naseljavaju meksičku "dolinu u plamenu". Uvek sami sa svojom samoćom, još od majčine utrobe, pa nadalje, dok ne shvate, kao i junakinja poslednje priče, da "život nije naročito ozbiljan u svojim naumima". Zbog toga i ona smrt doživljava kao neki spokoj, "kao reku koja lagano nadolazi i odguruje staru vodu i malo-pomalo je prekriva; ali ne silovito kao što bi to učinio sveži potok."
Početak Pedra Parama ne malo podseća na danteovski silazak u Pakao i malo dalje. Ali, Rulfova vizija podzmenog sveta je potpuno drugačija, ambivalentnija, bez crno-belih šema renesansne sholastike.
Rulfovi mrtvaci primorani su da se grle u pretesnim grobovima, iz kojih povremeno izbivaju da bi se oglasili tugom i krikom. Oni rezignirano sagledavaju iluzije svojih života, iluzije kojih i sam glavni junak na svom arhetipskom putovanju kroz selo mrtvih postaje svestan, putem poruka i pisama koje mu iz kripte njegove mrtve majke pokroviteljski prosleđuje njena, takođe mrtva, glasnica. Ali i na osnovu mnogih drugih znakova i tragova bivših života. Njegov, kao i svačiji zavičaj, jeste sama smrt. Mitsko selo Komala je samo njena metafora, onako "podignuto u ravnici. Puno drveća i lišća, kao neka kasica u kojoj smo čuvali svoje uspomene. Shvatićeš da bi čovek poželeo da tamo večno živi. Praskozorje; jutro, podne i noć, uvek isti; jedino je vazduh drugačiji. Tamo, gde vazduh menja boju stvari; gde život struji kao šapat; kao da i nije drugo nego prošaptavanje života", kako tu magičnu viziju opisuje Rulfo u svom Pedru Paramu.
Vesna Roganović
04.05.06 Vreme
Rulfove sablasti
Sabrana dela (Pedro Paramo / Dolina u plamenu), Huan Rulfo
Meksički pisac Huan Rulfo (1917–1986) nije imao svoga Maksa Broda. Da jeste, njegov bi opus verovatno bio veći od dvestotinak stranica osrednjeg formata. On je, međutim, kao i Gogolj, svoje rukopise spaljivao sam.
Iza Rulfa su ostali zbirka priča Dolina u plamenu (1953) i roman Pedro Paramo (1955). I to je sve. Iako je o romanu Kordiljeri govorio puno – na pitanje kada će, najzad, početi da ga piše, Rulfo je odgavorio: "Verovatno nikad, da ga ne bih pokvario" – niko ga nije pročitao, a sačuvano je samo nekoliko, posthumno objavljenih odlomaka. Ipak, pre nego što je shvatio da će svaki roman, neizbežno, biti pokvaren kada ga iz glave pokuša preneti na papir, stvorio je Pedra Parama, roman bez premca u latinoameričkoj književnosti. Upečatljivo čitalačko svedočanstvo ostavio nam je Gabrijel Garsija Markes: "Te noći kada sam prvi put pročitao Pedra Parama nisam mogao da zaspim dok knjigu ne pročitam po drugi put zaredom; od one strahovite noći kad sam pročitao Kafkin Preobražaj, nikada nisam bio tako potresen." Na drugom mestu je dodao: "Mislim da sam sâm kupio čitavo jedno izdanje Pedra Parama da bih ga poklanjao prijateljima, uz uslov da se ponovo nađemo i pričamo o njemu." Parafrazirajući čuvenu dosetku Dostojevskog po kojem su ruski pisci izašli ispod Gogoljevog šinjela, mogli bismo bez preterivanja reći da se latinoamerička književnost ispilila ispod sombrera Pedra Parama, da je jednostavno izašla iz tog romana koji je po uticaju ravan Borhesovom delu, a u nekim segmentima – kao inspiracija za "magični realizam", na primer – verovatno i značajniji.
Meksičko selo Komala, u koje pripovedač dolazi u potrazi za svojim ocem Pedrom Paramom, uzalud ćemo tražiti po zemljopisnim kartama, ali mu geografska insuficijencija neće smetati da postane jedan od najznačajnijih toponima latinoameričke književnosti (kao i Makondo, uostalom, koji je literarna, ne i geografska činjenica; u tom pogledu, zapravo, nema nikakve razlike između ovih toponima bez mesta i, recimo, Džojsovog Dablina). U Komali najbolje uspevaju prašina i utvare. Mrtvi se tu osećaju sasvim komotno i redovno pohode svet živih, dok se živi – ako se u međuvremenu ne ispostavi da i nisu baš toliko živi – uopšte ne boje duhova (rečenica poput: "Hoćeš da me ubediš da si umro od gušenja, Huane Presijado?", sasvim je uobičajena za Komalu). Kao na sablasno osunčanim platnima Đorđa de Kirika, u Pedru Paramu nema previše kretnji: pod suncem Komale tumaraju nečije duše, senke su duge i jezive, a noću se iz najdubljeg mraka pomaljaju prikaze bez pogleda da bi nam, neužurbano, pripovedale svoja sećanja za koja nismo sigurni da li pripadaju prošlosti ili su najava onoga što će se tek dogoditi. Slojevi sadašnjosti se perutaju, a vremenski planovi, bez uočljivog reda, naležu jedan na drugi. Ispod snoviđenja, košmara, brzih vremenskih skokova i kratkih rezova, iza priče o lokalnom tiraninu, vlastelinu Pedru Paramu i njegovim zlodelima, odvija se, zapravo, jedna donekle neočekivana ljubavna drama čiji su vinovnici sam vlastelin i jurodiva Susana San Huan. Kako god bilo, više nego opis meksičkog sela, više nego splet pojedinačnih sudbina, više nego rasterivanje postrevolucionarnih magluština, više nego lucidno hvatanje trenutka, čak i više nego još jedna priča koja u ljubavi pronalazi (nekakvo) iskupljenje, Pedro je Paramo iznalaženje jednog novog jezika koji će, upornošću i otpornošću virusa, zaraziti čitav jedan kontinent, da bi, potom, izazvao epidemiju svetskih razmera.
Veza Rulfa i Kafke ne zaustavlja se samo na ideji spaljivanja sopstvenih spisa, ili na tome što je Markes prepoznao njihovu srodnost: povezuje ih i svojevrsna društvena nevidljivost, sivi činovnički posao, ali pre svega i iznad svega silovita volja za pronalaženjem drugog, drugačijeg, novog jezika. Ipak, Kafka je pisao pre onoga što njegovi romani i njegove priče najavljuju – veliku evropsku katastrofu. Rulfo piše post festum, u trenutku kada Evropa, umorna od rata i još uvek slabokrvna, nastoji da sa svojih ramena strese pepeo holokausta i ponovo proizvede roman. Sabirajući evropsko literarno iskustvo, ovoga puta izloženo drugačijim bojama, mirisima, figurama i strastima, zahvaćeno drugačijim pamćenjem nego što je evropsko, premda, naravno, neizbežno uhvaćeno pamćenjem samoga jezika, Rulfo zapravo čini ono što evropskim piscima, sleđenim pred Aušvicem, ne polazi za rukom: on piše "evropski" roman. Rulfo iza sebe ima već dve generacije latinoameričkih pisaca koji krče sopstvene literarne puteve Servantesovim, dakle evropskim jezikom (Borhes je najdragoceniji i najsamosvesniji svedok toga uticaja, a Romulo Galjegos, pak, najautentičniji predstavnik pisaca koji prethode Rulfu). Naporedo sa pisanjem na "evropskom jeziku" Rulfo upoznaje Meksiko, imena za svoje likove pronalazi na nadgrobnim pločama seoskih grobalja (Markes: "Huan Rulfo je rekao, ili se priča da je rekao, da imena za svoje likove nalazi čitajući natpise nadgrobnih spomenika po grobljima u Halisku") – čime kao da priziva sve one sablasti iz Komale – i, pripremajući se za svoj mali/veliki roman, ispisuje majstorske priče svedenog izraza i objavljuje ih u zbirci Dolina u plamenu. Tu ćemo, između ostalog, pronaći sve poetske kodove potrebne za dešifrovanje Pedra Parama, a na zamerke da je njegov roman teško prohodan Rulfo je, sa karakterističnom neprozirnom samoironijom, potpuno ozbiljan, odgovarao da se roman, zapravo, mora pročitati tri puta: prvi je put zaista zamršeno, ali je zato treće čitanje prosto.
Neobičnim preokretom u kojem sada dete daje život svojoj majci, umorna, stara, iscrpljena i žedna Evropa okreće se jednom mladom i zelenom kontinentu o kojem do tada nije znala previše, zariva svoje vampirske zube u njegovo sveže meso i počinje da isisava sokove što ih je, svojom magičnom formulom, stvorio tihi pisac iz Haliska.
Ivan Milenković