01.04.04 Zlatna greda
Plač kuće za njima
Kućni krug, Miro Vuksanović
Ako iko, onda Miro Vuksanović otprve i bez oklevanja u glasu ima pravo da potvrdno odgovori na poznato pitanje Teofila Gotjea Šarlu Bodleru: Volite li rečnike?
NJegova vretenasta, nezaustavljiva, nijansirana potraga, ali i pretraga za rečima i u njihovim složenim situacijama i bogatim meandrima, još i vrletnim onim usponima smisla i besmisla, ne od juče su dobro prepoznata i na mnogobrjnim stranama usvojena. Čak i toliko da sam, otvarajući novu njegovu knjigu bio namah iznenađen čistotom jednog međuvremena. Ili, ako hoćete, raskršćem nekih novih domišljatosti, nespokojnih određenja, izričitosti neočekivane.
(Uzgred: Vuksanović i sam nudi jedno od mogućih rešenja nove, konkretne lektire: u jednom trenutku, poput Rilkea, sugeriše nam da je moguće da se ovaj njegov i pomalo roman kuće otvara uvek na pravoj, naoko slučajnoj strani.)
Pred nama je bezmalo bajka o ukletosti i nevericama Vladimira Maksimovića, koju kazuje ni manje ni više nego kuća njegovog bitisanja, njegovog disanja, njegovog sna. Uostalom, ako ikome, ovde se još ponajviše veruje snovima, i premda kuća ima reči, kako se u nas veli, sa snom, koji još i uspeva da joj zameri ponešto i ponekad, njeno jedino okruženje je sanovito i senovito, poziciono i verovatno neverovatno, jedina briga sa one koji je nastanjuju, vole, isto sanjaju, najčešće podrazumevaj.
Naherena kuća Milana Konjovića na naslovnoj strani ovoga "romana u koncentričnom snu", svakako je žestoko napaljena inicijacija svakojakih osvajanja tog kućnog kruga koji se nikome ne suprostavlja, nikome ne preti, ali žestoko, katkad i očajnički brani svoj intimni rodoslov, svoj raboš, svoju strepnju, svoju unezverenu ali i magičnu neizvesnost.
Kuća se ovde zaklinje pragom, emotivno i drčno namiguje sa čardakom, nebesa se razmiču nad njenim krovom, svaka (do)gradnja je namah nalik na legendu, prenosiva je kao mongolska jurta, naoko nezainteresovana za svakodnevni pragmatizam.
Utočište, zbeg u malome, tvrđava po nepokornosti. Ne da se, isto.Le Korbizije koji je veoma mario za arhetip naše balkanske kuće, nesimetrične i pritajeno demonstrativne, imao bi šta da uoči i kako da razgleda strukturu Vuksanovićevog planimetrijskog trajanja. Nije ovde reč u puko antropomorfnoj resonanci. Vuksanovićeva kuća se prerušava, urušava, gori u tradicionalnim našim požarima, lenstvuje, čini se nevidljivom, a onda, za tili čas, beskrajno radoznala, otkriva svoje periskope ka zbivanjima koja, onako obazrivo sklonjena od tuđeg pogleda, od omraze, nastoje da doznaju a onda i definišu ono što se okončati i odrediti prizemnim ocenama nikako ne može.
Kuća je nalik na brod, nikako ne uspeva da izađe na kraj sa svojim slepim putnicima, namernicima, noćobdijama, budnim sanjarima.
Vuksanovićev romaneskni traktat o kući ima spoznaju o korenskom, ali nije izraz samozadovoljstva, nije mu tek do svetog kućnog praga i neprekoračivosti patrijarhalne situacije:
Kuća je srećnica. U njoj se rađa i živi.
Otvorena kuća isto je što i otvorena knjiga, tako da se i u autorovim varijacijama na temu istog romana u kojim ona jedino i postoji, raspreda i postanje, i izdvojenost sna, i preturanje po nepoznatim predelima imaginacije.Čovek bez kuće je čovek bez sna.
Tako se zapravo sve svodi na maštariju, zaumni razgovor, prostor koji emanira. Kuća je odjednom nalik na tvrđavu koja se, čak i od sna, i od uspomena, brani.
Vuksanovićeva kuća, kao simbol, gotovo ništa ne duguje bukvalizmu naših etno rekonstrukcija. Čak, u svom nepregledu, neprekidno se prerušavajući, najpre je nalik na neuhvatljivu a uvek prisutnu zonu uspomena. Sestrino pismo koje se čita u svetom onom kurzivu, i isto uvodeći u još jednu raspru Vladimira Maksimovića, kao vrteška, kao čigra, sve odjednom pretapa u mahnitu zagonetku nastajanja kuće. Odjednom je sve moguće, sve izbliza i izdaleka u isti mah, sve razdešeno i sve još tajnovitije: Ja sam kuća u koju se uselio pesnik.
Unekoliko, kuća poseduje raboš, i on se, kako stranice romana promiču, sve istančanije i uverljivije pretapa u letopis loze, čojstva, skočanjene tišine, milosti.
Kuća je tajna, i u okrilju njene ipak bajkovitosti moguće je prepoznati nekoliko znakova vrednijih od svakog pamćenja. Andre Žid je tek u čadoru i u privremenoj kolibi nomada, ne jedino u Čadu, prepoznao taj famozni kućni krug, a Lukino Viskonti je u jednom rimskom zdanju suprotstavio, potom i pomirio dva sveta, klasični i moderni. Ima kritičara (Dragan M. Jeremić) koji su upravo tom izuzetnom filinu (U zatvorenom porodičnom krugu) davali značenja jedinstvenog programa, sve uz saradnju Berta Lankastera, Silvane Mangano i Helmuta Bergera.
Svakako, još najbliži tom izričitom značenju kuće kao subjekta, sasvim daleko od uobičajenih scenografskih opisa, jeste pesma Miroslava Krleže Naše ja je kao kuća stara:
Naše ja je kao kuća stara
puna stranih, pokojnih stanara
Probudio se mrtvac, hoda praznom sobom,
nad gradom plače kiša ko nad grobom.
Tjeskobno jutro, polumračan stan,
u kucaju sata kuva kišni dan.
Ko toplo ptičje krilo pahuljasti san,
u sobi cvate miris, svilen kao lan.
Za razliku od Krleže i Slavka Gruma, autora po mnogo čemu neprikosnovene drame Događaj u mestu Gogi, koja takođe kućnom zatvoru u davnoj scenografiji Bojana Stupice, podrazumeva tajne, Vuksanović ima čist, neposredan, izdvojen odnos sa tim večitim polutminama kuće, a o tavanskim starudijama govori bez predznaka: kući je sve dozvoljeno, nije tek narator, nego horizont, neumrla voštanica u noći, destinacija u svakojakim putničkim nedoumicama i maglama.
Virtuoz jezika, Vuksanović je u fragmentu koji i jeste Vinkino pismo, osnažio semantiku kuće tako neverovatnim i tako naoko na razbibrigu nalik tumačenjima, a u biti ozbiljnim i preozbiljnim verovanjima i istinama da se, posle ove knjige, zacelo više nikada taj leksički ugao neće tretirati kao urbanistička postaja.Sva snatrenja ove knjige idu u prilog ezoteričnoj, često nevidljivoj rasveti. Ni svitac, ni noćno kandilo, ni vatra na ognjištu, ni gromoglasna munja u oluji nad slemenom, ništa od toga ne iskupljuje niti ispunjava ovaj planimetrijski događaj odstupanja.
Ni na koju drugu nalik, blago koketujući sa čardakom koji je već star i slabo čuje, ova nepojamna i po mnogo čemu zaumna kuća mnogo pamti, i superiorni je saučesnik izgradnje same, romana kao ipak štita:Ako odem u grad, neko će me odmah prošpijati. U gradovima žive ljudi koji imaju moć i bore se da uzmu moć. Čuvaju se plaćanjem doušnika. Od grada sam odustala.
Ako odem u selo, neko će me zapaliti. Tamo žive povređeni i zavađeni ljudi. LJudi se najžešće mrze kad ih je najmanje. Žele da se dovrše. Opasni su kada naslute kraj. Sve čine da kraj dođe što pre.Ako odem u nebo, vetar će me odneti ili će me sunce izgoreti. Vetrovi su sve luđi, a sunce se primaklo.Tako sam u nevolji mislila.
Na kraju sam rekla da neću u javu, da ću ostati u snu, da ću tako svoje stanare zaštititi...Samo u snu i nikako drukčije mogu sebe i ljude u sebi sačuvati, rekla sam glasno, da svi čuju.Kuća je samotnik, sigurna u vlastitu nesigurnost. Javljaju se, kao u bajkama, snovi, artikulisani u svojoj apsolutnoj nepojamnosti, neisceljeni, drukčiji. Putnici i stranci dolaze i odlaze, jezici se, u neobično ukrštenim vokalima i melodijama, podrazumevaju, a ta jedinstvena naša kuća, jer kuća pesnika i lingviste, postaje samo raskršće, ukleta i zakleta u isti mah.
Slavni liričar hrvatske moderne, Vladimir Vidrić je živeo i pevao i bančio u kući u vinogradu na Prekrižju, koje je tad, početkom onog veka još uvek bilo izvan Zagreba. U kuću su navraćali mnogobro;jni uglednici, od Štrosmajera do Račkog: unekoliko bila je, u onim okolnostima, adresa za pokazivanje. Isto početkom dvadesetog veka, posetili su je knez i kneginja Trubeckoj, navode svedočanstva. I kneginja je na stolu zaboravila veliki, izuzetno naočit crni dijamant. Kad joj je vraćen, poručila je da je ruski običaj da se uvek valja vratiti kući u kojoj je nešto zaboravljeno... Posle je o istoj kući Branko Žižić snimio film Kuća (Velika zlatna arena 1975). Sve na temelju iste one Vidrićeve adrese u kojoj je kasnije živeo slavni lingvista Radosav Katičić! Naravno, da i ova digresija ide na ruku Vuksanovićevoj prodornoj vivisekciji ne tek graditeljskog umeća, starine, življenja i životarenja u nas, nego se javlja kao lucidna zamisao, imaginacija kojoj su, kao i u kući, uvek otvorena vrata domišljanjima i snu.
Atmosfera i intima Vuksanovićeve kuće koja odista sve može, pa i da sustiže romanopisca u traganju za sopstvenim snom, toliko su valjane i dovitljive da se rado priklanjamo mišljenju ruske kneginje: onde smo nešto zaboravili, onamo ćemo ponovo krenuti.
Vuksanovićev novi roman je jedan od najčistije ostvarenih, na intarziju nalik, bajkovitih, literarnih zamisli naših godina.
Draško Ređep
29.12.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Otvorena kuća, otvoreni roman
Miro Vuksanović: “Kućni krug”
Reč – kuća – kamen tri su stuba nosača najnovijeg romana Mira Vuksanovića ( Krnja Jela, Crna Gora, 1944) koji ima podnaslov – roman u koncentričnom snu. Ti podnaslovi, koji su gotovo obavezni za sva Vuksanovićeva dela, koliko su izvesna poetička odrednica, još više su zamka za čitaoca i buduće tumače. Na površini, “«Semolj gora”» jeste azbučni roman u 878 priča o rečima, “«Točilo”», kame/r)ni roman u 33 rečenice, sve ostalo je daleko od toga i uvek sa novom/starom strategijom.
Nije nikakva novost da Vuksanović piše tzv. žanrovsku književnost i da dijalekatska reč ima stožerno mesto u celom njegovom bogatom i nagrađivanom opusu. No ti, naizgled, filološki romani, jer za Vuksanovića rečnici su najbolje knjige, polako prerastaju lucidne eksperimente i razmiču granice žanra i romanesknog štiva. Pisac kao da hoće da ispita šta sve u roman može stati i tu ostati, kao fragment, ili čvrsta celina. Ispitujući nosivost svake reči i težinu romana, Vuksanović u njega stavlja sve: od sna do jave, od književnosti do politike, od folklora do filozofije, od anegdote do dosetke, od biografije do autobiografije, itd.
U tom promišljenom razvojnom luku, u novom romanu, on je u prvi plan stavio kuću koja igra ulogu pisca početnika. U stalnom dijalogu, u dugom snu, kuća, čije je jedno od značenja i čovek, ali i zavičaj, identitet, i šta sve ne, otvara svoju dušu i sva (sa)znanja i prati razvojni put pisca/ lingviste Vojislava Maksimovića. To je glavna sižejna linija, koja se stalno vrti i opisuju koncentrične krugove različitih veličina i nivoa značenja.
Polazeći od stava «da sve što se čuje u otvorenoj kući može se čitati u otvorenoj knjizi», Vuksanović je tu kućnu poetiku otvorenog dela digao na zavidan pijedestal i od nje napravio kratku istoriju naše savremene književnosti. Kroz aluzije, citate, sve vrste prerušavanja, kroz «”Kućni krug”» defiluju i Laza Kostić, i Andrić, i Kiš, i Pekić, i Simović, i Bećković, i Leskovac, i Boško Petrović, i toliki drugi, imenovani i neimenovani, koji su ušli u piščev vidokrug, stali pod njegovo kućno sleme, ili prešli njegov kućni prag. Konačno, svi koji čine auto/biografiju naratora.
Večne teme, dileme, problemi, spoticanja, pogrešna čitanja i zablude, lične i kolektivne, književne i naučne, nacionalne i političke, dobile su u Vuksanovićevoj kući oštrog tumača i strasnog polemičara. Sve je ovde stavljeno pod znak pitanja, osim kuće i reči, a reč i kuća su kamen i od kamena. Prepisivačka spisateljska moda, «udaranjem šavova», ovde je izvrgnuta jakoj ironiji i obešena na stub srama. Vuksanović hoće da bude svoj, ali i u svom vremenu.
Uistinu, Vuksanovićeva priča je uvek dvostrana, često i trostrana. Lice uvek dobija naličje i onda kada autor zna da to nije u trendu, ili da se vrednost ne poklapa sa njuhom i sluhom vladajuće kritike, ili ukusom čitalačke publike. Zato je “«Kućni krug”» uistinu krug, i kritika, i samokritika, i to bespoštedna.
“»Kućni krug”» je vešto šaržirana knjiga, za više čitanja i mnogo razmišljanja.
M. Živanović