01.01.00
Politika
11.10.1999.
Istoriografija i publicistika
Enigma Pašić
Dvotomno delo Đorđa Radenkovića o Nikoli Pašiću - koliko je bilo uzajamno razumevanje Srbije, zatim Jugoslavije, i velikog političara i državnika
Tajna Nikole Pašića, možda najveća u našoj političkoj istoriji, čak trideset godina je preokupirala Đorđa Radenkovića (1922-1993). Plod te vredne fascinacije su dve knjige u izdanju "Službenog lista SRJ": "Pašić i Srbija" i "Pašić i Jugoslavija".
U napomeni Radenkovićeve supruge Mire Radenković saznajemo da je autor završio rad nekoliko dana pre svoje iznenadne smrti; dakle, objavljivanje je posthumno. Tako je u dvotomnom delu, uz recenziju akademika Vladimira Stojančevića i univerzitetskog profesora Dragoljuba R. Živojinovića, zaokružena raskošna publicističko-istoriografska drama o velikom srpskom i jugoslovenskom političaru i državniku.
Đorđe Radenković, značajno ime jugoslovenskog novinarstva, otkriva motiv za rad na ovom opsežnom projektu. Njegova slika Nikole Pašića je vrlo reljefna: to je čovek koji je tokom pola stoleća igrao uvek važne uloge, i to na istaknutom delu političke pozornice. Stalno je bio osvetljen jakim reflektorima javnosti, sa raznih strana, iz više uglova. Neprekidno je bio vođa najmasovnije stranke, koji je njene poteze autoritativno određivao. Dugogodišnji premijer u parlamentarnom režimu, a stalno na meti neumoljivog ispitivanja poslanika iz suparničkih stranaka i novinara oštra pera... Uprkos svemu, Pašić se stalno ogledao na brisanom prostoru osetljivih državničkih misija.
Maestro političkog umeća
Postavlja se zato ključno pitanje: može li takav čovek, posle svega i uprkos svemu, pošto je sišao sa javne i životne scene, "da ostane neka vrsta neodgonetnute zagonetke".
Đorđe Radenković, vrsni posmatrač i istraživač sa međunarodnim iskustvom, koje je stekao kao spoljnopolitički komentator "Politike", bio je pisac značajnih knjiga, i pravih studija ("O makartizmu", "Kina Mao Ce Tunga", "Rat, Arapi i petrolej"). Objavio je i četiri knjige "Portreta savremenih ličnosti", a nijedan od njih, od Ho Ši Mina, Ben Bele, Adenauera, do De Gola ili Hruščova, nije ga toliko zainteresovao kao Nikola Pašić:
Retko je ko, i posle smrti, bio toliko hvalospevno uzdizan i gnevno porican, istovremeno! "Jedni su", navodi Đ. Radenković, "u njemu slavili genijalnog državnika i premudrog vođu; drugi su ga predstavljali kao nečasnog vlastoljupca i sitnog politikanta. Jedni su ga sa ikonografskim oreolom slikali kao uzor patriotizma i tvorca oslobođenja i ujedinjenja južnoslovenskih plemena: drugi su u njemu gledali veleizdajnika i kada je reč o njegovoj užoj otadžbini Srbiji..".
U tim i sličnim, stvarnim ili izmišljenim raskoracima nalazio je Radenković Pašića u dokumentima, sećanjima i svedočenjima njegovih savremenika. Pokušavao je da odgonetne ko je u pravu: oni koji su Pašiću odavali poštu kao maltene moralnom čistuncu skromna držanja i života, ili drugi, koji su tvrdili da svetačka pojava belobradog mesije, u stvarnosti, širi oko sebe najrazorniju okuženost korupcije!
U maniru istoriografije
Pašić je, zapaža pisac, istrajno širio za sobom izazovne paradokse, koji su, čak, bili njegov ljudski i politički stil! Veliki, autoritativni i harizmatični vođa nije bio tribunski retoričan, ni intelektualno briljantan, ni erudita, ni moralno besprekoran. Bez svih tih svojstava on je ipak sa velikom sigurnošću izbijao u prvi plan. Sedamdesetih godina prošlog veka je bio "privremeni marksista". Posle vrtoglavog uspona i strašnih padova Pašić postaje, kako ga Đ. Radenković definiše, "demokratski diktator ili diktatorski demokrata"! Pošto je celu mladost proveo u borbi protiv vladarskog apsolutizma Obrenovića, on je, kad se već vinuo do državnog kormila, uz sva uvažavanja parlamentarnih pravila igre, bio neumoljiv, i ne naročito obziran, u čuvanju svoje vlasti!
Ako to zvuči kao pokušaj bar delimičnog dešifrovanja Pašića, još provokativnija je namera da publicist, manirom najbolje istoriografije, da ukupnu ocenu. Na političku scenu Pašić je stupio kad je Srbija bila mala kneževina, još uvek vazalna prema Osmanskom carstvu; a kad je sa nje prinudno otišao, okruživala ga je neuporedivo veća, ali i složenija jugoslovenska tvorevina, čija sudbina se već tada naslućivala u socijalnim i drugim sukobima, i međunacionalnim netrpeljivostima.
Ipak, vladari su abdicirali ili bivali uklanjani, stranke su se rađale i umirale, da bi se pojavile druge, nove - samo je Nikola Pašić opstajao, do današnjih dana, kao nikad do kraja razjašnjena zagonetka. Na ključno pitanje da li je Srbija razumela Pašića, i da li je Pašić razumeo Srbiju Đ. Radenković odgovara lapidarno: i da i ne! Sa mnogo jačim negativnim predznakom glasio bi i odgovor o uzajamnom razumevanju Pašića i Jugoslavije. A njen je tvorac bio.
Radovan KOVAČEVIĆ
