01.01.00
Glas javnosti
10.01.2002.
"Novo raspeće" antologija savremene srpske poezije s kraja 20. veka
33 godine i 33 pesnika
Šta znači podnaslov "tragom estetskog egzorcizma". Bez etabliranih pesnika
U izdanju "Rada" nedavno je objavljena antologija "Novo raspeće" autora Zorana Bognara, posvećena srpskoj poeziji s kraja 20. veka. Obuhvata period od 33 godine (1967-2000) i u njoj su zastupljena 33 pesnika.
U podnaslovu stoji i odrednica "tragom estetskog egzorcizma", koju Bognar objašnjava time što je od "pamtiveka bilo prisutno ignorisanje i prećutkivanje mnogih individualno svesnih, autohtonih i autonomnih, nepotkupljivih, tihih i nenametljivih, posvećenih i prosvećenih pesnika, pa je, po njemu, bilo krajnje vreme da se taj višedecenijski lanac estetskog egzorcizma prekine.
U antologiji nisu našli mesta pojedini etablirani pesnici (Slobodan Rakitić, Rajko Petrov Nogo, Đorđo Sladoje, Milosav Tešić) iako autor antologije priznaje da je njihova poezija po nekim fleksibilnijim kriterijumima, zaista antologijska, ali dodaje da ona nije donela nikakve inovacije i promene na planu strukture i forme i kreativne upotrebe jezika.
U antologiji se nalazi nekoliko pesničkih imena koja su ostavila zapažen trag u savremenoj srpskoj književnosti, ali koja nikada do sada nisu uvrštavana ni u jednu od prethodnih antologija srpske poezije (Radivoj Šajtinac, Radivoj Stanivuk, Saša Jelenković), kao i dva, za širu čitalačku javnost, potpuno nepoznata pesnička imena (Dušan Radivojević i Tatjana Čupić).
Z. Prijović
01.01.00
Dnevnik
07.11.2001.
ANTOLOGIJE
Pripitomljavanje đavola
Zoran Bognar: NOVO RASPEĆE, antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967 - 2000; Beograd, 2001.
Piše: Radivoj Šajtinac
Izašla je, ovih dana, jedna, po svemu sudeći, specifična i provokativna antologija savremene srpske poezije u izdanju beogradskog "Rada". NJen autor je pesnik i književni kritičar Zoran Bognar i već u njenom podnaslovu inicirana je njena prevratnička, ne samo nijansa, već autorski imperativ. Valja odmah na početku istaći da je Zoran Bognar, precizno ali i strasno, istakao, kako bi on to već u svojim poetskim tekstovima rekao "sveto trojstvo" koga se pridržavao u koncepciji, vrednovanju, komponovanju i književno-kulturološkom situiranju ove antologije: prevratničko, otkrivalačko i polemičko. U pitanju je, znači, antologija koja doslovce sledi jedan skoro aksiomatski stav našeg ponajboljeg savremenog antologičara Gojka Tešića da su najbolje one antologije koje priređivač čini kao za sebe. Reč nije o demijurškoj poziciji estetičkog subjekta, reč je o prevazilaženju prezentativnog u korist komunikativnog.
Milenijumski dijalog
Naravno, u koordinatama i gustoj mreži aksioloških ravni, putanja, izohipsi, premisa i zaključaka koje sadrže sve odgovorno i pribrano koncipirane antologije, a Bognarova je upravo takva, može se, za potrebe ovog teksta izvući samo jedna od bitnih premisa a ona bi mogla, naravno redukovana, biti sledeća: ova antologija, s pismenom i kreativnom prisebnošću, vrednosnom aparaturom i analitičkom artikulacijom kriterijuma zastupa onaj poetičko filozofski diskurs koji, u vremenu i prostoru, savremenu srpsku poeziju kvalifikuje kao kosmopolitski i milenijumski dijalog u ovom devastiranom Svetu i vremenu.
Prevratničko u ovom izboru nije samo formalno metodološke prirode proizvod puke doslednosti u sudovima i kvalifikacijama, prevratničko je u komplementarnom, "dokazanom materijalu" kojeg čine sami pesnički tekstovi, svaki od njih u svojoj imanentnoj, autorskoj izgrađenosti oko shvatanja poezije kao snažnog lakmusa i paradoksa u odnosu na vreme, etičku ravan pojedinca i dokumentarno-mitološki paradigmatični predeo u kom se poezija dešava u sveukupnosti, sveosetljivosti, utopistički ali i antropocentrično angažovana.
Antologija Zorana Bognara začinje korpus prevrednovanja srpskog geopoetičkog "dela Sveta" sa stanovišta vere u obnovu rituala epifanijskog (samo)oslobađanja, udeo emotivne inteligencije spram akribije, formalnih dostignuća, ksenofobičnosti osećaja pripadništva samo jednoj nacionalnoj emfazi, kraj poezije za svečane sale i "objavu kompleksne slobode" u odnosu na autentične neuroze vremena u kome žive i pesnici i čitaoci, i Bog i Đavo, i konstrukcija i dekonstrukcija, i samospasenje i apokalipsa.
Posebnu ravan, koja ovu antologiju čini i polemičnom jeste situiranje kritičarskog fenomena, prakse, posledica i tragova svega toga u netrajnim prioritetima od kojih se, decenijama, recepcija savremene srpske poezije nikako nije oslobodila. Budući da je broj i značaj tih argumenata kod Bognara priličan i sadržajno provokativan, teško se, ovom prilikom možemo odlučiti samo za jedan od "ličnih ekskluziviteta" ali, vraćajući se na podnaslov, valja pomenuti onaj iracionalan ali okamenjeni i frustrirajući kvazi-dignitet koji se u antologičarskoj praksi sprovodio "principom" da je važnije koga izbaciti od onoga šta uvrstiti.
Vremenska distanca artikulisala se i kao vrednosno uporište. Sada nam ova antologija, jasno i "lirski dokumentovano" predočava sve bivše opremljene, uparađene i kvazi umne isključivosti, sve posledice teorijskih ili cehovskih zabluda o čišćenju terena, pripitomljavanju pojedinačnog u korist trendova, dogovorne estetike, klanovske strategije, moći i nemoći rasuđivanja spram autentičnog bića poezije kao "kompleksne slobode". Uvođenje reda, prioriteta, rundela, leja, staza, skretnica i putokaza teško je spojivo s odgovornim postulatom promovisanja trajnog karaktera kreacije i to je, za rukom i umom, polazilo samo retkima.
Temeljno građen poetski polis
Naravno, ovu antologiju sačinio je pesnik, kao i brojne pre nje. Ono što je, kao otkrivalačko u njoj ipak najvolšebnije, to je da ovako sagrađen poetski polis vrvi od kardinalnog prepleta Ličnog i ekumenskog, intimnog i univerzalnog, mitskog i svakodnevnog. U kontekst takvog izbora našla su se, za neke čitaoce, kritičare pa i same pesnike, možda malo poznata imena ali personalni redukcionizam "lične karte" i svedenost biografije ovde je deo više namere, namere da se direktnost poezije oseti kao trajna indignacija a ne lična evidencija. Mnogo toga što je zajedničko u poetičkim ili, čak, antipoetičkim koncepcijama ovde sabranih pesnika izmiče svakom obliku uopštavanja pa je, sem analitičkog pogovora, autor o svakome ispisao svojevrsne miniesejističke "preambule" što samo govori u prilog činjenici s kakvom je temeljnošću, odgovornošću i lucidnošću ceo ovaj projekt zamišljen, ostvaren i doveden u ravan čitalačkog izazova.
Na kraju, čak i oni eksplicitni sudovi, krajnje precizni, odrešiti i, što ne reći, kardinalno lični, artikulisani su suptilno, s obeležjem "oštre elegancije" ističući u prvi plan poeziju onih koji su uvršteni a ne "opremu izrečenih sudova". Tako se "pripitomljavanje đavola" suprotstavilo fragmentarnosti estetskog egzorcizma i to ne samo "temperaturom ličnih ubeđenja" već trajnom uzbudljivošću Poezije.
01.01.00
Politika
02.03.2002.
Brojevi i kriterijumi
Polemička antologija
Zoran Bognar: "Novo raspeće, Antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967-2000"; izdavač: "Rad", Beograd, 2001. god.
Između tipa "antologije pravljene za sebe", odnosno "pesama i pesnika koje volimo" i onog koji nastoji da predstavi "pesme i pesnike koje cenimo", dakle "antologija za nas, druge", kako je svoje antologičarske nedoumice formulisao svojevremeno Zoran Mišić, pesnik i esejista Zoran Bognar (1965) nesumnjivo je bliži ovoj prvoj koncepciji. Autor je u antologiji karakterističnog naslova i još neobičnijeg podnaslova hronološki obuhvatio poslednje 33 godine savremene srpske poezije, što bi se numerološki podudarilo sa 33 pesnika ovde zastupljenih, a u skladu sa famoznim brojem 33 koji je vezan za životno doba Hristovog raspeća. Bognarovi kriterijumi se još više sužavaju: s jedne strane na pesnike koji su rođeni posle 1940, sa prvim objavljenim knjigama od 1967. nadalje. Prema antologičaru, broj odabranih pesama je još rigorozniji - nijedan pesnik ne sme da bude zastupljen sa manje od tri niti više od četiri pesme.
Posebnu pažnju privlači to što ova antologija nema, kao što je to uglavnom uobičajeno, predgovor, već pogovor "O pesništvu na kraju XX veka tragom estetskog egzorcizma" u kojem autor objašnjava svoje antologičarske principe, ali otvara prostor i za teme koje prevazilaze predmet i karakter antologičarskog posla. Tu pre svega mislimo na četvrto i peto poglavlje u kojima se piše ili informativno i objektivno ("Ankete, tribine i okrugli stolovi o pesništvu na kraju veka") ili polemički radikalno, pogotovo tamo gde se govori o kritici kao instrumentu moći, književno- kulturnim klanovima i monopolu pojedinih kritičara ("Književna kritika o srpskom pesništvu na kraju veka"), koje je autor svakako mogao objaviti u sklopu neke druge knjige ili polemičko-pamfletskog teksta.
Nova subjektivnost
Netipično opredeljivanje za pogovor a ne predgovor upućuje da je antologičaru bilo najpre stalo da čitaocu ponudi jednu svojevrsnu Knjigu odabranih pesnika i pesama koja se gotovo može čitati i bez propratnog teksta, a s druge strane da pogovorom obezbedi neku vrstu istorijata antologija proteklog stoleća, kao i kritički presek savremenih tendencija u čitanju poezije. Nije stoga jasno zašto Bognar govori o pesništvu kraja veka, kada je reč o više od tri decenije, što seže sve do početka protekloga stoleća (pominju se npr. antologije Bogdana Popovića i Gojka Tešića).
Koji je smisao tzv. estetskog egzorcizma? Antologičar njegovu simboliku vezuje za jednu vrstu "nove subjektivnosti", antropocentrizma, pobunu protiv pravila savremene civilizacije koja guši autentičnu egzistenciju i podstiče na kreativne preobražaje za dubljim očovečenjem, humanizacijom. Pesme i pesnici odabrani za "Novo raspeće" predstavljaju "jasno definisan arhetip pevanja s početka VVI veka", dok se u formalno-jezičkom smislu Bognar nesumnjivo zalaže za raznovrsne modele tzv. urbane poezije, pisane savremenim jezičkim idiomom, sa negativnim odnosom prema folklornoj, mitopejskoj poeziji pisanoj vezanim stihom. Takvu tradiciju Bognar smatra anahronom i tradicionalnom - i po tome je ovaj kriterijum veoma blizak stavu Radmile Lazić prilikom sastavljanja antologije savremene ženske poezije "Mačke ne idu u raj".
Lično i kritičko
Kakav je stoga rezultat ovakve antologičarske perspektive Zorana Bognara? S jedne strane, neophodno je naglasiti - pred nama je knjiga dobrih, čak u pojedinim slučajevima odličnih pesama. S druge strane - otkrivalački i vizionarski karakter antologije "Novo raspeće", kad je reč o izboru povlašćenih 33 pesnika i pesnikinja, može se braniti jedino ličnim, ali u pojedinim slučajevima i nedovoljno kritičkim autorovim afinitetom. Jer ovde su zastupljeni pesnici protekle tri decenije koje bi shodno samim Bognarovim kriterijumima izabrala i većina drugih antologičara, neki koje bi izabrali samo pojedini autori, jedan broj pesnika svakako ne bi izabrao niko, a postoje i pesnici koji ovde očigledno nedostaju. No, postoje zaista i istinske revalorizacije - tu pre svega mislimo, recimo, na pesništvo Branislava Prelevića, Radivoja Stanivuka, Ivane Milankove ili malo poznate pesme Nemanje Mitrovića.
Nama lično najviše smeta odsustvo poezije Staniše Nešića i Nine Živančević, koji su još početkom devedesetih nagovestili upravo gorku, a estetski sugestivnu spoznaju ljudskog obezličavanja i osobito kod Nešića pojedine oblike religiozne, postmoderne duhovnosti.
Ne smatramo dalje da poezija svih pesnika zastupljenih u ovoj antologiji predstavlja arhetip pevanja za ććî vek (npr. poezija Z. M. Mandića). Između Bognarove antologičarske gorljivosti i poželjne kakve-takve objektivnosti mogao se napraviti nešto drugačiji kompromis. Ne mogu se, primerice, od pesnika koji imaju dve objavljene zbirke poezije (npr. "otkrića" poput Dušana Radivojevića ili Tatjane Čupić) birati četiri ili čak i tri pesme, i time ih staviti u isti red s pesnicima koji imaju više od deset objavljenih zbirki. Dalje, iako smatra da u ovako koncipiranoj antologiji nema mesta za etablirane pesnike poput S. Rakitića, R. P. Noga, M. Tešića, kako nas obaveštava u svom pogovoru, drugačije čitanje upravo ovih, pa i nekih njihovih generacijskih ispisnika u ključu "nove ekspresivnosti" moglo je antologičara navesti na neke, kako i sam kaže, "fleksibilnije" uvide.
No, kako je ova antologija čini se i nadahnuta ne samo snagom ličnog uverenja, već i zašto da ne, u nekim slučajevima autorovog nezadovoljstva zbog zapostavljenosti pojedinih pesnika, u nju su ušle pesme "koje su mi se uvukle pod kožu za sva vremena, koje bih poneo sa sobom u svet i izvan sveta, pesme koje sam poželeo da sam ih i sam napisao". Čitalac je time nedvosmisleno stavljen pred svršen čin. Na "Novom raspeću" je da to potvrdi ili opovrgne.
Bojana STOJANOVIĆ-PANTOVIĆ