Maestrova muza

14.04.07 Pobjeda

Roman je posvećen mogućoj velikoj ljubavi između Rafaela i Margerite, jer se iz dokumernata zna da se ona poslije njegove prerane smrti zamonašila i poslije toga joj se gubi svaki trag

Žanr romansiranih biografija slavnih ličnosti je uvijek popularan i zato je razumljivo da je izdavačka kuća "Editor" objavila "Maestrovu muzu" Amerikanke Dajen Heger o slavnom italijanskom renesansnom slikaru Rafaelu Santiju.
Hegerova je na ideju da napiše roman u kome je u centru pažnje ljubavna veza između Rafaela i Margerite Luti, pekareve ćerke koja mu je služila kao model za mnoge njegove slike, došla kada je čula prije pet godina da je prilikom restauracije "La Fornarine" otkriveno da ona ima prsten sa rubinom na ruci, ali premazan tankim slojem boje.
Kako je taj prsten dospio na njenu ruku, je li bio vjerenički, da li ga je dobila od slikara i zašto je bio premazan, zapitala se autorka i oko te zagonetke je isplela priču. Knjiga je pravi rudnik informacija za čitaoce koji žele da saznaju kako je izgledao Rim na početku 16. vijeka, kako su živjeli crkveni prelati, a kako papa Lav Dž, veliki mecena umjetnika kao što su bili, pored Rafaela, jedan Mikelanđelo, Đulio Romano, Sebastijano del Pjombo... a prije svega u kakvim su uslovima ti genijalni umjetnici radili.
Autorka je veoma pažljivo istažila istorijsku građu, ali nije zaboravila da roman treba da bude napisan čitljivo i prijemčivo za najširu publiku i to je u potpunosti postigla. Roman je posvećen mogućoj velikoj ljubavi između Rafaela i Margerite, jer se iz dokumernata zna da se ona poslije njegove prerane smrti zamonašila i poslije toga joj se gubi svaki trag, ali autorka nikada ne pada na nivo "ljubića", već poštuje istorijske činjenice, ostajući dosljedno pisac romansirane biografije.Rafelo je jedan od velikih slikara renesanse. Rođen je 1483. godine. Najpotpuniji je predstavnik renesanse u slikarstvu. Njegova djela, crtana i komponovana s nenadmašnim darom, odlikuju se klasičnom vedrinom i uzvišenošću misli i osjećanja.Slikao je madone, portrete, religiozne i mitološke kompozicije, freskama je u Vatikanu oslikao tri velike sale, a kao arhitekta jedno vrijeme je rukovodio gradnjom crkve Svetog Petra u Rimu. Umro je na svoj rođendan 1520. Najpoznatija djela su mu: "Tri gracije", "Madona dela Granduča", "Madona u polju", "Madona s češljugarom", "Sikstinska madona", "Lijepa povrtarka", "Portret mladog čovjeka", "Portret pape Julija Drugog", "Baltazar Kastiljon", "Kardinal Alidozi", te freske "Atinska škola", "Parnas", "Oslobođenje Sv. Petra", "Izgnanje Heliodora".U vatikanskim lađama i stanicama stvorio monumentalne fresko-kompozicije u kojima je grupisao veliki broj fugura u prostoru. Na jednoj od njih "Atinskoj školi" on je u okromnom prostoru sa dvije pozornice, jednom ispod stepenica i drugom iznad njih naslikao mnoštvo antičkih filozofa, raspoređenih tako da nijedan ne smeta drugom. Uravnoteženosti i preglednosti slike doprinose krupni i teški volumeni figura, čvrsti smjerovi i vertikala i horiznotala i naglašena tačka ravnoteže glavnih figura Platona i Aristotela u kojoj se sijeku perspektivne linije. Ove dvije figure istaknute su i svjetlošću koja dolazi iza posljednjeg luka. Ono što sliku čini vrijednom je, pored figura, prostor konstruisan arhitekturom sa velikim lukovima, stupcima, nišama i statuama. Iako je Rafaelo sliku zamislio kao raspravu antičkih mudraca, naslikana arhitektura je renesansna arhitektura crkve Sv. Petra u Rimu.

R.K.