Jejts je mrtav!

29.07.06

“Jejts je mrtav” je neobičan roman koji je napisalo 15 irskih pisaca. To je zabavna priča o nestanku vrijednog rukopisa Džejmsa Džojsa i tajanstvenoj formuli - Y8S=+! - za koju se mislilo da je formula za kozmetički proizvod. Urednik ovog romana bio je Džozef O”Konor. Pored njega, roman su pisali još i: Rodi Dojl, Konor Makferson, Džin Kerigan, Džina Moksli, Marijan Kejz, Antoni Kronin, Oven O”Nil, Hugo Hamilton, Tom Hamfris, Polin Maklin, Čarli O”Nil, Donal O”Keli, Džerald Stembridž i Frank Makort. Roman je četiri godine pisan za Amnesti internešnl organizaciju, objavljen je 2001. godine, a prije dvije godine i kod zagrebačkog izdavača “Celeber”.
Roman “Jejts je mrtav” započinje Rodi Dojl pričom o dvojici policajaca, Nestoru i Robertu, u kamp-kućici u Dablinu. Njih dvojica, po uputstvima mafijašice gđe. Blum, imaju zadatak da ispitaju Rejnoldsa. Međutim, ispitivanje ne ide kako je planirano zbog činjenice da je Nestor pucao u Rejnoldsa. I tako započinje zagonetka... Priča se nastavlja pojavljivanjem niza ljudi koji su na zagonetan i komplikovan način bili usko povezani sa posljednjom ubijenom osobom. Roman je duhovit i zabavan, a izgleda više kao antologija ubistava nego kao roman.
Za “Vijesti” o romanu “Jejts je mrtav” go-vorio je irski pisac Džozef O”Konor (1963). On je prije više od deceniju debitovao romanom “Kauboji i Indijanci”.
Diplomirao je na Odsjeku za engleski jezik i istoriju na Univerzitetu u Dablinu. Postdiplomske st-udije je nastavio na Oksfordu, a do 1996. je “ivio u Londonu. Piše i scenarije za film i pozorište. O”Konorovi zapaženi romani su “Desperados”, “Zvijezda mora”, “Trgovac”, a veliki uspjeh u Irskoj imala je antologija komičnog novinarstva “Tajni svijet irskih muškaraca”. Možda je potrebno pomenuti da je njegova sestra poznata pjevačica Ši-nejd O”Konor.

“Jejts je mrtav” je zajednički projekat 15 irskih pisaca rađen za Amnesti internešnl. Kako je nastajao ovaj neobi-čni roman?
- Na izradi ovog romana postojalo je mnogo izazova: zadržati narativni tok, napraviti nešto zanimljivo i zabavno, postići kontinuitet zapleta, a da se ne jave unutrašnje protivurječnosti. To je dovoljno teško da učini bilo koji romansijer, ali očito je da se teškoće umnožavaju kada knjigu piše petnaest različitih ljudi. Knjiga je u suštini književna verzija reli trke. Prvo poglavlje (autor je Rodi Dojl) dato je autoru drugog poglavlja (Konor Makferson). Onda su ta dva poglavlja data autoru trećeg poglavlja i tako dalje. Najteži zadatak je bio kako obezbijediti da se ne jave nelogičnosti unutar same priče.

Vi ste bili urednik ove knjige i autor devetog poglavlja. Kako ste birali pisce i temu romana? Kako ste koordinirali ovaj književni projekat?
- Napravio sam takvu listu pisaca, nadajući se kao da će knjiga biti vrsta antologije savremene irske književnosti svih knjiž-evnih formi. Na njoj su bili romansijeri poput Rodija Dojla i Franka Makorta, ali takođe su tu našli mjesto i komediografi (Oven O”Nil i Džina Moksli) isto kao i biograf i pjesnik (Antoni Kronin) i najbolji mladi irski dramski pisac (Konor Makferson). Tu imamo i najboljeg sportskog novinara u zemlji (Tom Hamfris) i sjajnog scenaristu i filmskog režisera (Džerald Stembridž). U Marijani Kejz imamo najpopularniju romasijerku za masovno tržište u Irskoj danas. Moj pristup je bio da izaberem istaknute pisce iz svih različitih “anrova i da ih pozovem da imaju svoj udio u projektu.

Na početku romana “Jejts je mrtav” nalazi se odlomak iz knjige Ričarda Elmana o smrti Džejmsa Džojsa. Kako to razumjeti (ove dvije smrti, Jejtsovu i Džojsovu) u kontekstu romana?
- Da budem iskren, to treba shvatiti uglavnom kao malu šalu. To je književni triler koji zbija šale na račun velikih figura irske književnosti. Ali, premda je Džojs bio odličan komediograf, među svim drugim sjajnim stvarima koje je činio, ja se nadam da bi on nas razumio i oprostio nam slobodu koju smo sebi dopustili. U suštini ova knjiga je krimi priča o krađi rukopisa neprocjenjive vrijednosti koji je očigledno Džojsov posljednji (neobjavljeni) roman. Priča je prilično jasno pisana kao urnebesna komedija, ali ja smatram da ona sadrži izvjesnu satiru na način na koji se razvija i raste čitava industrija oko Jejtsa i Džojsa.

Roman “Jejts je mrtav” je pisan kao književna misterija. Ali ova misterija ima nekoliko nivoa.
- I ne baš. Knjiga je zamišljena i pisana kao vrsta zabave i ništa više od toga. Ne mislim da bi bilo ko od ovih 15 pisaca tražio da dobije Nobelovu nagradu za književnost. Ova knjiga, po svojoj prirodi je raznolika i široka u nijansama, bliska je čitaocima, i iskreno, mislim da će ve-ćina čitalaca naći u njoj ono što im se dopada.

Postoji izražena veza između ozbiljnog i bizarnog u romanu “Jejts je mrtav”. Zašto je taj odnos tako značajan?
- Smatram da je miješanje ozbiljnih i komičnih tema dio irske književne tradicije. Vi to možete vidjeti vjerno i u Džojsovom “Uliksu”, ali takođe i u djelima mnogih drugih pisaca. Mnogi istinski veliki pisci irske književne tradicije: Svift, Beket, Džojs, Vajld, Šo, Flen O”Brajen, Brendan Brejan, Rodi Dojl - su bili komediografi. Veliki izuzetak je Jejts. Ali, on je izuzetak od svega.

Džojs i Jejts su česte reference u ovom romanu (jedna od junakinja ima ime - gospođa Blum...), ali i u savremenoj ir-skoj književnosti.
- Da, smatram da su oni ikone. Kao dva velika književna pretka. Knjiga sadrži puno referenci na Džojsa, naročito na “Uliksa”, ali to nije uslov da vam ova knjiga bude bliska kako biste uživali u knjizi “Jejts je mrtav”.

“Jejts je mrtav” u sebi sadrži i kritike irskog mentaliteta. Zašto?
- Da budem iskren, ja ne vidim ovu knjigu kao kritiku irskog mentaliteta ili bilo čega drugog. Za mene to je samo vrsta mješovite zabave i zbirka z-abavnih priča koje su napisali najbolji irski pisci, već poznati i noviji. Ne tražim nikakav veći zahtjev od toga koji je u knjizi.

Zaplet ove knjige vrti se oko tajne formule Y8S=+! Koja je tajna ove formule?
- Y8S=+! je naslov Džojsovog rukopisa oko koga se je zaplet knjige sagrađen. Ali, otkriveno je na kraju knjige da formula zapravo podrazumijeva nešto drugo. Ja ne bih “elio da otkrijem tajnu kako ne bih pokvario iznenađenje čitaocima!

Ovo nije prvi put da irski pisci sarađuju na književnom projektu (poznate su nam knjige “Hotel Fibar” i “Žensko veče u hotelu Finbar”). Kako razumjeti ovakav vid saradnje? Kao radost za stvaranjem, za druženjem ili nešto drugo.
- Očito je da pisci uvijek rade sami i ja pretpostavljam da je ovaj projekat samo jedan pokušaj pisaca da rade zajedno u duhu eksperimenta i zabave. Takođe, knjiga je napravljena iz dobrog razloga - svi autorski honorari otišli su u Amnesti internešnl (na taj način je zarađeno više od pola mili-ona eura). Muzičari često imaju priliku da sarađuju na projektima, tako da ja pretpostavljam da je ova knjiga zapravo način dozvoljavanja saradnje u književnoj formi.

Vaša posljednja knjiga objavljena kod nas bio je sjajni roman “Zvijezda mora”. Da li ste u međuvremenu objavili novi roman? Šta trenutno pišete?
- Moja naredna knjiga biće nastavak “Zvijezde mora”. Radnja se dešava u SAD, 1867. godine, odmah poslije kraja građa-nskog rata, sukoba u kome je učestvovalo stotinu hiljada irskih imigranata. Ne znam još kako će biti naslov knjige, ali možda bude imala naslov “Redemption Falls”. Glavni lik u knjizi je rođen na brodu “Zvijezda mora”.

Ove godine navršilo se 90 godina od Uskršnjeg ustanka (24. aprila 1916. godine kada su se Irci pobunili protiv britanske vlasti, koja je brutalno ugušila ovu pobunu). Kako mlade generacije Iraca gledaju na ove događaje?
- To je i dalje prilično kontroverzan događaj. Vlada je ove godine organizovala zv-aničnu komemoraciju na datum Uskršnjeg ustanka, sa vojnom paradom i svim što ide uz to. Neki osjećaju kako Irci treba da prerastu ono kako su ih vidjeli u militantnoj tradiciji ustanka. Ti ljudi, mnoge od njih ja poštujem, osjećaju da je slavljenje paramilitarne revolucije potpora za više tekućih primjera terorizma. Drugi, a i ja sam jedan od njih, vjeruju da je ustanak, sa svim svojim tamnim stranama dio irske istorije i da je potrebno sve to upamtiti autentično. Francuska i SAD su dvije zemlje koje su sposobne da proslave uspomenu na činjenucu da su se njihove nacije izdigle iz revolucionarnih situacija: ja smatram trebalo bi da mi budemo sposobni da to učinimo. Ali to mora biti učinjeno u stilu koji nije trijumfalan ili sektaški.

BILO JE LIJEPO GLEDATI VELIČANSTVENOG ZIDANA

Nije pitanje o knjigama, ali prosto ne mogu da ga zaobiđem: ko su bili Vaši favoriti na nedavnom Svjetskom prvenstvu u fudbalu?
- Pa, bio sam tužan što Irska nije prošla kvalifikacije, a za naše prve susjede, Engleze, nikada nijesam ni pomislio da bi mogli pobijediti. Mislim da je Italija igrala sa darom i strašću, a bilo je lijepo vidjeti velikog Zidana kako završava svoju veličanstvenu karijeru u finalu Svjetskog kupa. Ali gledano uopšteno, ja mislim da je ovo bio prilično mutan Svjetski kup, bez sjaja. To što su se igrači pretvarali da su povrijeđeni je zaista izmicalo kontroli, a neke odluke sudija su bile užasne. I mrzim kada se rezultat igre odlučuje penalima.

VELIKA GLAD KAO GLAVNI LIK

Najpoznatiji O”Konorov roman je “Zvijezda mora”. Iako napisana prije samo četiri godine, ova potresna knjiga o velikoj irskoj gladi i seobi Iraca u Ameriku, prevedena je na oko 30 jezika i doživjela pohvalne kritike širom svijeta. O “Zvijezdi mora” O”Konor je rekao:
- Knjiga se temelji na istinitim događajima, velika irska glad je stvarni istorijski događaj, koji se desio između 1845. i 1851, ali o tome nije postojalo mnogo književnih djela. Istakao bih na početku da je “Zvijezda mora” roman sa kolekcijom likova i da nije primarno riječ o meditaciji nad tim periodom irske istorije kao takve. Njegova pravila, nijanse, boje i preokupacije opisujem u romanu, a ne istoriografiju, koja je veoma naznačena za čitaoce romana. Ali bio bih malo nepošten kada bih rekao da to nije knjiga o velikoj gladi. Pokušao sam da od velike gladi napravim lik, gotovo da je spasim od statistike, od njene hladne procjene masovne smrti, ali i od lažnog predstavljanja u propagandi.

U doba velike gladi jedna dese-tina od cijele irske populacije je umrla. Čitava područja bila su prazna. Gusto naseljena sela nestala su gotovo preko noći. Kako beskrajnost takve kataklizme prevesti u riječi? I šta učiniti u tom slučaju, kako zadržati pažnju čitalaca da ih pri tom ne iznure beskrajni opisi patnji, ma koliko te patnje, sa istorijske strane, bile tačne? Može li to umrtviti čitanje? Sa tim problemom suočavaju se danas novinari kada pišu ili emituju prilog o katastrofama iz razvijenog svijeta: mi smo se privikli na slike patnji, pa veliki je pokušaj opisati ih, jer smo sve više neosjetljivi.

Vujica Ognjenović