02.07.06
Priče književnika iz regiona u jednoj knjizi
Miodrag Đukić, Olja Savčević-Ivančević, Josip Pavičić i Marko Vidojković
Kontrapunkt
Taman kada su se čitaoci iz zemalja bivše Jugoslavije konačno navikli da se izbori iz aktuelne produkcije u njihovim državama objavljuju u okviru nacionalnih antologija srpske, hrvatske ili bosanske poezije i proze, pojavila se knjiga koja je na jednom mestu objedinila pisce iz ovih zemalja. To su pre svega mladi autori čiji su radovi objavljeni u okviru Antologije nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore pod nazivom „Na trećem trgu“. Mada je pre svega reč o piscima koji su na vrhuncu jugoslovenske krize jedva bili i punoletni, pojavljivanje ove knjige nije prošlo bez uobičajenog gunđanja o jugonostalgiji u krugovima onih koji nove balkanske granice doživljavaju kao neprobojne bedeme. Sama ideja da se priče književnika iz više država regiona okupe u okviru jednog knjige, za njih je već na samom početku bila više nego provokativna, tako da je jedna sasvim obična zbirka pokrenula čitav niz pitanja o smislu i značenju ovakvih izdanja.
Da li je jedna ovakva knjiga samo relikt nekih prošlih vremena, ili odraz nekih novih odnosa između južnoslovenskih književnosti, tema je i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:
- Dramski pisac iz Beograda, nekadašnji ministar kulture Miodrag Đukić
- Urednica hrvatskog izbora pisaca u antologiji, književnica iz Splita Olja Savčević-Ivančević
- Hrvatski izdavač i pisac Josip Pavičić
- Beogradski književnik Marko Vidojković, jedan od autora iz antologije „Na trećem trgu“
No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, od Šejle Šehabović, urednice bosanskog izbora pisaca u ovoj knjizi, saznaćemo nešto više o samoj antologiji:
Ideja za antologiju kratkih priča Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore potekla je od elektronskog časopisa za književnost i umjetnost „Treći trg“.
Činjenica da ovaj časopis objavljuje radove mladih pisaca sa područja međusobno razumljivih jezika i da nam virtualni prostor u tom smislu daje mogućnost izbjegavanja državnih granica kad se radi o distribuciji časopisa, potakla je koordinatora projekta Srđana Papića na ideju o ovakvoj vrsti saradnje.
Knjiga sadrži kratke priče 12 autorica i autora mlađih od 30 godina. Meni se čini da baš to ograničenje daje ono po čemu je ova knjiga posebna, dakle mogućnost da ozvaničimo novu generaciju pripovjedača.
Što se tiče izbora za BiH, ja sam izabrala priče Tanje Stupar-Trifunović, Lamije Begagić i Ivice Đikića. Sa područja Hrvatske, Crne Gore i Srbije mjesto u knjizi našli su Zoran Lazić, Vlado Bulić, Enes Halilović, Andreja Pisac, Mima Simić, Marko Vidojković, Jovanka Uljarević.
Tu se radi o mladim ljudima, ali neki od njih su zbilja već postigli značajne spisateljske karijere.
RSE: Čitaoci i književni kritičari tek će dati svoj sud o ovoj knjizi koja je upravo počela da pristiže u knjižare, ali već sada nema nikakve sumnje da jedno ovakvo izdanje umnogome otvara novu perspektivu u odnosu na književne veze južnoslovenskih naroda. Mada je nakon rata bilo nekoliko retkih pokušaja da se književnosti ovdašnjih zemalja tretiraju kao komplementarne jedne drugima, prvi put su u okviru jedne knjige objavljene priče autora iz četiri zemlje. U čemu je pre svega značaj jednog ovakvog izdanja?
SAVIČEVIĆ: Ja mislim da je najveći značaj u tome da mladi pisci, koji pišu na međusobno razumljivim jezicima, upoznaju jedni druge. Mislim da smo jako srodni, da smo imali slična djetinjstva, svatko to neko svoje iskustvo rata, živimo u zemljama koje muče slični problemi, tako da smo jako bliski jedni drugima. Ne znam zbog čega bi se književnost ograničavala na samo svoju državu. Mislim da je jako dobro da se što više ljudi upozna sa tim kvalitetnim mladim piscima i s onim što oni rade.
PAVIČIĆ: Prva je činjenica da je Jugoslavija mnogima bila maćeha, ali je nekima bila i majka. Ti kojima je Jugoslavija bila majka, normalno da njezinu smrt doživljavaju kao smrt majke, dakle kao smrt nekoga vrlo bliskoga. Mi smo sada neovisne države, imamo svaka svoju kulturu i kako god postoji želja da surađujemo recimo sa srpskom kulturom, bošnjačkom ili nekom drugom, bliskom, južnoslavenskom kulturom, tako isto postoji želja da se surađuje sa drugim kulturama. Ako je kultura autentična i prava, ona je uvijek otvorena prema suradnji sa drugim kulturama, jer kultura se upravo u saradnji s drugim potvrđuje i afirmira.
RSE: Kada se odagnaju svi oni emotivni razlozi, bilo pozitivni ili negativni, koji su ostali kao trag života u nekad zajedničkoj državi, koliko danas uopšte ima smisla objavljivati ovakve knjige?
ĐUKIĆ: Mi u Srbiji živimo u jednom drastičnom pomanjkanju politike i ciljeva u gotovo svakoj društvenoj oblasti, naročito u kulturi. Kad nema politike, onda se pojavljuje psihologija. Psihologija se ustvari tu postavlja umesto određenih ciljeva i ljudi se malo osećaju kao kad se bolesnik koji nema perspektivu rado seća svoje prošlosti i onda je frizira u svesti, zaboravljajući pri tom da je ta prošlost bila isto tako ružna, možda i ružnija nego sadašnjost.
VIDOJKOVIĆ: Mislim da je pre svega čar u tome što na jedan vrlo jednostavan način ponovo povezuje te prostore u komercijalnom i u čitalačkom i u svakom drugom smislu, zato što su ti prostori prirodno povezani jezicima koji se različito zovu, ali su međusobno veoma razumljivi i mislim da bi bilo zaista šteta da dobri pisci iz Hrvatske i Bosne ne budu zastupljeni ovde. Naročito mislim da je još više šteta da dobri naši pisci ne budu zastupljeni na područjima gde ih još neko može razumeti. I svaki projekat ove vrste, mada nisu dovoljno česti, zaista pomaže i kulturi regiona i opštoj normalizaciji situacije u regionu.
RSE: Bez obzira što svaka od novih država zapadnog Balkana već odavno ima svoj kulturni prostor, u poslednje vreme sve je više različitih projekata kojima vlastita kulturna scena ne nudi dovoljno mogućnosti. Stalno iznova, bilo da je reč o filmovima poput Grlićeve „Karaule“, „Hamletu“ Harisa Pašovića, ili upravo objavljenoj antologiji „Na trećem trgu“, vidi se jaka potreba ljudi iz sveta kulture da prekorače granice koje su im postale previše tesne:
PAVIČIĆ: Ako je riječ o kulturnim relacijama, jasno je zašto određeni ljudi žude za tim. Oni su se izvrsno osjećali u toj državi, izvrsno su se osjećali u toj isprepletenosti koja je postojala, u tom forsiranju te nekakve jugoslavenske kulture. Nikada se nije uspjelo definirati što bi to bilo, niti je to zapravo postojalo. Ali eto, neki smatraju da je to imalo nekog smisla i da je šteta što je okvir za postizanje takvog nečega nestao i oni to nastoje na neki način obnoviti. Postoje, dakle, oni koji žele patrljke toga što se nekada zvalo Jugoslavije pretvoriti opet u neku biljku, ali mislim da od toga nema ništa.
VIDOJKOVIĆ: Kod nekih ljudi zaista postoji svest da moraju da se prevaziđu granice i da moraju da se prevaziđu neke razlike, naročito kada su u pitanju nacionalna pripadnost, verska osećanja, i mislim da su kultura i umetnost uvek iznad bilo kakve nacionalne, verske ili slične pripadnosti, zato što je kultura nešto što je van granica i van bilo kakvih vera i van bilo kakvih nacija, i kultura se obično tiče jedinke, odnosno individue, odnosno čoveka samog i on samim time, ako se kultura stvara na istom jeziku ili sličnom jeziku ili makar međusobno razumljivim jezicima kakvi su na prostoru ovih država, onda je nekako normalno da se teži probijanju i na ostale države, ne samo na onu gde ti je objavljeno neko delo.
RSE: Svaki od tih pokušaja da se na pravi način obnovi kulturna saradnja na ovim prostorima pratile su potpuno pritvrečne reakcije. Dok je za jedne to bilo nešto što je potpuno normalno i uobičajeno, drugima su takva nastojanja samo budila strahove da kob nekadašnjeg zajedništva još uvek nije zauvek odagnana. Da li su stoga projekti, poput novoobjavljene antologije pisaca iz Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, odraz nekih novih književnih veza u regionu, ili samo ostatak nečega što već odavno nema nikakvu perspektivu?
SAVIČEVIĆ: Kako će biti relikt nekih prošlih vremena kad se radi o tako mladim ljudima koji jedva pamte ta prošla vremena.
PAVIČIĆ: Mene može zanimati recimo nešto što se događa u Srbiji i u Beogradu, ali me i ne mora zanimati. Bit nove situacije je da mi imamo pravo, ne samo mi ovdje u Hrvatskoj nego i oni koji žive u Srbiji ili oni koji žive u Bosni i Hercegovini, i na nezainteresiranost. To ljudi nekako ne shvaćaju, ne shvaćaju da pojedina sredina ne mora biti zainteresirana za zbivanja u onoj drugoj sredini i da to nije nikakvo zlo, već da je to nešto posve normalno. Ako netko ne želi da surađuje ili ako želi da surađuje s nekim drugim, široko mu polje.
ĐUKIĆ: Potpuno razumem Hrvate koji zaista imaju jedan negativan odnos prema toj srpskoj, naivnoj velikodušnosti, da ne kažem prostodušnosti. Tu ima patologije, između ostalog kao i u jednom razorenom braku, kada neko neće da živi sa nekim, a ovaj drugi čini sve što može da ga privoli na taj suživot, na taj zajednički život. Stalno se vezujemo za ono što je po svim svojim znacima i demonstracijama bila naša prošlost.
VIDOJKOVIĆ: Mislim da je ta realnost zapravo postojala sve vreme, samo u zavisnosti od političke situacije u regionu, ta saradnja između normalnih ljudi, da ih tako nazovem, i ljudi koji su usmereni ka nekom progresu, bila je više po strani ili manje po strani. Sada su vremena takva da takvi mogu javno i bez ikakve bojazni da se ostvaruju, iako naravno ima otpora od strane tih retrogradnih snaga i snaga koje su vodile ratove svuda. Relikt prošlosti su ratovi, a sve što vodi pomirenju i sve što vodi zaboravljanju ratova i sukoba i priznavanju krivice za sve što se dešavalo može samo da pomogne.
RSE: Nema nikakve sumnje da knjige mnogo ređe prelaze granice susednih zemalja od nekih drugih stvari. Prehrambeni artikli već su se odavno uklopili u obilje domaćih proizvoda u prodavnicama Srbije, Bosne ili Hrvatske. Međutim i dalje se na prste jedne ruke mogu izbrojati knjižare u kojima se prodaju izdanja koja su se pojavila u okruženju. Ništa ređe nisu ni tribine ili književne večeri na kojima gostuju pisci iz susedstva. Može li se onda na bilo koji način reći da postoje neke ozbiljnije književne veze između zemalja zapadnog Balkana?
PAVIČIĆ: Ja mislim da ne postoje. Ako pogledate što je objavljeno u Hrvatskoj od srpskih autora, onda ćete vidjeti da se gotovo ništa ne objavljuje. A koliko ja vidim, ako se nešto kod nas u Hrvatskoj objavi, onda su to uglavnom književna djela takozvanih disidenata, odnosno Srba koji žive izvan Srbije.
SAVIČEVIĆ: Mislim da tu Internet i ovi elektronski časopisi igraju bitnu ulogu, jer mladi ljudi koji su umreženi, čitaju sve ono što razumiju. Osim toga, mislim da su mladi pisci i inače ljudi koji žive u zemljama bivše Jugoslavije srodniji jedni drugima nego recimo pisci iz Čilea ili iz Danske.
RSE: Poslednjih godina se u različitim prilikama govorilo o srodnostima i razlikama između književnih dela koja nastaju na južnoslovenskim jezicima. Polemika između Stanka Lasića i Igora Mandića o tome da li je srpska književnost Hrvatima isto što i bugarska ili neka druga, postala je već jedna od tema na studijama književnosti. No stalno iznova, a pre svega u svetlu novoobjavljene antologije, postavlja se isto pitanje – koliko su zapravo srpska, bosanska i hrvatska književnost bliske jedna drugoj?
SAVIČEVIĆ: Ima određenih razlika, ali i mnogo srodnosti, upravo zbog nekakvog sličnog odrastanja tih autora i jednog nesnalaženja u ovim nekakvim svojim državama u kojima ne funkcionira puno stvari, u kojima ne funkcionira ono osnovno – pravni sustav i tako dalje. Neke vrijednosti kojima su nas roditelji učili dok smo bili djeca, u međuvremenu su promijenjene. Nalazimo se na nekakvom prilično skliskom terenu. Mislim da je cijela jedna generacija pomalo izgubljena i zbunjena, i u Bosni i u Srbiji i Crnoj Gori i u Hrvatskoj. Tu je ta srodnost. Mislim da se to vidi i u literaturi.
ĐUKIĆ: Čak i da je to tačno, to nema nikakve veze. I kad je postojao taj duhovni prostor, postojao je na neku silu, silom politike koju su forsirale određene državne institucije u kulturi. Imam utisak da je duh titoizma do te mere prisutan da to proističe upravo iz tog falsifikata koji se zove taj takozvani združeni kulturni prostor.
RSE: Čak ni oni kojima pisci iz okruženja nisu nimalo bliži od autora iz nekih dalekih zemalja, ne pokušavaju da ospore da se dela suseda čitaju bez pomoći prevodilaca. Bilo je nekoliko komičnih pokušaja da se pojedina književna dela ili filmovi prevode sa srpskog na hrvatski, da bi na kraju i jezički puristi odustali od tog očiglednog gubljenja vremena. Razumljivost jezika naravno nije sporna, ali da li je dovoljno značajan razlog da neko posegne za jednom knjigom samo zato što ona nije prevedena?
SAVIČEVIĆ: Mi smo odrasli uz nekakvu lektiru, literaturu pisaca s cijelog prostora bivše Jugoslavije, tako da mislim da smo svi nekako poprilično oblikovani čitavom tom literaturom koju smo čitali i koju dan danas čitamo. Znam puno hrvatskih pisaca mlađe generacije koji jako vole Kiša, Basaru, puno bosanskih pisaca i tako dalje. Mislim da se to međusobno prožima, da to baš nije odvojivo jedno od drugog.
PAVIČIĆ: Naravno da je to jednostavnije čitati, odnosno doći do srpske knjige jer nju ne treba prevoditi. Ali ako zanemarimo tu činjenicu da se sa srpskog ne mora prevoditi, ako vas neka tema zanima, ako vam neku knjigu netko preporuči, vi ćete je pročitati bez obzira tko je njezin autor.
RSE: Koliko god kod velike većina čitaoca postajala želja da se možda čak i pre nego nekim drugim, posvete naslovima koji su izašli u okruženju, i dalje su u delu čitalačke publike prisutne najrazličitije rezerve upravo prema autorima koji žive u blizini. Bez obzira što polako blede slike onoga što se zbivalo tokom devedesetih, i dalje nisu retki oni koji ne žele da uzmu u ruke knjigu pisca koji pripada nekom susednom narodu:
PAVIČIĆ: Postoje određene prepreke, postoji rat koji je prepreka, postoje neki animoziteti koji su stvoreni u tome ratu. Poslije hrvatsko-srpskog rata vi ne možete očekivati da će ljudi baš previše voljeti Srbe i ono što dolazi iz Srbije, kad su Srbi bili naši neprijatelji u ratu. Ali to će jednog dana biti prevladano i mi ćemo funkcionirati kao dvije države, kao dvije kulture, sigurno će suradnje biti, nje već ima danas, ali ne možete ono što se dogodilo prebrisati kao što se spužvom prebriše ono što piše na nekoj ploči.
SAVIČEVIĆ: Mislim da to nije opća klima. Mislim da je to većini ljudi koji pišu, koji se bave književnošću sasvim OK. Suradnja je postojala i prije desetak godina, zašto ne bi postojala sad. Dolazi jedna skroz nova generacija koja nema ama baš nikakve veze s tim ratom. Mislim da se ne treba neprestano vraćati u prošlost. Treba nastojat ići dalje na jedan normalan način.
RSE: Kako se uopšte slaže potreba za ovom vrstom saradnje sa još uvek primetnim opterećenjima?
ĐUKIĆ: To je jedna vrsta patologije, jedna vrsta ludila, jedna vrsta naše nacionalne inferiornosti. Mislim da to ne može da shvati niko ni u svetu otkud tolika naša inferiornost prema onima koji nisu kulturno bogatiji od nas.
VIDOJKOVIĆ: Ja nisam čuo još nikoga ko je bio izričito protiv spajanja srpskih, hrvatskih, bošnjačkih ili crnogorskih pisaca u jednu grupu. Mogu samo da zamislim da su to sigurno one grupacije ljudi iz čije svesti nisu izašli ratovi i nisu izašli porazi u tim ratovima, barem kada je srpska strana u pitanju, tako da sigurno postoji jak otpor prema bilo kakvoj saradnji s onima s kojima si do juče ratovao. Tako da to iz nekih najprimitivnijih razloga može da bude slučaj, ali sigurno ne iz nekih bilo kakvih logičkih ili realnih razloga.
RSE: No koliko god se među čitalačkom publikom pa i samim piscima i dalje nalazi veliki broj onih kojima su devedesete ostale kao sastavni deo emotivnog prtljaga, s druge strane dolaze sasvim nove generacije koje jednostavno više ne žele da se opterećuju takvim stvarima. Da li je stoga antologija „Na trećem trgu“ pre svega deo jedne generacijske priče onih koji više ne žele da žive u nekim prošlim vremenima?
VIDOJKOVIĆ: Konkretno ova antologija je svakako generacijska stvar, ali pre svega zbog godina u kojima se nalaze ljudi koji su je stvarali i koji su je osmišljavali. Mislim da je potpuno logično da se ljudi mojih godina ili nešto mlađi okreću mlađim autorima, nego nekim starijima, i vrlo je diskutabilno koji su to sve stariji autori koji su uspeli da preplivaju devedesete i da ostanu potpuno neokaljani. Mislim da ih se može nabrojiti na prste jedne ruke u svim tim zemljama.
PAVIČIĆ: Pretjerujemo kad mislimo da je mlada generacija bitno drukčija. Nije. Pogledajte političke prilike, koje stranke recimo u Srbiji dobivaju najveći broj glasova. Ne glasaju za radikale samo starci.
RSE: Samim tim što pojedini mladi pisci sa prostora biše Jugoslavije, koji se ne protive tome da njihova proza izlazi u okviru korica jedne knjige izgledaju kao nešto nesvakidašnje ostaje pitanje – koliko je taj način razmišljanja predstavlja neku vrstu usamljenog presedana? Da li je sudbina knjiga poput antologije kratke priče Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da ostanu na margini književnih zbivanja?
ĐUKIĆ: To je u svakom slučaju marginalno, nije magistralno pitanje naše kulture. Sudeći prema realnosti, prema onome što imamo kao saradnju između srpske i hrvatske kulture, rekao bih da ne postoji neko interesovanje u Srbiji za hrvatsko stvaralaštvo.
VIDOJKOVIĆ: Prvo, ne postoji nikakva književna scena da bi bilo ko bio njena margina, naročito u Srbiji. Mi smo ti koji prave književnu scenu. Mislim da književnost ne može da ima neke posebne granice. Tako da ono što je trend u svetu nehotice postaje trend i na našim prostorima. Mada je, naravno, problem u tome što se ovde svaki entuzijazam brzo sagori kada nije na adekvatan način prihvaćen.
RSE: Bez obzira da li će za knjigom koja je upravo objavljna uslediti neki drugi naslovi slične koncepcije, činjenica je da nikome pre desetak godina nije ni padalo na pamet da spaja u jednoj knjizi pisce sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Da li sadašnja društvena klima u svakoj od samostalnih zemalja bivše Jugoslavije, uz vidljive prepreke, ipak ide mnogo više na ruku ovakvim projektima?
PAVIČIĆ: To je jedan kamenčić u tom mozaiku tih naših odnosa, dakle nema to baš neko tako veliko značenje. Ali sigurno da se prilike mijenjaju i da se odnosi mijenjaju. Nekada u Hrvatskoj, početkom devedesetih godina, niste, na primjer, na putokazima nigdje imali riječ „Beograd“. Ljudi su toliko bili ljuti, toliko su bili srditi i neraspoloženi prema Beogradu i prema Srbiji da nisu htjeli vidjeti ni tu riječ, premda je to hrvatska riječ, jer kako ćemo imenovati Beograd bez te riječi. Dakle, mijenja se situacija u svakodnevnom životu, mijenja se situacija u kulturi i mijenja se situacija u našim odnosima.
VIDOJKOVIĆ: Svaki fašizam sputava svaku slobodu. Tako da dok god postoje koreni ili iskre fašizma u bilo kojoj od ovih zemalja, naravno da će ovakvi projekti da budu u opasnosti.
RSE: Antologija kratke priče Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore nesumljivo predstavlja jedan pokušaj da se na jedan nov i posve drugačiji način čita ono što trenutno nastaje u mladoj prozi na južnoslovenskim jezicima. S obzrom da je to za sada jedna od retkih knjiga koje pokušavaju da na ovaj način okupe pisce iz regiona, ostaje dilema – da li će ovo biti samo jedan usamljeni, entuzijastički pokušaj, ili ova knjiga predstavlja samo najavu da će to biti sasvim uobičajeni način saradnje pisaca iz regiona:
VIDOJKOVIĆ: Da ne mislim da ima perspektivu, ne bih učestvovao u svemu tome. Ali od nas, ljudi koji su sve ovo pravili, zavisi da li će i kolika će perspektiva biti. Ovde je sve što se dešava na polju knjiženosti incident i samo zavisi od tih ljudi koji predstavljaju incident ili koji prave incident da li će nešto da potraje, da li će prestati da bude incident i postati pravilo ili mejn strim, ili će incident da ostane samo na incidentu.
PAVIČIĆ: Ako politički odnosi budu dobri i ako se oni budu popravljali, i kulturni odnosi će se popravljati. To je jedno s drugim povezano i ti će odnosi biti, po mojoj procjeni, jednog dana posve normalni. A to znači da će svatko tko u Hrvatskoj želi surađivati s nekim iz Srbije, to moći, i koji iz Srbije bude htio surađivati s nekim iz Hrvatske, to moći. A ako ne bude htio surađivati, to će također moći i to mu nitko neće zamijerati.
RSE: Da li je najnovija antologija samo neka vrsta književnog incidenta kako to neki žele da prikažu, ili je to samo prethodnica mnogih sličnih izdanja koja će se ubuduće objavljivati:
ĐUKIĆ: Ne verujem da postoje društvene snage koje bi to mogle da afirmišu kao praksu. Prosto mislim da će to ostati kao jedan pojedinačni eksces u smislu da ljudi, naravno, imaju prava da sagledaju svet i vrednosti života iz sopstvenog iskustva i sa sopstvenim potrebama, ali ne verujem da to može da postane primer za neka buduća, šira kretanja u našoj kulturi.
SAVIČEVIĆ: Ja to i ne doživljavam kao nekakav književni incident. Možda postoje ljudi kojima će to biti provokativno, ali to je stvarno njihov problem i nadam se da su oni u manjini, i mislim da će to postati praksa, jer je to jedna prirodna stvar, da će se u sljedećih nekoliko godina to početi događati. Sve ide prema tome.
RSE: Već odavno su iz temelja poljuljane sve one teorije koje računaju na nekakvu književnu funkciju književnih dela. No čak i kada se prihvati da više niko od književnosti ne očekuje da menja svet ili nečije svetonazore, novoobjavljena antologija donosi neku vrstu posrednog dokaza: da se na ovim prostorima ipak polako vraća atmosfera neke vrste društvene normalnosti, koja dopušta da konačno nastanu i ovakve knjige.
Slobodan KOSTIĆ
22.05.07
Na trećem trgu
Na trećem trgu - antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore
KVARTAL, Pančevo, broj 6
Da je ova antologija izašla pre nekih dvadesetak godina, pre svega, naslov bi joj bio dosta kraći. A i tada bi bila ništa drugo do pokušaj mladih i većinom nedovoljno afirmisanih pisaca da se pročuju, puste glas od sebe i jave da su živi i da postoje. Međutim, danas, nakon što su se bivše republike rasparčale svaka odvlačeći sa sobom svoje geografske, ekonomske, pa u tom paketu i kulturne granice, ova antologija ima sasvim drugačiju vrednost i značenje. I dalje ona ostaje pokušaj mladih i većinom nedovoljno afirmisanih pisaca da se pročuju, puste glas od sebe i jave da su živi i da postoje. Samo što ovaj put to dovikuju komšijama s one strane granice. Tamo gde će se njihov glas teže čuti zaglušen odjekom starih ratnih eksplozija.
Činjenica da je ova antologija uopšte i uspela da se realizuje može, isprva, da zaseni njene literarne kvalitete i ambicije. Iako duh bivšeg zajedništva bdi nad njenim koricama, ipak, u pitanju je ništa drugo nego pokušaj novih, ambicioznih, kulturološki i ideološki nepretovarenih mladih ljudi da udruže svoje glasove u ono što je nekad bio jedan. Države su, kao svojevrsnu žrtvu međusobnih sukoba, svaka na svoju stranu odvukle i jezik, odevajući ga novim ruhom i zabadajući ga da vijori kao zastava na braniku granica. Zamislite iznenađenje nekih novih generacija, koje su rat samo zbunjeno posmatrale sa ekrana, kada otkriju da te zastave nisu bedemi već pozivnice za saradnju. Kako ne ujedniti jednu generaciju koja je sa samim ratom imala malo toga, ali zato sa njegovim posledicama previše? Koja je svoje odrastanje uzela u vremenu smutnih, prevrtljivih i narušenih vrednosti dok joj je dim mržnje i netrpeljivosti stalno duvao u oči. I kada shvate da su im detinjstva bila gotovo identična, a okolnosti odrastanja omeđene sličnim problemima, tada ova antologija postaje ne samo opravdana, očekivana i realna već i neophodna. Međutim, ugasiti kulturne predrasude teže je nego ugasiti šumski požar. Pokušaj da se uspostavi neka trajnija i dalekosežnija kulturna saradnja među bivšim republikama naporan je, nezahvalan, ali i neminovan zadatak koji se već dugo rasteže u javnosti bez neke jasne politike. Ali ako su roba široke potrošnje i sportski klubovi našli interes u reujedinjenju zašto bi drugačije bilo i sa kulturom? Da li sfera duha, prozirnija i lakša, može da se uzdigne iznad neminovnosti nametnute istorijske slike, ili će se pak, obavita prošlošću, survati u talog otpužbi, mržnje i otpora? Ovi mladi pisci pokušavaju da prevaziđu nametnute im granice. Svako od njih je, više ili manje, u svojoj sredini već stekao određena književna iskustva putem objavljivanja svojih samostalnih dela kao i zastupljenosti u raznim zbirkama, antologijama i internetu. Međutim, retko ko je od njih, kao što je to slučaj, recimo, sa Markom Vidojkovićem, čije je delo odjeknulo nešto dalje od sopstvene bare i čije ime daje ovoj antologiji izvesnu težinu, uspeo da se pročuje van okvira svoje sredine. Ako znamo koliko je teško iznedriti književno ime i u sopstvenom „selu”, onda ovakav način saradnje sasvim opravdava svoju nameru. Međutim, da iza svega stoji samo interes ka probijanju kulturnih barijera, možda ova antologija ne bi ni ugledala svetlost dana. U potaji svake priče stoji želja za jednim novim duhovnim zajedništvom i udruživanjem, želja za osluškivanjem kulturnih saboraca „s one strane grane”, za upoređivanjem misli, odmeravanjem talenata i stilova, razmenom ideja, književnih uticaja, inspiracija. Želja za građenjem jednog novog književnog tla na kome će verske i kulturološke razlike biti izvor radoznalosti, a ne sukobljavanja. Težnja da se nekad zaraćeni regioni iznova saberu, ne samo zbog tržišta već i zbog prirodnosti tog procesa. Ta prirodnost leži u samom jeziku koji delimo, u samim načinima razmišljanja, u istim istorijsko-geografskim okolnostima koje nas, hteli mi to ili ne, okreću jedne ka drugima, koliko god neki hteli da gledaju na suprotnu stranu.
Takođe, čitanje ovih priča može nas odvesti na dva koloseka: prvi i manje verovatan bio bi onaj u kojem bismo te priče čitali ne obazirući se na poreklo autora i tražeći, pri tom, neke zajedničke imenitelje koji bi mogli da definišu mladu književnu scenu na ovim prostorima danas. Drugi i verovatniji bio bi da se dobro zagledamo u to odakle određeni autor dolazi ne bi li specifičnost i snagu njegove poetike povezali sa kulturološkom klimom sredine iz koje potiče. Ako postoji jedan zajednički imenitelj iz onog prvog čitanja to bi mogla da bude – raznovrsnost. Teme krivudaju od svakodnevnih, realističnih događaja i dešavanja preko refleksivnih i filozofskih razmišljanja i pouka sve do apstraktog, fantastičnog i nadrealnog. Ispresecana što maštom, što psihologijom i svakodnevicom, antologija, ako ništa drugo, pokazuje različiti splet uticaja i mnogobrojne iskušane i neiskušane puteve kojima će se književnost ovih autora kretati. Ako se prekodiramo na drugo čitanje onda počinjemo da bivamo svesni okolnosti u kojima su autori odrastali. Rat kao da još uvek tinja negde u mislima bosanskih autora (Lamija Begagić, Tanja Strupar -Trifunović) ne bi li preko hrvatskih i srpskih to tinjanje skoro pa potpuno iščezlo pretvarajući se u priče o izmaštanim blizancima (Zoran Lazić) bubašvabama (Marko Vidojković), cirkularu (Srđan Papić). Međutim, činjenica da rat nigde nije dominantna tema nadasve je optimistična.
Kojim god ključem da čitamo ovu antologiju ne možemo da zanemarimo činjenicu da je razumemo, da nam je jezik blizak, na momente pomalo egzotičan, ali još uvek lako rastvoriv u mislima. I dok god ne postoji potreba za prevođenjem ne bi trebalo da bude prepreka ka stvaranju više ovakvih antologija, možda i na godišnjoj osnovi. Možda ova neće odjeknuti tako daleko u jednoj zatvorenoj i kulturološki kontanimiranoj sredini kao što je naša, ali će makar načeti taj zid koji nas je opasao. Važno je ne shvatiti je kao izdvojeni i usamljeni incident nekih usijanih glava već kao stazu kojom u buduće treba smelo gaziti.
Slobodan Novokmet
19.01.07 Politika
Susreti ”Na trećem trgu”
Značajni projekti: Antologija nove kratke priče
Drugi pokušaj antologijskog predstavljanja pripovedača iz bivših jugoslovenskih republika
Nedavno objavljena Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore pod nazivom ”Na trećem trgu” /Kikinda–Beograd, 2006/ upoznaje nas sa dvanaest autora do trideset godina starosti iz tada tri, sada četiri, države nekadašnje Jugoslavije. Izbor autora i priča napravile su njihove, nešto starije kolege Olja Savičević Ivančević /Hrvatska/ i Jelena Angelovski /Srbija i Crna Gora/, dok se Šejla Šehabović /Bosna i Hercegovina/ i Srđan Papić pojavljuju u dvostrukoj ulozi, kao urednici/koordinator projekta, i kao zastupljeni autori.
Projekat je značajan zato što pokazuje da potreba kulturnog povezivanja postoji ali nam sama knjiga neće omogućiti da steknemo pravi uvid u žanr kratke priče navedenih zemalja.
Antologiji najpre nedostaje predgovor sa informacijama o brojnosti mladih zapaženih autora, tipu kratke priče u njihovoj zemlji, stilskim tendencijama, sa argumentovanijim razlozima od onih koji se nalaze u kratkoj belešci na kraju knjige zašto su se autori izbora opredelili za baš ove autore.
Šta je ono što spaja sve ove autore? Tematizovanje strašne pustopoljane usamljenog, mladog čoveka koji ne nalazi mogućnost ostvarenja ljubavi. U svetu koji prikazuju haraju otuđenost, nasilje, droga, korupcija. Rat se tek ponegde pomene iako je činilac koji ubrzava pad u ponor bez ikakve mogućnosti povratka. S druge strane, u manjini su autori koji ne koriste žargon, što se vidi kao nagoveštaj drastičnog osiromašenja duha.
U izboru se insistiralo na jednakom prostornom zastupljivanju /dakle broju strana!/ a ne na isključivo estetskom kreiranju, što je uravnilovka koju je trebalo sankcionisati. Recimo, mnogo bismo bolje upoznali autore da je izbor priča Mime Simić sadržavao i neke iz njene odlične knjige kao što je ”Pustolovine Glorije Scott”, gde je sasvim promenila i karikirala detektivski obrazac, ili – da je izbor priča Zorana Lazića sadržavao više novijih, a ne prevashodno onih iz knjige ”Miss Krampus”.
Lamija Begagić je predstavljena samo sa pričama ljubavne tematike iako piše i priče drugih vrsta, a samo su tri autora formalno raznovrsno predstavljena: Tanja Stupar Trifunović, Jovanka Uljarević i Enes Halilović. Od svih pisaca Halilović se izdvaja po korišćenju narodnog i anegdotskog pripovedanja i predanja, u kojima je fantastika bliža harmsovskom tipu. No, izbor njegovih priča ima i slabih radova.
Estetski kvalitetnim pričama najbolje su predstavljeni mladi hrvatski književnici. Stilizovanim jezikom, maštovitim pristupom, raznovrsnim temama sasvim se izdvajaju Andrea Pisac, Mima Simić i Zoran Lazić. Mima Simić prevazići će normativan obrazac ljubavne priče, fokusirajući se na ljubav dve žene, suptilnim deskripcijama, a Zoran Lazić efektno će vas šarmirati svojim duhovitim i pričama apsurda.
Izbor iz Bosne i Hercegovine upamtićete po najboljim predstavnicima: Lamija Begagić i Šejla Šehabović. Dok prva književnica duhovito a na prikrivenim tragičnim poljima traga za ljubavlju dvoje mladih, druga, razvijenijom fabulom ukršta niz složenih pitanja.
U pričama drugih autora /iz BiH – Tanja Stupar Trifunović i Ivica Žikić; iz Hrvatske – Vlado Bulić; iz Srbije – Srđan Papić i Marko Vidojković/ može se naći odlična ideja: Bulić u priči www.i-buy.hr izvanredno uklapa marketinšku i religijsku demagošku retoriku sa tržištem droge, dok Vidojković u basni ”Bubašvaba” za zaplet priče bira odnos nasilja i hijerarhijske moći.
Ovu knjigu, svakako, treba pročitati najpre zbog nekolicine odličnih autora, a i zato što je ovo tek drugi pokušaj antologijskog predstavljanja pripovedača iz bivših jugoslovenskih republika. Prvi je objavljen u Sloveniji 2002. i obuhvatio je renomirane autore /i odabirače/ iz svih bivših republika.
Svetlana TOMIĆ
28.10.06
ŽITO I KUKOLJ
Kada se u jednoj antologiji nađu autori kojima je gornja starosna granica 30 godina, onda se oni, nastupajući kao generacija, nameću kao svojevrsna činjenica književnog života, koja zahteva ne samo priznavanje već i aktivno učešće u prestrukturiranju istog tog književnog života. I ma koliko razmišljanje o generacijama u književnosti bilo na svoj način problematično, ono za uzvrat omogućava uvid u tzv. književnu sinhroniju, i trebalo bi da u isti mah podrazumeva ptičju perspektivu sastavljača antologije koja bi omogućila da izabrana grupa autora i njihovih priča najbolje predstavlja pojavu o kojoj je reč, ovde kratku priču izabranog podneblja. Ostavićemo po strani činjenicu da jedna antologija koja okuplja pripovedače Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, po sebi mora biti politički čin, čak i kada ne nosi u sebi tu nameru, prosto zato što još uvek živimo u uslovima u kojima će svako zajedničarenje biti primećeno kao upadljivo, a samo okupljanje „sumnjivo” na razne načine (jugonostalgija ili tek marketinški potez, saobražen duhu vremena). Grupi autora okupljenih u ovoj zbirci u najmanju ruku ne smeta da budu zajedno, a još je lakše pretpostaviti da svoje književne, kulturne i duhovne potrebe (pa i ambicije koje sigurno podrazumevaju proširivanje kruga čitalaca) pretpostavljaju političkim pregrupisavanjima.
Budući da osećanje teskobe u uskim okvirima smatramo izuzetno poželjnim svojstvom, ovakvo okupljanje u zajedničku knjigu, čak i ako je izraz pragmatičnosti ove generacije, vidimo prevashodno kao sredstvo proširivanja vlastitog prostora. Čini se da je već i time ova antologija u dosluhu sa duhom vremena: ko ne može da bude deo šire grupe, da u njoj proverava i utvrđuje sopstvenu vrednost, biće osuđen na autistično verovanje u svoju nedodirljivost, što je kazna samo po sebi. S druge strane, biti u dosluhu sa duhom vremena znači reprezentovati i njegove slabosti i ograničenja, što se u ovoj antologiji očituje preovlađujućim poetičkim opredeljenjem, prepoznatljivim u ukalkulisavanju komercijalnog u književno stvaranje, principu izbora autora (način na koji je definisano njihovo učešće u kulturnom životu potvrđuje ambiciju i pragmatizam!) i izvesnom svođenju prepoznatljivom u oblikovanoj slici sveta i odnosu prema njoj.
Načinjeni izbor autora i priča zastupljenih u ovoj antologiji – svaku od pomenutih sredina predstavljaju po četiri pisca – dovodi nas pred pitanje: da li je pogled urednika antologije dovoljno obuhvatan ili se iz središta svoga sveta sudi o književnom okruženju i ono predstavlja izborom najboljih među „svojtom”. Uverenost da je reč o ovom drugom počiva na uviđanju srodnosti vizije sveta među autorima okupljenim u ovoj zbirci, uprkos prividnom obilju koji se pre svega odnosi na tematsku raznovrsnost.
Poetizovanje vlastitog odnosa prema događajima koji to i nisu, jer su zapravo sitna, dnevna, pokatkad banalna zbivanja – a to je veoma prisutno u ovoj antologiji – pokazuje da je novoj generaciji odnos prema vlastitoj emociji izuzetno važan, da oni pre svega premeravaju vlastiti položaj u svetu, tačnije odraz toga sveta u sebi. Mali događaj je okvir u kome se predstavlja sopstvena, njime začeta emocija, pa je i veliki broj ovih kratkih priča srodan poetskom zapisu, što u najboljem slučaju (Lamija Begagić) prerasta u slikanje sveta intimnih odnosa, bilo kroz svakodnevlje u kome se prelamaju muško-ženski odnosi, bilo kroz pripovedanje o stvarima koje se još nisu dogodile, ali kao da već jesu, jer su potencijalno prisutne. U najboljoj svojoj priči (Takmičarski duh), ova autorka više predstavlja način na koji se odnosi uobličavaju, no odnose same, što deluje sveže i iznenađujuće i pripremljeno je pomalo iskošenom perspektivom, koju Lamija ostvaruje pre svega brižnim odnosom prema detaljima. Priče Mime Simić gotovo u celini imaju poetsko tkanje, bez obzira na svakodnevlje koje je dobilo dosta prostora u njima, i koje se predstavlja paralelno sa osvetljavanjem intimnog sveta naratorke. Najdublje preispitivanje muško-ženskih odnosa ostvareno je, međutim, u priči Andree Pisac Povratak u Balatonszentgyörgy, koju odlikuje zrelost koliko i lakoća pripovedanja.
Uprkos činjenici da tematizovanje pojava van sebe nije garancija, a ni preduslov kvaliteta, u ovoj su antologiji takve priče bar pokušaj da se sagleda obuhvatniji krug problema i da se izađe iz svojevrsnog dnevničkog zapisa, koji u najboljem slučaju promišlja vlastito biće, dnevna zbivanja i posledice koje ova izazivaju u mentalnom i emotivnom svetu naratora, a u najgorem ostaju izveštačene i školske. Stroža selekcija bi, sasvim sigurno, dobro činila ovoj antologiji. Množina neupečatljivih priča u koje je proizvoljnost prodrla toliko da je postala sâmo kompoziciono „načelo”, banalnost, jezička nedoteranost, kao i povremeno povlačenje pripovedanja pred tumačenjem ispripovedanog, nekontrolisana i nemotivisana hladnoća pripovedačevog glasa koja promašuje svoj cilj (ironično osvetljavanje zbivanja) i svedoči o ciničnom uobličenju naracije i viđenja sveta, prevlast opštih mesta, pojednostavljivanje, glavni su utisci dobrog dela ove antologije. S druge strane su one priče koje dočaravaju brutalnost, tematizuju nasilje i agresiju, a koje raspolažu dramatičnošću i napetošću (Svedok Marka Vidojkovića i priča Pizdolizac Vlade Bulića).
Međutim, ako o ovoj antologiji sudimo uzimajući u obzir, pored već pomenute Andree Pisac, pre svega priču Ruvejda Šejle Šehabović, kao i prozu Vlade Bulića i Enesa Halilovića, utisak se iz osnova menja, jer je to ono najbolje što ova knjiga nudi. Ruvejda kao da je sazdana od sažetaka nekolicine različitih priča, znalački međusobno upletenih, a ipak ostvaruje jezgrovitost pre svega uspešnim dočaravanjem i pokazuje funkcionalnost nedorečenosti, koja postaje značajno izražajno sredstvo. Satirični tonovi priče Vlade Bulića http://www.i-buy.hr počivaju na oblikovanju društvene stvarnosti posredstvom novozavetnog podteksta. Naime, Bulić parodira, s jedne strane, veštačke, instant rajeve, koji se ostvaruju uz pomoć narkotika i, s druge strane, srozavanje najuzvišenijih ideala na koje su proizvođači/distributeri spremni, kako bi svom proizvodu pribavili konzumente. U osnovi, Bulić parodira tendenciju da se načini masovnim i lako dostupnim sve ono za šta je potreban najdublji individualni napor i rast. Hristovi apsolutni zahtevi – predstavljeni ovde jevanđeoskim citatima – postavljeni su naporedo sa svedočanstvima ljudi o dosezanju ekstatičnih stanja, uz pomoć proizvoda i-buya. Ovu priču oslabljuje autorovo neprepoznavanje da mu vlastita zamisao nudi mogućnost izmene diskursa (sedam različitih svedočanstava ispisano je istim jezikom i stilom). Čak i ako je autor želeo da nam time, povećavajući ironiju, signalizira da su i svedočanstva lažna, ispisana rukom samog proizvođača, time omašuje „psihologiju” same firme koja, poslujući hohštaplerski, sigurno zna za jadac.
Najveće obilje, ali i zrelost uobličenja (formalna svojstva, jezički kvaliteti) pokazuje proza Enesa Halilovića. Krećući se od parabole do anegdote, nalazeći večnoljudsko u lokalnom, pokazujući složenost života kroz dovođenje u neposrednu vezu sasvim udaljenih pojava i zbivanja, a često i ostvarujući poentiranje koje nas vraća metafizičkom i etičkom, i sluteći onostrano čak i u onim pričama koje su sasvim utemeljene u stvarnosti (kazuju o osipanju porodičnih vrednosti ili prevrtljivosti i moći reči), Enes Halilović u svakoj priči pokazuje brigu za kompoziciju koliko i redak talenat da željenu strogost dosegne.
Potvrđujući svojim pojavljivanjem neminovnost kulturne razmene i nemogućnost opstajanja proizvoda duha, ako su utemeljeni na nacionalno uskogrudom kulturnom modelu, ova antologija pokazuje da su isto tako nemoćni i kad su zasnovani na suprotnom modelu, tzv. integralizmu, ukoliko ne nose autentičnu književnu vrednost. Svaki je drugi uspeh kratkovek. Književnost, međutim, računa s večnošću.
Jasmina Ahmetagić
15.09.06 Plastelin.com
Literatura koja ne može da stane u kutiju za cipele
Na trećem trgu: Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore
Sajtovi nalik onima koje možete pronaći na adresama trećitrg.org.yu, litkon.org ili plastelin.com dokaz su da se literatura ne može spakovati u kutiju za cipele. Bez obzira na sve ratove i bez obzira na sva ona silna suluda povlačenja jezičkih (i svih drugih) granica, prozaisti iz republika koje su nekad činile veliku SFRJ odlično sarađuju. I ne samo to. Njihove priče raspoređene u virtuelnom rasporedu pokazuju veliku sličnost među poetikama, svejedno iz koje republike one poticale. To nije nimalo čudno. Najmlađa "jugoslovenska" proza - proza generacije koju su pojele devedesete - nosi na leđima kao temu horor rata, o kome piše i kada o njemu ćuti. Kada se uzme u obzir to da se rat vodio na čitavoj teritoriji stare Juge - negde direktno, a negde indirektno - onda je malo apsurdno očekivati da će literatura te nove generacije prozaista biti ograđena bilo kakvim međama. Može zvučati patetično, ali ipak treba reći da ta proza često poručuje: Ako ste nas, drugovi i drugarice, terali da se bijemo od Vardara pa do Triglava, nemojte sad očekivati od literature da se oiviči i ne progovori sličnom poetikom "svih naših naroda i narodnosti". Tlo Jugoslavije je natopljeno krvlju i iz njega niču slične priče, hteli mi to da priznamo ili ne. Džabe je silom pakovati literaturu ove ili one republike u posebnu saksiju. Priča niče sama. Bez bilo kakve "jugonostalgije". Kako biti nostalgičan prema virtuelnoj literarnoj republici koja se tek rađa?
Kikindska Narodna biblioteka "Jovan Popović" objavila je zajedno sa Udruženjem građana "Treći Trg" antologiju nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Ta je knjiga dokaz gornje tvrdnje. Ne znaš šta je lepše. Da li fine razlike među poetikama pisaca čije pripovetke čitamo u ovoj antologiji ili njihova sličnost koju bi možda mogli da pronađemo dok prelazimo iz jednog literarnog sveta u drugi.
"Osnovna namera ovog projekta bila je povezivanje i međusobno upoznavanje mladih pisaca kratkih priča sa prostora Zapadnog Balkana koji se koriste međusobno razumljivim jezicima", piše u belešci o ovom projektu pisac Srđan Papić, koordinator projekta "Treći Trg". "Svaka od zemalja učesnica imala je priliku da predstavi četiri autora, pri čemu je svakom autoru posvećen približno jednak prostor za tekstove."
U sadržaju koji su krojili antologičari Srđan Papić, Šejla Šehabović (urednica za BiH), Olja Savičević Ivančević (urednica za Hrvatsku) i Jelena Angelovski (urednica za SCG) puno je zanimljivih imena i priča. Tu su, na primer, priče "Feralovog" novinara Ivice Đikića, pisca odličnog romana "Cirkus Columbia", inače čoveka koji je napisao i odličnu političku biografiju hrvatskog predsednika Stipe Mesića. Tu je i Enes Halilović, sa svojim dobrim pričama koje su jezički sasvim orginalne. One svoj literarni temelj imaju u usmenoj pripovedačkoj tradiciji, u bošnjačkoj narodnoj priči. Za ovu priliku odabrana je odlična pripovetka "Pad i dar" koja otvara njegovu zbirku "Potomci odbijenih prosaca". Halilović ume da piše bajke, ali ih gnjura u realizam i oštri usmenom tradicijom koja dotiče postmodernizam. Tu je i Lamija Begagić, jedna od najvažnijih spisateljice nove bosansko-hercegovačke proze. "Rende" je objavilo njenu zbirku "Godišnjica mature" koja sabira sudbine prijatelja koji su išli zajedno u razred - đaka još jedne izgubljene generacije. Bosanski deo nadopunjuju i priče Tanje Stupar Trifunović i Šejle Šehabović. Mima Simić, Andrea Pisac, Zoran Lazić i Vlado Bulić već su poznata imena u svetu hrvatske proze koja dopušta mladim glasovima da progovore i daje im više medijskog prostora nego što to činimo mi u Srbiji. U srpsko-crnogorskom bloku čitamo priče Jovanke Uljarević, Srđana Papića, Marka Vidojkovića i već pomenutog Enesa Halilovića.
E sad, kao i svaka druga antologija, i ova sa "Trećeg Trga" pokreće gomilu polemika. O čemu se sve tu ne bi moglo raspravljati i prepirati? Prvo o izboru antologičara, pa onda o pojedinačnim pričama, odnosu ove antologije prema prethodnim zbornicima i tako dalje u beksraj. No, računajući na važnost saradnje mladih pisaca iz susednih država, nekada republika raspadnute Jugoslavije, moglo bi se učiniti kao manje važno svako zanovetanje. Ma, nije još uvek lako ni pronaći priče mladih pisaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine! Ovo je prilika da ih čitamo. Usput, ne bismo li pre svake kritike mogli da postavimo pitanje nije li ovo prva "zajednička" antologija nakon rata...
Zbog toga ovde neće biti polemisanja. Još jednom: literatura ne može da stane u kutiju za cipele. Posle dužeg vremena, doduše van virtuelnog prostora, pojavila se knjiga koja je prekoračila granice. To je najvažnija stvar. Za svaku vrsta kritičkog glancanja pojedinačnih priča ima vremena.
Autor: Mića Vujičić
27.07.06 NIN
Cela iz tri – četiri dela
Na trećem trgu
Ova interesantna Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore (Vidi naslov teksta!) na različite načine je, moglo bi se kazati, poučna za čitaoce i moguće tumače. Ako bismo, recimo, pohitali da kažemo da su u njoj objedinjene reprezentativne prozne tvorevine eks-ju autora rođenih sedamdesetih, to ne bi moglo da bude sasvim i do kraja tačno. Iako su, naime, pripovedači tzv. posleratnog senzibiliteta ovde zaista objavljeni u koricama istog izdanja, oni su u isti mah i jasno podeljeni u nacionalno/državno omeđene odeljke (s izuzetkom Srbije i Crne Gore, naravno), od kojih svaki ima i svog nadležnog urednika, odnosno “selektora” (Šejla Šehabović, Olja Savičević – Ivančević, Jelena Angelovski), dok je zajednički koordinator projekta (Srđan Papić), po svemu sudeći, imao tek ovlašćenje da se pobrine o tehničko-organizacionim aspektima celog poduhvata.
Trezvenost i pragmatičnost onih koji su na početku državnog raspada bili mahom adolescenti uočljiva je u još nekim detaljima i gestovima, poput diplomatski neutralne opaske o tome da je pokretačka namera projekta bilo “povezivanje i međusobno upoznavanje pisaca kratkih priča sa prostora Zapadnog Balkana koji se koriste međusobno razumljivim jezicima”, ili pak svojevrsnog sporazuma na paritetnoj osnovi o tome da “svaka od zemalja-učesnica ima pravo na predstavljanje sa po četiri autora”, kao i “približno jednak prostor za tekstove”. Radi se, uostalom, o “nelinearnoj” i “hipertekstualnoj” internet-generaciji čija je “vebografija” često opsežnija od stare dobre bibliografije, i čija su lična i profesionalna interesovanja (publicistika, pop-rok muzika) gotovo jednako tako izrazita kao i opredeljenje za samu književnost u užem značenju reči.
Za razliku od već uveliko “konzumirane” FAK-poetike, koja je podrazumevala nadgeneracijsku izmešanost (uprkos relativnoj nadmoći generacije šezdesetih) i “vruću” performans estetiku “živog” čitanja i neposrednog susretanja s publikom, ali i esnafskim istomišljenicima s različitih strana novih granica, ovde smo, dakle, suočeni sa svojevrsnom “kul” estetikom “tehnokratski” programiranog čitanja i virtuelnog susretanja u striktno omeđenim generacijskim granicama, bez interferentnih iskušenja i bez suvišnog rasipanja energije i patosa. Na izvestan način to je primetno i u samoj prozi ovih samosvesnih mladih pisaca, u kojoj su rat i traumatična prošlost prisutni najčešće kao pozadina i podtekst (L. Begagić, A. Pisac, V. Bulić) ili pak kao predložak za humorističko-parodijsko i groteskno odmicanje (Š. Šehabović, M. Vidojković, S. Papić). “Treba zaboraviti... ono što se zaboraviti mora i sjećati se onoga čega se sjećati mora. To je princip na kojem počivaju velike nacije i velike ljubavi”, glasi jedna od retkih eksplicitnih poenti u ovoj knjizi koja bi mogla da posluži možda i kao neka vrsta generacijskog minimalističkog slogana od nevolje.
Ekonomičnost – imaginativna, žanrovska, stilska, afektivna – to je, čini se, glavno i ujedno jedino zajedničko obeležje tako raznolikih kratkih priča štampanih u zbirci Na trećem trgu. Stasavajući u svedenim, neretko i skučenim opštim i konkretnim prilikama, autori generacije sedamdesetih svedenost su u izvesnom smislu prihvatili kao neumitnu pretpostavku gledanja na svet i na samu literaturu. I tamo gde se na prvi pogled susreće s naglašenom osećajnošću ili čak patosom (I. Đikić, M. Simić, J. Uljarević), odnosno fantastički oslobođenom (Z. Lazić) ili retro-arhajski mimikrijskom (E. Halilović) uobraziljom, čitalac će vrlo lako zapaziti sklonost ka obuzdavanju i (samo)kontrolisanju kao izraz jednog dobrim delom ovovremenski kompulzivnog senzibiliteta. Izvesna oporost koja proizilazi iz ovakvog sticaja okolnosti ne znači pri tom obavezno manjak i gubitak. Kao što i pokazuju najuspeliji naslovi ove izrazito urbane proze, slengovsko-žargonska matrica i ironijska jetkost kao njena gotovo poslovična obeležja u valjanom odnosu mogu da budu i te kako delotvorna sredstva sugestije svega onoga što je sklonjeno ispod njihove prividne okorelosti. To nešto prikazuju, i o njemu pripovedaju, doslovce sve priče obelodanjene Na trećem trgu.
Tihomir Brajović
07.07.06 Dnevnik - Novine i časopisi
Književni razgovori Na trećem trgu
Na trećem trgu
Ovih dana u novosadskom Studentskom kulturnom centru promovisana je Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore „Na trećem trgu“. Autori ove uzbudljive knjige su mladi pisci, a projekat je osmislilo Udruženje građana „Treći trg“ iz Beograda i istoimeni internet časopis. Saizdavač Antologije je Narodna biblioteka „Jovan Popović“ iz Kikinde.
Nakon raspada SFRJ, sve novonastale države kulturne programe su gradile na principu nacionalne uskogrudosti. Kako neko reče, legendarnom magu Hudiniju nikada nije pošlo za rukom da u jednom trenu okrene leđa na sve četiri strane sveta, ali su to postigle eks-ju republike. Danas je ponovo aktuelan integralizam balkanskih kultura: prvo su krenuli narodnjaci, zatim sportisti, pa pisci. S tim što su se ljudi od pera, talenta i razuma zarekli da više neće jedni drugima da gledaju u leđa, nego u lice.
Tako kažu koordinator projekta Srđan Papić, urednica za BiH Šejla Šehabović i hrvatski pisac i muzičar Zoran Lazić (pri tom kikindski zet i frontmen benda „Momci iz grada“ koji je osvežio promociju Antologije u Beogradu, Kikindi i Novom Sadu).
- Devedesete su nas obeležile ružnim tragovima; različitim doduše, jer nije bilo isto živeti u Beogradu, Tuzli, Zadru ili Zagrebu, ali mi to ne stavljamo u prvi plan - objašnjava Papić, takođe pisac. Osnovna namera bila je povezivanje mladih autora kratkih priča sa prostora zapadnog Balkana, koji se koriste međusobno razumljivim jezicima. A cilj je da imamo što više čitalaca, bez obzira na državne granice. To su nam ogromne, teško premostive barijere u vidu carina, poreza, transporta, distribucije i sl.
Knjiga se zasad prodaje u 14 beogradskih i dve novosadske knjižare, takođe i u Kikindi, a u Hrvatsku i u BiH je otputovala u automobilskim gepecima pisaca; to je, zasad, jedini siguran način. Želeli bi smo da tu distribuciju institucionalizujemo, da uspostavimo sistem koji će funkcionisati i ubuduće. Teško je bilo izdati Antologiju: završili smo je brzo, još 2004, jer su autori bili oduševljeni idejom, a naredne dve godine smo skupljali pare.
Oko promocije su nam pomogli novosadski i beogradski SKC - naglašavam da sa Novosađanima sve može, radilo se mnogo opuštenije - a Beograđani su nam stalno govorili „Nemoj mene da pitaš„.
„Treći trg“ ima mnogo dobrih zamisli, ali je novčana potpora veliki problem. Nameravamo da pokrenemo novu ediciju kratkih priča koja će se zvati „S nogu“, a angažovaćemo pisce rođene osamdesetih. Otvoriće je Enes Halilović iz Novog Pazara, a uključićemo i pisce iz Hrvatske.- Šejla Šehabović iz Tuzle bavi se teorijom književnosti, feminističkim i kulturalnim studijama. Objavila je knjige poezije i kratkih priča, prevođena je na engleski i makedonski.
Pomalo me je iznenadilo veliko interesovanje za ovaj projekat, kaže ona. Oduševljava me činjenica da je sve urađeno iz čistog entuzijazma, a najveće zasluge pripadaju Srđanu Papiću. Već dugo sarađujem sa „Trećim trgom“, dopada mi se koncept tog internet časopisa, međusobno se pratimo i čitamo. A čitanje je navika i potreba da se kroz neki medij, knjigu ili CD, svejedno, uživa u jeziku. U našem regionu postoji ta navika čitanja. Rekla bih, negovanija i veća nego u drugim delovima sveta. Eto, tek nedavno su u šou-programu Opre Vinfri otkrili Markesa. To znači da mi koji živimo na ovim prostorima, ipak nismo najgluplji.
Centralni roblem postmoderne je da li da negujete opšte, večite humanističke istine, koje su se, u mnogo slučajeva, pokazale kao zamke: nude gotova rešenja za probleme koji takvih rešenja nemaju. Ili da upadnete u potpunu komercijalizaciju - sve do „Da Vinčijevog koda“. Između te dvojnosti, vrlo je tanka granica i vrlo je lepo znati igrati po njoj.
Divno smo se provodili na ovim promocijama; nadamo se da će i sredine u kojima smo gostovali, od toga imati neke koristi. Nadam se da je Antologija samo početak, jer smo stvorili čitavu mrežu ljudi koji će i ubuduće da rade skupa, da razmenjuju koncepte i ideje.
- Zoran Lazić iz Zagreba napisao je dva romana i dve zbirke priča i dva filmska scenarija, bavi se muzikom, u nameri da vrati zabavu u zabavnu muziku. Predstavlja se kao „navodni hrvatski pisac“.
- Pišem sve što je moguće, ako je za osobnu zadovoljštinu i tu i tamo, za nekakav novac. Od popisa za trgovine i njiga, do eseja i filmskih scenarija. Volim misliti da je Stiven King od mene pokupio foru simbolične prodaje imena za glavne junake romana. To sam učinio dva mjeseca prije njega, što su prenijeli veliki svjetski mediji. Veseli me ta pomisao, kad me više ništa drugo ne veseli.
Lijepo smo se družili u Srbiji, neki ljudi su nas slušali i, čini mi se, razumjeli. Jedino nismo riješili tko će kupiti pušku i natjerati ljude da čitaju knjige. U Hrvatskoj je svaka knjiga koja je izašla u nakladi većoj od dvije hiljade - hit. Sve je po principu: koliko te ima u medijima, uzećemo ti knjigu, pa ćemo je pročitati, ili nećemo. Za većinu, koja je lijena čitati, postoji nekoliko razvikanih književnih imena, što više govori o čitaocima, nego li o tim piscima.
Sviram u bendu „Momci iz grada“. Prvo smo složili nekakvih petnaestak pjesama, pa sam se ja sjetio da sam pisac i da bih mogao napisati tekstove. Ukratko, radi se o recikliranju onoga što smatramo trajnim vrijednostima u zabavnoj muzici Hrvatske, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, dakle iz vremena zajedničke države. Naravno, uz blago ironičan zaokret i s puno ljubavi. Sve je već rečeno i sve je retro, samo je pitanje da se ista stvar iskaže na drugi način.
Radmila Lotina
05.07.06 Danas
Halo, da li se čitamo?
Na trećem trgu
Mladi stvaraoci na prostoru ex-u pokušavaju da spoje šavove koji su devedesetih godina popucali
Nije jednostavno odgovoriti na pitanje kako je moguće da smo od prilično otvorene sredine za uticaje drugih kultura postali verovatno najzatvorenija zemlja u okruženju. Štaviše, neretko se, barem kada je reč o književnoj sceni, može čuti da nema ama baš nikakve saradnje između književnih scena koje su nastale rastakanjem druge Jugoslavije. Obično takve stavove iznose pisci srednje i starije generacije koji su, vidi vraga, između sebe sarađivali za vreme SFRJ na najrazličitijim književnim planovima, a danas se prepiru (pa i otvoreno mrze) u vezi s potrebom uspostavljanja ponovne saradnje među separatnim književnim scenama koje postoje u regionu. Dok se "matorci" prepiru, dotle pisci mlađe i najmlađe generacije iz tih zemalja sarađuju na zajedničkim projektima. Poslednji dobar primer je objavljivanje antologije nove kratke priče Na trećem trgu mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
O tome da li je takva saradnja nevidljiva, ali i subverzivna za državne institucije koje zaziru od transparentne saradnje u regionu, razgovarali smo s Tatjanom Gromačom (Hrvatska), književnicom i novinarkom Feral tribuna, čiju je knjigu pesama Nešto nije u redu? objavio Samizdat B92, s Lamijom Begagić (BIH), književnicom čiju su knjigu priča Godišnjica mature objavili beogradski Rende i sarajevski Omnibus, s Jovankom Uljarević (Crna Gora), književnicom koja je svojevremeno za kikindski časopis Severni bunker priredila pregled crnogorske aktuelne najmlađe književnosti, sa Sašom Ilićem (Srbija), književnikom čiji je roman Berlinsko okno objavljen paralelno u Srbiji i Hrvatskoj i sa Igorom Marojevićem (Srbija), književnikom koji je priredio antologiju srpske kratke priče Oslobađanje lektire za hrvatsko tržište, učesnikom Prvog europskog festivala kratke priče u Hrvatskoj i Sloveniji iz SCG i jednim od pisaca Srpskog književnog društva koji su učestvovali u uzajamnoj poseti SKD-a Društvu hrvatskih pisaca 2005. godine.
Spisateljica Tatjana Gromača smatra da postoji potreba da se u regionu zapadnog Balkana objavljuju dela pisaca iz susedstva, ona naglašava da takav "interes postoji utoliko ukoliko je reč o ‘razvikanim’ piscima, i također, piscima čije knjige imaju dobru prodaju, kao što su recimo Ante Tomić, ili Vedrana Rudan u Hrvatskoj, čije su knjige, također, objavljene i u Srbiji. To je takozvana igra na sigurno, jer izdavač ne reskira, s obzirom na to da je reč o provjereno vrlo čitanim piscima. Postoje i neki drugi primjeri, recimo zagrebački izdavač Durieux koji objavljuje knjige mladih crnogorskih pisaca, s tom razlikom da oni te knjige uopće nisu tiskali u matičnoj Crnoj Gori. Izdavači iz ‘regije’ u pravilu nisu zainteresirani objavljivati knjigu nekog autora iz druge države - prostora iz te ‘regije’, ukoliko je ona već objavljena u matičnoj državi. S druge strane, Saša Ilić tvrdi da "se događa da se jedna ista knjiga pojavi istovremeno u Omnibusu, Feralu i Stubovima, kao što je slučaj sa Sahibom Nenada Veličkovića. Ali, da to nije učinjeno tržište bi ostalo bez informacije o toj knjizi. Mlada književnica Lamija Begagić nije sigurna da li takva saradnja zaista postoji ili ne postoji. "Naravno da na svim tržištima treba biti knjiga iz svih zemalja nastalih raspadom SFRJ, ali postavlja se pitanje ima li potrebe da izdajemo tri, ili četiri puta istu knjigu. Efikasnije, jeftinije i pametnije bilo bi otvoriti tržišta za izdanja izdavača iz regiona. Bosanska knjiga u Srbiji ipak nije isto što bugarska knjiga u Velikoj Britaniji. Jezik nas, još uvijek, povezuje". Prema Igoru Marojeviću ova potreba je onolika koliko se takvih knjiga objavljuje. Dakle, za sada je mala. "Očigledno je da čitaoci ne mogu da se izbore ni s postojećom količinom domaćih i prevedenih knjiga koja je, zahvaljujući niskoj ceni prevoda - odnosno: većini pisaca, fondacijama i otkupima - ogromna u odnosu na stvarno interesovanje i kupovnu moć. Ta količina je, s druge strane, nedovoljna jer se ne prevode neke fundamentalne knjige." Književnica iz Crne Gore Jovanka Uljarević tvrdi da su "pisci iz susjedstva u regionu zapadnog Balkana sve prisutniji".
ARBITRARNE I JARANSKE VEZE
Naši sagovornici smatraju da kakve-takve književne veze ipak postoje, ali da se one i dalje održavaju isključivo angažovanjem pojedinaca. Gromači se čini da neke veze postoje, "upravo među generacijom mlađih pisaca, osobito struje autora koji su autorski ‘stasali’ za vrijeme i nakon rata, a koji razmišljaju u smijeru koji nije nacionalistički. Znam za neke časopise u kojima objavljuju autori s područja bivše Jugoslavije, tiskane ili Internet časopise. Postoje i književni susreti, ‘Marlauxovi’ susreti u Sarajevu mislim da su prvi krenuli s tom praksom, a postoji, ili je postojala aktivna mreža mladih pisaca okupljenih oko imena LITKON". Saši Iliću su zanimljivije individualne veze među piscima u regionu nego među književnim scenama koje bi trebalo da predstavljaju neku organizovanu društvenu strukturu, pa samim tim inertnu i neprilagodljivu tvorevinu. Prema njemu, "sve je prepušteno pojedincu, pa kako se ko snađe. Tako ispada na kraju da svako ima neke svoje ‘kontakte’ u inostranstvu." Lamija Begagić tvrdi da su kontakti dobri i više nego dobri. "Pisci moje generacije komuniciraju otvoreno, nastupaju u zajedničkim regionalnim projektima (Buntovna proza, Na trećem trgu, Switch...), gostuju na književnim programima, izlažu na sajmovima... Ne vidim da su neke velike prepreke među nama ikad i postojale". Marojević, s druge strane, nije toliko siguran u to da su književni odnosi na nekom zavidnom nivou, štaviše, on smatra da su oni pre svega arbitrarni i jaranski. "Jedino ako svedemo merila na minimum i stalno na umu imamo odnose za vreme ratova, možemo reći da je na tom planu učinjeno mnogo". Uljarevićeva smatra da "crnogorska književna scena, posebno njeni mlađi predstavnici, radeći prijethodnu deceniju na uspostavljanju prekinutih književnih veza iz neknjiževnih razloga, danas imaju zavidan odnos sa zemljama u regionu.
KNJIŽEVNOST PREPUŠTENA SEBI
Čak i onaj ko samo površno posmatra stvari shvata da državne institucije i ustanove ne neguju komunikaciju između književnosti koje nastaju u regionu. Ni Tatjana Gromača nije sigurna u to koliko je Država zainteresovana za uspostavljanje čvršće saradnje, barem kada je o Hrvatskoj, to jest Hrvatskom Ministarstvu kulture reč. Saša Ilić je odričan kada posmatra ulogu Države u podršci uspostavljanja pokidanih književnih veza u regionu. Lamija Begagić primećuje da državne institucije jedva da neguju književnost u vlastitoj zemlji, kamoli da podstiču međusobnu saradnju. Marojević, koji živi na relaciji Beograd - Barselona, upoređuje ta dva svoja iskustva. On smatra da je verovatno naša država u tome nemarnija od susednih. "A jedna katalonska fondacija na plasmanu domicilne književnosti i komunikacije s drugima čini stotinjak puta više nego Ministarstvo kulture Republike Srbije. Znam da u njemu postoje i neki vredni ljudi koji, međutim, ne mogu da učine gotovo ništa zbog javašluka i blokade od strane viših instanci". Uljarevićeva zaključuje da je komunikacija svedena na individue, manje grupe pisaca ili ljudi koji se bave na neki način književnošću. "S jedne strane, to govori o odsustvu sluha države ili država za važnost književnosti i njenu nezatvorenost. Dok, na drugoj strani, to ima i jak pozitivan efekat, prepuštenost književnosti sebi i njeno kretanje prema principima koje ona jedino može da diktira, a ne stavljanje nje u poražavajuću poziciju sluškinje politici".
Kada je reč o interesovanju suseda za aktuelnu produkciju u regionu, Tatjana Gromača sumnja da je aktualna književna proizvodnja baš bliska čitaocima susednih naroda. Između ostaloga i zato jer nema hrvatskih izdanja tih knjiga. Postoje iznimke, najčešće su to BiH pisci čije su knjige izašle u Zagrebu". Saša Ilić misli da aktuelna književna produkcija najpre zanima pisce, jer oni nastoje da čitaju jedni druge. "Što se ostalih čitalaca tiče, ne znam koliko je njih pročitalo neku Jergovićevu ili Hemonovu priču, koliko njih je čulo za izvrsnu dramsku spisateljicu Ivanu Sajko, koliko njih bi tačno odgovorilo na pitanje: ko je Ognjen Spahić, ili ko je autor Travničkog trojstva". Zbog toga što desničari svuda dobro stoje, Igor Marojević misli da je susedima manje bliska aktuelna produkcija nego što bi bilo normalno. "Ali, gotovo svi imaju problem da plasiraju i ono što proizvode, te stalno rešavaju tekuće probleme umesto da se pojave ljudi iz nekoliko država koji bi napravili neku istinsku plodotvornu inicijativu. Iza ovog što kažem ne stoji jugonostalgija, nego prosta računica: svima koji se bave književnošću trebalo bi da bude interes da su dobro zastupljeni na tržištu od gotovo dvadeset miliona ljudi, umesto na dvostruko ili petostruko manjem. U promovisanju tuđih književnosti, u manje formalnom vidu, na Balkanu se za sada ponavlja greška iz druge Jugoslavije: nametanje principa ključa i reciprociteta, umesto tržišnog principa". Jovanka Uljarević kaže: "Čitaju li se najviše knjige koje se najviše prodaju, ili se one najviše prodaju zato što se najviše reklamiraju? Na koje mislimo čitaoce pri tom: čitaoce uopšte, čitaoce dokoličare, čitaoce pisce, čitaoce kritičare?".
Nedavno je na Sarajevskom sajmu knjiga u Skenderiji, na štandu udruženih hrvatskih izdavača, održan okrugli sto zanimljivog naziva Kolektivna terapija. Skupili su se pisci, izdavači i knjižari iz Hrvatske i BiH i pričali o stanju u izdavaštvu. Svako je imao svoje dvije minute da se požali. Takve žalopojke sigurno neće popraviti opšte stanje u izdavaštvu, ali ćemo razmjenom iskustava možda nešto naučiti jedni od drugih. Krajnje je vrijeme da počnemo proizvoditi sličnosti, a ne produbljivati razlike" , tvrdi Gromača.
Na teško pitanje da li se može očekivati povratak interesovanja čitalaca za književnost suseda, Gromača ne daje odgovor. Ona smatra da sve zavisi od pojave kakvog regionalnog bestselera. "Ako, npr., Ceca ili Severina objave knjigu naziva Svi moji snošaji, ili nešto u tom stilu. Zapravo, ne znam, skeptična sam. Možda ako nekakav jak inozemni koncern kupi masu izdavača iz regije i prisili ih na međusono općenje, pardon, suradnju". Ukoliko bi to postao deo zajedničkih projekata književnih scena, odnosno državnih institucija kulture, onda bi postojala mogućnost da se uspostavi neko šire interesovanje, smatra Ilić. Lamija Begagić sumnja u samo postavljanje takvih pitanja. "Da li to znači da je tog interesovanja nekada nestalo? Nisam sigurna u to. Garantujem da je bosanskog čitaoca jednako zanimao Albahari, ili Dežulović kao i Hemon, ili Samardžić". Marojević je potpuno siguran u to da se može povratiti poverenje kod čitalaca-suseda, pod uslovom da se dovrši tranzicija i da ne bude više ratova. "Onda će ljudi moći da se bave ‘sporednim’ stvarima, pošto se na Balkanu tranzicija sprovodi po principu: da vidimo mi prvo kako da preživimo, a kulturom ćemo se baviti kad se tranzicija jednom zasvagda okonča. Kao da je moguće izvaditi mozak pa ga vratiti u glavu tek kada obezbediš dovoljno zaliha hrane i novca". Poput Lamije Begagić i Jovanka Uljarević smatra da interesovanje nikada nije ni nestalo.
Srđan V. Tešin
03.07.06 Glas javnosti
Antologija nove kratke priče iz zemalja bivše Jugoslavije
Mladi pisci "Na trećem trgu"
"Na trećem trgu" se od 2004. godine okupljaju mladi pisci iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Nedavno, "Treći trg" je još jednom izašao iz virtuelnog prostora na Internetu (njnjnj. trecitrg. org. yu (http: //www.trecitrg.org.yu)) kao Antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore "Na trećem trgu", koja je predstavljena u beogradskom SKC-u u bašti Narodne biblioteke "Jovan Popović" u Kikindi i u Novom Sadu, u Bunkeru SKC-a. Projekat su osmislili i organizovali urednici istoimenog elektronskog časopisa za književnost, a knjigu je izdala Narodna biblioteka "Jovan Popović" iz Kikinde. Svaka od zemalja učesnica zastupljena je sa po četiri autora. Osnovu njihovih radova čini alternativna vizija savremenosti, koja spakovana u formu kratke priče otvara niz tema - od različitih značenja ličnih emocija i doživljaja, preko društvenih apsurda i deformacija, do smisaonih i idejnih varijacija na globalnom nivou.
- Pisce i urednike iz antologije "Na trećem trgu", koji više ne dele istu državu (verovatno je se i ne sećaju), ali, uprkos svemu, dele razumljivost jezika, ma kako ga zvali, i bliskost minulog iskustva, ma kako ga razumeli, doživljavam kao nove, u međuvremenu stasale čuvare vatre. Od svih književnih vrsta kratka priča je neka vrsta merača pulsa današnjice - smatra Mihajlo Pantić, pisac i književni kritičar, a u svom komentaru navodi i činjenicu da, pored nespornih književnih vrednosti, ova knjiga nosi "i jednu diskretnu crtu - ona, posle svega, a uprkos svemu, osvedočuje neminovnost kulturne razmene u jezički i tradicijski srodnim, a nažalost, u mnogo čemu antagonizovanim južnoslovenskim kulturama. Volim tu drskost".
A. S. K.