Melanholični sajam

03.12.05 Pobjeda

Ono što čini autora originalnom pojavom u našoj kulturi, pored nesumnjivo odnjegovanog ukusa na najboljim djelovima evropske i svjetske književnosti je autentičnost kojom se iz mnoštva idejna bira vlastita pozicija. Izvrstan je stilist, odličan dramski pisac, pripovjedač i teatrolog

Neobični su stvaraoci tako raskošnog književnog dara i misaonog sklopa, kadri da se analitički bave pjevanjem i mišljenjem kao što je to u slučaju Veljka Radovića. Trotomni izbor iz njegovih djela, u izdanju CID-a, posvećen temeljnim pitanjima dramske umjetnosti politike, antropologije, teatrologije, kao i izbor njegovih drama, pravi je symposion, gozba duha. Iznenađenje je tim veće što se autor bavi različitim, stilskim i misaonim formama, pišući podjednako uspješno drame, eseje i novele. Opseg tematskih sklonosti, je takav zahvaljujući njegovom visokom obrazovanju u oblasti kulture, umjetnosti, mita, politike, načitanosti i erudiciji koja se taložila višedecenijskim promišljanjem svijeta i ljudske sudbine. Bez obzira na prividnu raznolikost duhovnog opusa Veljka Radovića, riječ je o jedinstvenoj formuli pisanja i mišljenja oslonjenoj na identičenom idejnom obrascu. Od dramskih tekstova do eseja i ogleda autor je zanesen istinom u književnosti kao istinom života, posmatrajući fenomene uvijek sa stanovišta bogatog kultorološkog nivoa. Njegova slika svijeta je evropejska, kosmopolitska, u najdubljem značenju tih pojmova, prateći jedinstveni humanizirajući impuls i shvatanje da je evropska duhovnost spoj judeo-hrišćanskog i grčko-rimskog nasljeđa kao i sinteza između lajbnicovske racionalnosti i lorensovske čulosti. Pri tom, ono što čini autora originalnom pojavom u našoj kulturi, pored nesumnjivo odnegovanog ukusa na najboljim djelovima evropske i svjetske književnosti je autentičnost kojom se iz mnoštva idejna bira vlastita pozicija. Radović je izvrstan stilist, odličan dramski pisac, pripovjedač i teatrolog. Sve čime se bavi okrunjeno je do perfekcije ujednačenim jezikom i onim finim mehanizmom "oneobičavanja", koje njegovo djelo čini zanimljivim za čitaoca i što je najvažnije njegovi kristalno jasni pojmovi iskazani su kristalno čistom jezičkom formom, čineći njegovu prozu kondezovanim dramskim iskustvom, velikog energetskog naboja.
U tom kontekstu autorova teorijska interesovanja uvod su za tumačenje njegovog dramskog stvaralaštva jer se iz repertoara raznovrsnih ideja o umjetnosti rađao jedan samosvojni književni svijet. Tim putem rasvjetljavajući duhovni lavirint kojim se kretao ovaj visoko strastveni istraživač istine, dolazimo do početne premise svakog velikog stvaraoca: Nema velikog umjetnika a da se posredno ili neposredno nije mašio kultoloroških simbola koji čine samu supstancu ljudske civilizacije od mita do religije i filozofije, do opštih kulturoloških vrijednosti i pojava.
Eseji sabrani u jednu cjelinu pod nazivom "Mehanički melaholički sajam" upravo su svjedočanstvo Radovićeve cjelovite filozofije života iz koje je crpio vlastitu poetiku i teoriju pisanja. Cogito, dekartovski kojim se završava izbor eseja (Moderna piramida ničeg), zapravo znači da je vavilonska kula jezika osnov ljudskog postojanja jer je Lego ergo sum pribježište od onog neizbježnog, neodgonetnutog, neiskupljenog. Autorova interesovanja plijene podjednako tematski i jezički, svjedočeći o izvanrednom duhu koji je umakao onom što sam naziva "armagedonski duh varvarstva". Jer , autonomijom mišljenja ovdje je zaista autonomija pisanja podarujući njegovim esejističkim opservacijama pečat mudrosti i iskrenosti. Posebnu su eseji o Kišu, Kasireru, Tomasu Manu, Vlahu Bukovcu, Erazmoterdanskom, Lorensu, Haksliju, Beketu, i omiljenim filozofima Ničeu i Šopenhaueru čiji su citati česti, zatim ozbiljni teatrološki eseji, izraz njegovog zrelog promišljanja pojava koje su obilježile evropsko tlo. Pisanje je čin taštine kako se ističe u eseju o Kišovom "Pješčaniku", floberovsko pisanje "ni o čemu", kao u onom najvećem djelu stvorenom od riječi "Knjizi propovjednikovoj".Zato je kritika po uzoru na Dubrovskog , Bataja, Bašlara, Barta, za autora višedimenzionalnost, multidisciplinarnost, da bi se uhvatio totalitet djela, njegovo transistorijsko svojstvo koje je sematički neiscrpno. Radović piše o Kasirerovom shvatanju mita, povezujući mit, jezik i umjetnost, pronalazeći tačku u kojoj se mithos preobražava u logos, da bi se stvorila magijska moć riječi. Tako je umjetnosti riječi više od taštine ona je ulazak u samu maticu života jer riječi imaju svojstvo da ono imenovano uvedu u postojano. Zato su Radoviću privlačne teme onostranom, vjerujući da zapadna episteme racionalnosti ne može razumjeti paradoksalnu logiku nezavisnosti dalekoistočnih religijskih učenja. Zato je dramski opus Veljka Radovića kao spoj klasičnog i modernog poimanja izrastao na shvatanju da je pozorište upravo čuvar vrhunskih vrijednosti, opomena šta smo sve prošli. Oživljavanjem scena iz neposrednog života u svom "Jelovniku za kanibale" (I i II) on će stvoriti poseban dramski i pozorišni pravac. Naročito su drame "Jakov grli trnje", "Medalja", "Gluva puška", u kojima se oživljavaju scene iz neposrednog života ključni pokazatelji autorove poetike. Komika, poruge subrvezije, karikatulno viđenje epohe u kojoj defiluju snažno iznijansirani karakteri, sažet dijalog prepun napetosti u funkciji smjehovnog prikaza stvarnosti. Jer je smijeh "blažena supstanca" životna, životodavni impuls u kome se ironijskim duhom ismijavanja demaskira sve što je lažno. Taj ljekoviti smijeh u Radovićevim dramskim tekstovima kao da je nastao na bergsonovskoj ideji da smijeh potiče sve ono što u datom momentu djeluje mehanički, neprirodni, sapeto. Time se uspijeva da se od malih ljudskih priča stvori komedija vremena. Finim aluzijama iz širokog obrazovnog horizonta, skrivenim značenjima, autor ismijava shvatanja, običaje i navike, naročito u poslijeratnim predvremenima haotične pometnje vrijednosnih načela. Tako će Radović svojim izrazitim smislom za humorističko-karikutalnim viđenjem epohe, preko jezika i ponašanja svojih likova , dijaloškim zapletima, konstrukcijom radnje i koncepcijom njenih učesnika izaći iz okvira postojećih dramaturških škola.
Ono što je karakteristično za Radovića esejistu , novelistu i teatrologa biće presudno i za Radovića dramskog pisca. Potreba za zaokruženošću, poentiranjem, izlaganjem vlastitog stava. Kao i u kratkim pričama po uzoru na Čehova i Mopasana, on nastoji da u mikroformi obradi književni slučaj do kraja. Tako gradi književni svijet kao cjelovitu strukturu sa jedinstvenom tezom koja leži u pozadini. Pri tome, mjesta neodređenosti u ingardenovskom značenju prisutna u njegovim dramama navode na razmišljanja i asocijacije. Pozorišna iluzija postaje sam život, slavljenje čulosti a ne samo intelekta jer se gledaocima skreće pažnja na skrivenu stranu fenomena koja nam izmiče u svakodnevnom iskustvu. Radović slijedi dominantno shvatanje novovjekovne evropske kulture da je osjećanje tragičnog naše epohe osjećanje komičnog. Pri tom njegov podsmijeh koji poprima oblik socijalne satire i groteske, nastaje na uvjerenju da komično određuju različite forme relativnosti. Tako je njegov "melanholični sajam", njegove "birane muke" , našao potvrdu u "Jelovniku za kanibale", potvrđujući da je riječ o unikatnom stvaralačkom modelu. Ako nije moguće odgonetnuti prirodu pozorišnog čina ono se ipak može reći da pozorište jeste vizuelni prikaz duha vremena, njegovih društevnih ideala i vrijednosti. S toga su dramski pisci istovremeno i politička bića, ali ne na prizeman način. Veljko Radović upravo je takav pisac tj. homopolikotos našeg doba, obrušavajući se podjednako na trivijalnosti u umjetnosti, potrošačko društvo ili političke devijantnosti, budući da je duhovno oplemenjen da na humanističkom načelu reflektuje o najkrupnijim pitanjima našeg vremena.

Pronaći tajnu istoriju

Veljko Radović ima jasnu viziju o relativiziranju vrijednosti i kriterijuma vrednovanja u našoj epohi. Uspjeh nacizma o kome piše u eseju o Tomasu Manu, dva svjetska rata, dvije totalitarne ideologije, opteretili su evropsku civilizaciju, oskrnavili čak i tananu duhovnost mediteransku. I konačno elektronska civilizacija našeg doba proklamovala je da materijalizam trijumfuje. Simbolički rečeno Radović nas podsjeća da je Don Kihot čovjek mašte i kulture pobijeđen od primitivno oholog junaka našeg doba Sanča Panse. Zato Radović pronalazi ono što je historia arcana, nastojeći da zadre ispod površine zvanične istorijografije rasvetljavajući mračne stranice evropske, balkanske i crnogorske istorije. On karlajlovski ispituje ulogu velikih ličnosti u društvenom ambijentu. Od Špenglera, Ničea, Boldlera, najavljena apokaliptična vizija, pohvala ludosti postala je pohvala nasilju i svakovrsnim nepočinstvima. No, Radovićeva slika života nije pesimistička. Njegov kritički ton pogađa u suštinu problema, izbjegavši cinizam kao vrstu reakcije. On je prije svega, lorensovski opredijeljen za život, tragajući za onim osloncem u kojem je život umjetnost, politika umjetnost, a čovjek iako makijavelistički usmjeren ka dominiranju na drugim, ipak biće dostojno poštovanja.

Sonja Tomović Šundić