20.10.07 Politika
Kako se „vole” strip u Novome Sadu
Novosadski strip
Te 1975. godine Bane je sreo Tozu i nastao je strip serijal „Poručnik Tara” poznat mnogim generacijama koje su tada stasavale. Toza je Svetozar Obradović čiju je knjigu „Novosadski strip”, antologiju 42 autora poreklom ili radom vezana za novosadsku strip scenu, objavila nedavno izdavačka kuća „Prometej”. Treba li reći odakle je izdavač?
Obimna knjiga tvrdog poveza i velikog formata na 257 strana sadrži kratke biografije i bibliografije autora nakon kojih su isti predstavljeni svojim crtežima ili scenarijima. Da vidimo, šta to povezuje desetine ljudi osim ljubavi prema devetoj umetnosti i činjenice da su rođeni ili žive i rade u Novom Sadu?
Dakle, većina autora zaljubila se u strip još u kratkim pantalonama, mnogi su naučili da čitaju i pišu zahvaljujući tablama sa crtežima i oblačićima, a neki, kao Franja Straka, smatraju da bi „prolupali” da nema crtanja. Tako, direktno čineći jaku konkurenciju krupnim i lepim slovima „Politike” koja su opismenila brojne generacije, ovi ljudi su pričajući priče u kvadratima napravili od Novog Sada prestonicu stripa na prostorima nekadašnje Jugoslavije. A, zanimljiv podatak, Svetozar Obradović neke od njih nikad nije video i zna ih samo preko njihovog rada.
Mladost Bernarda Panasonika
Recimo, o autoru serijala „Mačak Marko i lažljivi Žarko” Ozrenu Bačiću Obradović, uprkos velikim naporima, nije uspeo ništa da sazna osim imena i prezimena. Na mestu ostavljenom za Bačićevu fotografiju stoji veliki crni upitnik. Zanimljiv je slučaj Zorana Janjetova, koji je poznatiji u Francuskoj no diljem svoje prilično umanjene zemlje. Kako je jednom rekao gostujući u Beogradu, hiljade Francuza čekaju u redu za njegov autogram kada se pojavi na nekom tamošnjem festivalu, a ovde je poznat šačici poznavalaca. U knjizi je predstavljen svojim ranim stripom „Mladost Bernarda Panasonika”. Između ostalog, za Janjetova piše da je u četvrtoj godini počeo da troši stripove, i da besomučno unosi u sebe špijunske, japanske filmove o Godzili i one naučnofantastičnog žanra.
Svakako bi bio veliki propust da se u ovom prikazu ne pomene ime Branislava – Baneta Kerca. Od prvih razreda osnovne škole takmičio se u crtanju sa autorom ove antologije, a zaista ozbiljne korake u stripu njih dvojica prave od 1975. Banetovi serijali „Kobra” i „Ket Klou” osvojili su Skandinaviju, poznati američki izdavač objavio je nekoliko svezaka ove junakinje, a za Nemce je crtao serijal posvećen rušenju Berlinskog zida, koji je objavljen na 14 jezika. Sigurno mu je bilo lepo tada u društvu Moebijusa, Enkija Bilala, Bila Gibonsa i drugih velikih umetnika.
Još jedan autor antologije doživeo je uspeh u Evropi i „preko bare”. Sibin Slavković počeo je 70-ih godina ilustrujući dečje listove „Tik-Tak” i „Dečje novine”, a kao strip autor debitovao je u „Politikinom Zabavniku” sa serijalom „Braća”. Za američku kuću „Dark Horse” nacrtao je i objavio četiri epizode stripa Maska, a značajne uspehe postigao je i kao kolorista.
Doajen Škole stripa
I na kraju, da ne zaboravimo autora zahvaljujući kome je antologija ugledala svetlost novosadskog neba (stići će nadamo se i u druge gradove). Svetozar – Toza Obradović je rođeni Novosađanin koji je za 32 godine rada stvorio junake stripa kao što su poručnik Tara, Ket Klou, Kobra, Nindža... Radovi su mu objavljivani u Italiji, Nemačkoj, Francuskoj, Danskoj, Norveškoj, SAD... Nekoliko godina svoje karijere posvetio je mladim autorima, predajući Školu stripa na „Novosadskom otvorenom univerzitetu” i vodeći Strip radionicu. Posle uspešnog izleta u istraživačko novinarstvo, Toza se sve više vraća uzbudljivom i maštovitom svetu stripa.
Iz antologije se može saznati i da su se prvi strip autori u Jugoslaviji pojavili 1953, ali još siromašni izdavači nisu mogli dugotrajnije da objavljuju više izdanja. Naravno, to je uticalo da neki od njih prosto „ispare” i odustanu od stripa. Bolja vremena dolaze pomenute 1975, kada novosadski autori ofanzivno zaposedaju strip scenu bivše nam zemlje. Onda su došle devedesete, kako bi otpevao još jedan poznati Novosađanin, a posledice praznine koja je nastupila u strip izdavaštvu još se osećaju. Zato je knjiga „Novosadski strip”, pored zaživelih festivala posvećenih devetoj umetnosti, sjajna prilika da mladi crtači upoznaju tradiciju stripa i vide kako su to nekad radili oni koji su danas priznati, ne samo ovde.
Nemojte pomisliti da je ovo jedna od antologija koje predstavljaju radove autora koji su svoje „otpevali” i završili. Petar Aladžić, Nebojša Bačić, Saša Jovanović, Goran Đukić Gorski, Vladimir Bursać... kažu da nisu rekli poslednju reč u stripu i da glavno tek sledi!
B. S.