Mirna ulica, drvored

03.06.09 Danas

Nasilje je metafora kojoj se često pribegava zbog toga što predstavlja ekstremno stanje ljudskosti, odnosno predstavlja granicu na kojoj se ljudskost pretvara u nešto drugo i zastrašujuće. Razrešenje, pak, kojim se ubice/prestupnici kažnjavaju i kojim se nanovo uvodi ravnoteža u poremećene odnose, obično predstavlja tek guranje pod tepih i, da upotrebim omiljenu psihoanalitičku metaforu iz fizike fluida, potiskivanje stvarnih problema kojima je nasilje samo jedan od simptoma.


Mirna ulica, drvored, roman Nade Gašić koji je svoju hrvatsku premijeru imao 2007, a u Srbiji se pojavljuje sa dvogodišnjim zakašnjenjem, možda može da se čita kao krimić, ali bi se time osiromašio značenjski potencijal ovog mračnog štiva. Već sam naslov svakog čitaoca mora da uputi na domaću atmosferu, tipičnu malograđansku sredinu, komšiluk, kraj u kojem obitavaju dobri ljudi, susedi. Nežno prošarana drvoredom, koji i štiti od prejakog sunca, ali i posipa svoj dodir zla (svaka sličnost sa Velsovim filmom i njegovim brojnim psihoanalitičkim tumačenjima je namerna) po lepim autićima, Mirna ulica iza svojih dostojanstvenih građanskih fasada krije kataklizme i apokalipse čiji se broj meri jedinicama stambenog prostora. Kada se u dve nedelje dogode četiri nasilne smrti, trulež malgrađanštine zagadiće idilični gradski pejzaž i otkriće ono što je već kontrapunktom zapisano u naslovu romana, ali i brojnim deminutivima koji se javljaju u romanu.

Ipak, ovaj već toliko puta viđeni scenario ne bi morao da privuče pažnju da nije sjajnih književnih strategija kojima se spisateljica služi. Gradeći svojevrsnu tragičku scenu na kojoj likovima odgovara hor, smeštajući radnju u poslednju trećinu avgusta, u zaparu i strahotu poznog leta u gradu, gde sve stoji i gde se sve gnoji i goji, Gašićeva je uspela da stvori atmosferu u kojoj je zločin nešto što se po sebi očekuje i podrazumeva. Razbijajući shematizovanost pripovedanja po danima pomoću dnevničkih beležaka i snova, koristeći kao protagoniste muškarce i žene koji odavno nisu ni mladi ni lepi, uspela je spisateljica da nam apdajkovskim potezima oslika čemer srednjeg doba, ludilo usamljenosti i strahove koji iz toga nastaju.

Pitanje tumačenja, stoga, može da se razvija u nekoliko nivoa. Prvi je „plažni“ nivo lakog štiva, kojim se tešimo verujući da se erupcije zla zaista mogu sanirati. Drugi nivo je svojevrsna komedija naravi, u kojoj protagonisti ustupaju mesto gomili nesimpatičnih, ipak ne manje stvarnih likova, a malo kućno ubistvo dobija na značaju. Uteha koja se može naći u ovom tumačenju je da se to sve događa nekom drugom, Fočekovima i Kišpatićima, ljudima koji su svetlosnim godinama udaljeni od nas. Treće, ne poslednje i ne isključivo, trebalo bi da se zapita o dubljim motivima koji delaju u ljudima bilo da se radi o grupi ili o pojedincu. Već užasna činjenica da su dva centralna ubistva nemotivisana, odnosno motivisana ne-logično, nasuprot društveno prihvaćenim (sic!) čak i žanrovsko prihvaćenim normama, mora da nas dovede pred pitanje o ljudskoj prirodi. Pretvaranje odomaćenog u nepoznato i zastrašujuće, ma koliko to zastrašujuće već bilo kastrirano (frojdovskim jezikom govoreći), neminovno mora da pokrene strah kod čitalaca i u toj meri se i Mirna ulica, drvored može posmatrati kao žanrovski, horor roman. Međutim, priroda tog straha, straha od onog što se nalazi ispod, straha od nerastumačenog i nerastumačljivog, straha od Stvarnog, trebalo bi da nam kaže nešto više o nama samima.

Kako bilo, za koje god se od ponuđenih tumačenja odlučili, sigurno nećete pogrešiti ako pročitate Mirnu ulicu, drvored. U najmanju ruku, ovaj odlični roman može da bude jeftinija varijanta posete Zagrebu od stvarnog putovanja. Pored toga, može da posluži i kao podsećanje na to koliko energije je sakupljeno iza zidova svake višespratnice u bilo kom gradu na svetu. Bez obzira na to koliko smo svesni tog atomskog potencijala, roman Nade Gašić nam na uverljiv i književno plauzibilan način to potvrđuje. -

Vladimir Arsenić

31.12.08 Vreme

Nada Gašić je ispisala kroniku našeg današnjeg života (ne samo zagrebačkog!), otuđenosti i propasti, neuspjelih političkih eksperimenata i nedovršenih demokracija i nesavršenih i traumatiziranih stanovnika naših gradova i mjesta, naših susjeda i prijatelja

Svi koji se oduševljavaju Zagrebom nakon što u njemu provedu dan, dva ili tri, svi koji su impresionirani s onih nekoliko ulickanih ulica oko Trga bana Jelačića, tržnim centrima i poslovnim tornjevima, svi koji slave vlasnika Zagreba, gradonačelnika Milana Bandića, svi koji su Zagreb napustili ili su ga morali napustiti, svi koji misle da zagrebačke ulice još odzvanjaju njihovim koracima, svi koji taj grad vole i svi koji ga baš i ne vole, morali bi pročitati knjigu Nade Gašić Mirna ulica, drvored. Njen roman prvijenac u Beograd mi je sredinom septembra, taman pošto sam se vratila iz Zagreba, donio vječiti putnik između naših gradova Lino Veljak: čitati sam počela ujutro i nisam ju iz ruku ispustila do poslijepodneva, kad sam na posljednjoj 290. stranici shvatila da je Nada napisala sve ono što ja, rođena Zagrepčanka, unatoč silnim pokušajima, nisam umjela tako jasno o Zagrebu reći ni prijateljima, niti znancima, niti samoj sebi.

Neću prepričavati knjigu – to i nije moguće – uostalom, ona će se vrlo uskoro (vjerojatno u februaru) naći pred srpskom publikom, u izdanju B92. Zaogrnuto u krimić – a neki su kritičari vidjeli samo taj okvir koji priču, njen tok, čini savršeno napetom – Nada Gašić je ispisala kroniku našeg današnjeg života (ne samo zagrebačkog!), otuđenosti i propasti, neuspjelih političkih eksperimenata i nedovršenih demokracija i nesavršenih i traumatiziranih stanovnika naših gradova i mjesta, naših susjeda i prijatelja. Pisala je to za sebe, najprije, a onda je urednik Algoritma Kruno Lokotar (hvala, Kruno!) prepoznao sjajnu literaturu i objavio roman za kojega u recenziji kaže da Nadin prvi roman (očito, kao i mi koji smo ga pročitali, očekuje još) tako "dobro i uvjerljivo" portretira stanovnike jedne ulice i "daje vedutu Zagreba – grada metropotanski raznolikog i provincijski isključivog, licemjernog i okrutnog – da ćete se iz njega poželjeti preseliti, unatoč miru i drvoredu".

"Ipak nemojte, svi gradovi su slični, život se uglavnom odvija zaklonjen u stanovima. Problem počinje kad ulica počne ulaziti u stanove. Bez kucanja. Naime, gradovi su samo kamene tvorevine, nevine po definiciji. Duh i odgovornost daju im stanovnici, u demokraciji birači, a u mirnoj ulici to su nerealizirani špijuni, gospođe koje traže samo svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci, ljudi bez domovnice... panoramski promotreni, uvećani i različeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica", napisao je Kruno Lokotar u recenziji romana Mirna ulica, drvored.

DRVOREDI I ČETVOROREDI: Panorama Zagreba

Roman počinje u toj zagrebačkoj Mirnoj ulici u ponedjeljak, 20. avgusta 2003. godine, nalaženjem leša Emanuela Pongračića, liječenog PTSP-ovca, koji je ubijen u dvorištu jedne od kuća u mirnoj ulici. Posljednji stanar mirne ulice koji je ubijenoga vidio živog čuo ga je da urla "Marš, smeće bosansko, ti buš meni", na 79-godišnjeg susjeda Aliju Seferovića, udovca s privremenim boravkom i bez domovnice, koji je nekad stanovao u stanu kojega je Pongračić oteo, da bi se nakon toga Alija skrasio u neuvjetnom podrumu kuće. Nesretni Alija na kraju će presuditi sam sebi – "E, pa da se kreće, Alija" – rekao je prije nego što se objesio u tom memljivom podrumu, a mirni susjedi za sva će ubojstva koja su se dogodila prije te srijede, 29. avgusta i četvrtka, 30. avgusta kad je jedini susjed koji je bar na trenutak za Aliju mario pronašao njegovo mrtvo tijelo, sumnjičiti upravo njega.

Cijeli niz događaja i likova koje, iz te zagrebačke male i mirne ulice u knjizi Nade Gašić pratimo u tih 13 dana prestrašno vrelog ljetnog mjeseca, kroz njihove traume, tajne, javna i lica prekrivena dobrosusjedskom maskom kad ih sretnete na ulici ili u haustoru, strašne ratne godine u kojima su ljudi u mnogim mirnim ulicama – ne tek ovoj konkretnoj iz njenog romana i ne samo u Zagrebu – ostajali bez stanova, egzistencije, glava, duha i suosjećanja... sve će to čitalac naći u ovoj čudnovatoj i višeslojnoj knjizi.

Knjiga se tek nedavno pojavila (3000 tiraž) u knjižarama, dosad je više od polovine štampanih primjeraka prodato. Kruno Lokotar je donio pravu odluku da ju objavi: nitko, ama baš nitko, tko je knjigu pročitao – taman se odnekud i "dotepao" u Zagreb – nije ostao ravnodušan. Bez riječi da, no ravnodušan nikako.

Doljepotpisana je isti slučaj. Pročitavši nadušak Nadinu knjigu dogodilo mi se isto ono što se dogodilo mojim prijateljima koji su ju pročitali. Već rekoh, osjećaj da je ona napisala ono što ćutim, a ne znam kako definirati u riječi i iskaz. Uz to, onaj vampir potisnutih gorčina i uspomena na ružno vrijeme devedesetih, koji čuči u meni kao i u drugim ljudima s kojima dijelim ulice i gradove, Zagreb ponajviše, probudio se i ponovo iz podsvijesti izronio u svjesni život. Možda ima nešto i u tome što je moja "mirna ulica" gotovo posve ista kao i Nadina (a odmah sam njenu prepoznala, uostalom dijelimo isti zagrebački kvart), ali sam – kao i neki drugi dragi ljudi – čitajući roman počela izvlačiti iz sjećanja one koji su izbačeni iz svojih stanova, a da nitko od njihovih susjeda ništa nije čuo niti znao, one koji su krili i danas kriju svoje porijeklo ili biografije, one koji su godinama obijali državne institucije u kojima su ih već šalteruše zaustavljale u prizemlju s kategoričnim "ne, ne može", onih koji su ostali bez posla i mjesta u društvu, one s druge strane koji su cijeli jedan grad i njegove stanovnike napravili poslušnim "pukićima" ("pukić" – jedinica pučanstva), kao što je Nadin lik Pongračić kojem je Alija "smeće bosansko", ili njen Fedor na kraju romana i njegovi snovi cijelo vrijeme, ili doktorica i njena sestrična koje, iako zajedno žive, svaka za sebe u međusobnom nerazumijevanju i povremenom stidu pred vlastitim ogledalom nose teret ničim izabranog porijekla i izgovaraju sve ono smradno što su mnogi među nama ovih gadnih proteklih godina izgovarali jedni drugima...

Ne morate znati plan zagrebačkih ulica da biste shvatili sudbinu i strahove Daše Zeline, još jedne junakinje iz zagrebačke Mirne ulice među drvoredima, Alijinu tugu i nesnalaženje u ratnom Zagrebu (pritom rata u romanu gotovo da i nema, iako se ZET-ovim tramvajem tih godina moglo stići do "prve crte bojišnice"), tad gotovo svakidašnju sudbinu Viktora Fedora koji nekako preživljava "oslobođen" od svih građanskih neophodnosti osim vlastite glave na ramenu zahvaljujući nekom sličnom izmišljenom Pongračiću, ili umjetnika Marina Pečinića, neshvaćenog lika koji susjedima služi za ogovaranje i podsmijeh. Ili da bi shvatili kako ta zajednica ljudi koji se znaju tek iz povremenih susreta ili iz onoga što im je njihov susjed sa kata ili iz zgrade do njihove prišapnuo, sve po principu pokvarenih telefona, o nekome ili nečemu samo zato što svi moraju zaboraviti vlastita sranja i što moraju govoriti o nebitnom ili drugom, da bi sami svoju bijedu, bijes i ograničenost bar načas zaboravili.

Nada Gašić je svoj roman Mirna ulica, drvored napisala iz stomaka – isto tako sam ju ja, kao i meni znani čitaoci, pročitala. Iste takve "mirne ulice" postoje i u drugim gradovima, kao što postoje ljudi koji su nalik na nas čitaoce i na stanare mirnih ulica. Ona piše o mojoj i našim ulicama i mojem i našim životima, a Kruno Lokotar u recenziji sjajno poentira: "Sitne duše i malograđani tiho marširaju, zato drvored postaje četverored, a mirna ulica slika nasmiješenog lica. Bez obraza."

Tatjana Tagirov