11.07.05
Neobične sudbine
Jelena Mitrović
Svojevrsni zbornik kratkih priča govori o piscima i njihovim delima, često osuđivanih na neuspeh
Nedavno je izdavačka kuća iz Beograda „Zepter Book World” objavila knjigu koja otkriva kako su nastajala i osvajala publiku neka od najčitanijih dela svetske književnosti. Delo je priredila Rafael Vidaleng, a Jelena Mitrović je knjigu prevela sa francuskog, i odabrala pravi naslov za srpsko izdanje ne bi li privukla pažnju čitalaca - „Knjige koje su osvojile svet”.
Iako je arheolog po struci, Jelena Mitrović se ovim književnim ostvarenjem javnosti predstavlja kao mladi i perspektivni prevodilac a kroz razgovor nas upoznaje sa „Knjigama koje su osvojile svet”.
Kako je knjiga nastala? Koji su kriterijumi određivali da li će neko književno ostvarenje zauzeti mesto među „Knjigama koje su osvojile svet”?
- Knjiga u prevodu naslovljena je kao „Knjige koje su osvojile svet”, jeste pokušaj priređivača da nam dočara kako su nastajala, kako su probijala put, najpre do izdavača, a potom i do čitalaca, neka od najčitanijih književnih ostvarenja 20. veka. Dva su osnovna kriterijuma po kojima su dela uvršćena u ovaj izbor: neosporna književna vrednost, koja se podrazumeva, i tiraži. Sve knjige, a reč je mahom o romanima, uz nekoliko novela, bile su, a neke su i danas bestseleri. Paradoksalno, gotovo svaku je u početku pratio neki otpor - izdavača, kritike, čitalaca, a katkad i samog autora.
Napomenula bih da je ovo samo jedan izbor, koji svakako ima i lični pečat priređivača, ali je određen i kulturom i jezikom iz koje dolazi (francuski). I, naravno, da je reč o drugom priređivaču i drugoj zemlji i izbor bi u izvesnoj meri bio drugačiji, ali bi se svakako u velikom broju naslova poklapao sa ovim koji je pred nama.
Šta nam možete reći o priređivaču knjige Rafael Vidaleng?
- Rafael Vidaleng je bila realizator ideje osmišljene u izdavačkoj kući „Copyright”, koja je objavila čitavu seriju knjiga po istim kriterijumima, a koje se odnose na različite oblasti stvaralaštva 20. veka. Rafael Vidaleng je iskusni priređivač koja se oprobala i dokazala u velikom broju publikacija širokog tematskog raspona.
Po čemu je ova knjiga dragocena da bi postala deo nečije kućne biblioteke?
- Dragocena je najpre kao zbornik gde ćete na jednom mestu naći naslove koji su tokom 20. veka osvajali čitaoce širom sveta. Potom kao knjiga kratkih priča o sudbinama pisaca i njihovih dela, često osuđivanih na neuspeh. Najzad, dragocena je i zbog velikog broja malo poznatih činjenica iz života pisaca ili njihovih dela, katkad pikantnih i zabavnih, ali i mučnih pa i tragičnih.
Između dve milijarde prodatih knjiga Agate Kristi u celom svetu i nekoliko stotina primeraka Verkorovog „Ćutanja mora” u okupiranoj Francuskoj, između Kafkinih knjiga objavljenih tek po njegovoj smrti i Vijanove smrti prilikom premijere filma rađenog po njegovoj knjizi, između odbijanja izdavača da štampaju, recimo, Prustov roman i odbijanja prijatelja da čak i prekucaju Lorensovog „LJubavnika ledi Četerli”, sabrana je ova zbirka književnih sudbina, koju preporučujem kao jedan mogući osvrt na književnost 20. veka. Osvrt sa kojim se ne morate složiti, ali koji će vam sigurno doneti neka zanimljiva otkrića.
Priređivač srpskog dodatka, Radovan Popović, izabrao je da predstavnici naše književnosti u ovoj knjizi budu Miloš Crnjanski, Ivo Andrić i Milorad Pavić. Da li se prilikom izbora vodio istim kriterijumima kao i Rafael Vidaleng?
- Pošto je reč o knjizi koja je namenjena srpskom tržištu bilo je logično da se, uz saglasnost francuskog izdavača i priređivača, dodaju i priče o tri srpska pisca. Smatrali smo da to najbolje može da uradi Radovan Popović. Izabrani su vrhunski pisci i vrhunski romani koji se potpuno uklapaju u koncept postojeće knjige: „Seobe” Miloša Crnjanskog, tri značajna Andrićeva romana objavljena 1945 - „Na Drini ćuprija”, „Travnička hronika” i „Gospođica”, te „Hazarski rečnik” Milorada Pavića.
Ovi romani su zaslužili da se nađu i u izvornom izdanju, i drago mi je što je ta nepravda našim izdanjem ispravljena. Usuđujem se da kažem da bi i u slučaju mnogo strože selekcije naša tri pisca opstala.
Knjiga oslikava sudbinu mnogih remek-dela svetske književnosti, kao i njihovih pisaca. Takve priče umeju da budu intrigantnije za čitaoca i od samih dela, a nekome su podstrek da dela pročitaju. Da li je već bilo komentara da bi mogla biti priređena slična knjiga i kod nas?
- „Knjige koje su osvojile svet” je podsticajno izdanje i verujem da će doprineti priređivanju nekog sličnog dela na našem jeziku. Sigurna sam da bi knjiga koja bi bila posvećena najčitanijim delima srpske književnosti imala i svoju svrhu i svoje čitaoce. To je, inače, ideja koja je provejavala kod svih učesnika u radu na srpskom izdanju, i bilo bi zanimljivo videti ko bi se našao u izboru književnih ostvarenja koja su osvojila srpske čitaoce.
Jelena Nikolić
20.06.05
I Pavić u svetskom vrhu
Milorad Pavić
Prevedena knjiga o najčitanijim književnim delima XX veka
Nedavno je u izdanju „Zepter book worlda“ objavljena vrlo zanimljiva studija „Knjige koje su osvojile svet“ o najčitanijim književnim delima XX veka autora Rafael Vidaleng, u prevodu Jelene Mitrović.
Zastupljeno je pedesetak autora sa kratkim biografijama, prikazima romana kojima su „osvajali svet“, podacima o tiražu i eventualnim zanimljivostima. Među tih pedesetak pisaca su i Tomas Man („Smrt u Veneciji“), Marsel Prust („U potrazi za izgubljenim vremenom“), Andre Žid („Pastoralna simfonija“), Franc Kafka („Proces“), E.M. Remark („Na zapadu ništa novo“), Žan-Pol Sartr („Mučnina“), Egziperi („Mali princ“), Umberto Eko („Ime ruže“)...
Pomenimo tek neke neprilike koje su imali poznati pisci sa svojim još poznatijim delima. Prusta je odbio tadašnji urednik „Galimara“ Andre Žid, pa je prvu knjigu štampao o sopstvenom trošku. Čestiti univerzitetski profesor Nabokov kada je nudio svoju kontroverznu „Lolitu“ ne samo da je bivao odbijen, već su mu pretili da će izgubiti katedru na univerzitetu. Svuda su ga odbijali i svrstavali u trivijalne pisce sve dok ga nije otkrio Grejem Grin, a samo dve godine kasnije Nabokov univerzitete obilazi kao veoma ugledni gost. Semiolog Umberto Eko nudi svoje rukopise raznim izdavačima. Zapanjen što Eko koristi obilje latinskih citata uz tvrdnju da se to sigurno neće prodavati, odbija ga i francuski izdavač. Ali prognoza se pokazala kao sasvim pogrešna jer prodato je čak 16 miliona primeraka u svetu. I tako dalje, i tako redom.
Od naših pisaca iz pera Radovana Popovića dati su Ivo Andrić, Miloš Crnjanski i Milorad Pavić. Upravo tim povodom gospodin Milorad Pavić je „Blicu“ odgovorio na nekoliko pitanja.
Kakav je osećaj naći se uz Andrića i Crnjanskog u izboru pedesetak knjiga koje su obeležile XX vek?
- Mislim da je naša književnost tu jako dobro prošla, iako bih rekao da su se tu mogli naći i Meša Selimović i Kiš.
U tu poziciju vas je, razume se, doveo „Hazarski rečnik“ za koji je David Albahari rekao da posle toga istorija fantastike i istorija metaproze više neće biti ista. Jeste li slutili kuda će vas to delo odvesti?
- Onog trenutka kada sam otkrio samom sebi rečničku formu za budući „Hazarski rečnik“, znao sam da ni istorija moje proze neće više nikada biti ista.
Mihiz je, povodom te knjige, rekao da neminovan gubitak plaća čovekova neizlečiva strast da se kocka sa sudbinom, a da karte deli jedan bog i tri vraga - đavo, satana i šejtan. Znači li to da je odnos dobra i zla u svetu 1:3 u korist zla ili...?
- Računica koju ste izveli pokazuje ono što je još Damaskin znao, da naša matematika nije egzaktna nauka. Nedostaje joj samerljivost tačke, sadašnjeg trenutka i jednine. Zato ni računica koju ste izveli nije tačna.
Od „Hazarskog rečnika“ vi ste od do tada manje poznatog pisca krenuli putem gromoglasne slave. Mislite li da ste vi zapravo svojevrsno predskazanje sudbine ovog naroda ili tek njegova slika u ogledalu?
- To ne bih umeo da kažem. Kamo sreće kad bi ovaj narod imao pameti koliko talenta.
T. Nježić