Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.
Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).
Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".
Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.
Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.
Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.
Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.
04.11.04 NIN
Fantastični realizam Borislava Pekića
Hodočašće Arsenija Njegovana, Borislav Pekić
Sredina šezdesetih godina donosi značajne promene u srpskoj prozi. To se, pre svega, odnosi na knjige Vreme čuda Borislava Pekića, Bašta, pepeo Danila Kiša i Moja sestra Elida Mirka Kovača. Sve tri su ove knjige objavljene 1965. godine. Njihov je značaj u tome što prave vidan preokret na poetičkoj mapi pripovedne umetnosti na srpskom jeziku.
Dotadašnja prozna praksa prevashodno je počivala na samoj stvarnosti, odnosno na učinku koji stvarnost proizvodi u piščevoj imaginaciji i, konačno, u njegovom rukopisu. U takvom konceptu stvaranja - svet profiliše junaka, njegov svetonazor i njegovu ljudsku sudbinu.
Pojava već pomenutih knjiga menja takvu poetičku praksu. One, svaka na svoj način, u praksi pisanja pokazuju kako se znanjem, odnosno iskustvom zasnovanim na knjigama i raznim vrstama dokumenata može prevazići ideja stvarnosti. Dakle, znanje o svetu može zameniti sam svet.
Paradigma je takvoga znanja Judin pogled na svet i ulogu mesije u Pekićevom Vremenu čuda. Juda, sopstvenom ulogom, obdelava starozavetne proročke besede kako bi se one mogle obistiniti i odrediti sudbinu čovečanstva. To znači da znanje, koje ima oblik proročke besede, i Juda kao izvršilac starozavetne poruke opredeljuju sudbinu sveta, pa i priču o svetu. Takva se priča više temelji na znanju i Judinom pozvanju nego na stvarnosti koja bi mogla da pokrene priču i Judino delanje. Sličan je udeo znanja i dokumenata u profilisanju priče i u knjigama Bašta, pepeo Danila Kiša i Moja sestra Elida Mirka Kovača.
Na zaveštanju kao svom evokativnom predlošku i “Post scriptum”-u, koji fingiraju dokumentarnost, utemeljen je i Pekićev roman Hodočašće Arsenija Njegovana (1970). Ovaj roman predstavlja samo zglob u kičmi njegovanskog rodoslova. Pošto raspolaže “tuđim” tekstovima - zaveštanjem i Arsenijevom predsmrtnom ispovešću, Borislav Pekić je mogao da postane “priređivač rukopisa”, a zatim i samozvani “hroničar klana Njegovan-Turjaški”, kako to potvrđuje “Post scriptum” u romanu.
Zaveštanje kao dokument, sukcesivno i u delovima, prati Arsenijevu ispovest koja je i priča i motivaciono opravdanje testamentu. Priča je tako dokazni postupak kojim se testament proverava i utemeljuje. Pošto priča traga za punom istinom i razlozima koji su odredili tragični Arsenijev kraj, njoj je potrebno i dodatno pouzdanje. Nalazi ga na kraju romana, u mistifikaciji kojom Borislav Pekić kao priređivač objašnjava kako je došao do rukopisa romana. “Pronađeni rukopis” je forma druge pripovedačke refleksije. Još tačnije - takav je rukopis samo tekstovna podloga kojoj konačan oblik podaruje neko ko je po svojoj prirodi i funkciji svedok i poetički priređivač.
A to je već ona poetička odlika romana sa koje je uputno reći kako takav roman nekim svojim elementima ukazuje na novu tekstualnost. Ceo taj poetički sistem omogućava da Arsenijeva ispovest i priređivačeve intervencije iznedre lik upokojenog kućevlasnika i njegovu istinu o događajima koji su smrti prethodili. Pri tome, uloga je priređivača znatna, jer i sam on u “Post scriptum”-u priznaje kako je “nezadovoljan pasivnom dužnošću priređivača, možda i nehotice prisvojio aktivnu ulogu prerađivača”. Fingiranoj verodostojnosti priče treba da doprinese i “Genealogija doma Njegovan-Turjaški” koju je priređivač priložio uz roman “zarad uvida u položaj koji poč. Arsenije zauzima na porodičnom stablu”.
Sve ovo pokazuje da Pekićevo Hodočašće Arsenija Njegovana ne radikalizuje poetički koncept nove tekstualnosti. Ovaj roman, naime, podjednako gradi priču na materijalu stvarnoga života i dokumenta kao njegove tekstualne podloge. No, kao što je prisustvo tradicionalne motivacije i iskustvene, životne građe u romanu potvrda njegove klasične forme, jednako su “tuđi” tekstovi i značajna uloga priređivača rukopisa znak da je unutarnji sklop Hodočašća ozračila nova tekstualnost.
Unutarnji sklop ovoga romana, tačnije njegov sadržaj, takođe je podriven duhom ironije. Istorija je u Hodočašću ironijska struktura koja pokazuje kako se ponovljene sekvence prošlosti u životu istoga junaka pretvaraju u ruganje ideološkim i utopijskim projektima, čija je žrtva Arsenije Njegovan. U takvoj ulozi on postaje protagonista tragi-farse. Otud je i slika njegovog “gordog” posrtanja u sudaru sa istorijom koju ne razume i ne prihvata komična i groteskna.
Razumevanje groteske u Pekićevom opusu, pa i u Hodočašću, stoji u vezi sa književnoistorijskim iskustvom iz kojega su rođeni danas dominantni tokovi moderne drame i romana. Arsenije i njegov lični pakao izraz su potpune neprilagođenosti vremenu u kojem on pokušava da dobije davno izgubljene ratove sa istorijom i idejom o porodici i posedu kao uporištem njegovanske argonautike.
Sam nesporazum junaka sa istorijom čini da Arsenije bude na udaru groteske koja u sebi udružuje tragično i komično. Groteskna pozicija Pekićevog junaka čini da on, umesto da poseduje, postaje posed sopstvene posedničke strasti. Imanje i kuće vladaju Arsenijem, a ne on svojim posedom.
Tema posedovanja je okvir u kojem istorija pritiska Arsenija. Njegov biološko-socijalni koren truju i razaraju slike revolucionarnih zaokreta koje prete da unište i njegov lični san o zlatnom runu. Postupajući po nalogu kolektivno-nesvesne memorije roda, što čini stalno delatnim prošlost, porodicu i posed, Arsenije je manje živ čovek a više funkcija. On je, u stvari, tipični izdanak porodične mitologije, zaostao nakon što je iznad vrata njegovanskog doma obešeno crno runo rodoslova.
Arsenije ne zna za takav ishod porodične argonautike; on izvan vremena živi neku drugu, fantomsku stvarnost, pa zato i njegovo hodočašće deluje snohvatno i groteskno. No, ova snohvatica, u kojoj Arsenije dobro ne razaznaje stvarnost, a posebno je ne tumači dobro, ipak čini mogućim njegov utvarni opstanak. On restaurira jedno mrtvo vreme, hrani se njegovom krvlju i, ne odvajajući se od imaginarnog posedničkog koca, pohodi mesta pobuna i vrenja, kako bi mogao gađati u samo srce revolucije.
Jednom rečju, Arsenije je instrumentalizovana, postvarena ličnost, dakle čovek koji ne poseduje nego je posedovan. Ta okolnost se mora imati u vidu ne samo kao argument pogodan pri karakterizaciji Arsenijeve ličnosti, već i kao činjenica od presudnog značaja za razumevanje unutarnje arhitektonike ovoga dela. Posed kao ideja i smisao, ali i kao lično zlo, odnosno Arsenije kao poklonik koji je tom zlu prodao i zaveštao dušu, jesu pokretači tragi-farsične priče u romanu. Ti su činioci ugaona tačka motivacije na kojoj počiva sudbina junaka, a samim tim i logika književnog teksta ili svet romana što opredmećuje Arsenijevu sudbinu.
Živeći svoje mrtvo vreme i umirući kroz svoje žive uspomene, junak Hodočašća nesvesno gradi psihološku perspektivu koja omogućava da se njegov otklon od stvarnosti, odnosno sveprisutno odsustvo iz sadašnjeg vremena, prihvati kao nešto sasvim prirodno. Njegov grad-jaje, tačnije kuća kao mikrokosmos ili statusni simbol posedovanja i moći, prividno su dobar zaklon od nepodopština varljivog vremena i istorije. No, kada bude probijena opna što deli ta dva sveta i izolaciju od stvarnosti, to jest kad Arsenijeva dobrovoljna izolacija ustukne pred željom da vidi kako su mu kuće, on će spoznati zaludnost kolektivnog i, dabome, ličnog sna o posedovanju. Na to nadovezuje pustoš i besmisao sopstvenog života.
Mrtvo vreme, dakle, nije postojalo; nešto se s njim i u njemu događalo. Godine nisu pojeli skakavci, nego ona neman što je podigla glavu marta 1941. da bi udarila po civilizaciji utemeljenoj na posedu i, na kraju, došla glave Arsenijevim kućama-lepoticama i njemu samom. To tragično saznanje kulminira na kraju romana u retorički intoniranom Arsenijevom pitanju, u stvari u rezignaciji i priznanju kako se nikada nije bavio sobom nego kućama koje su netragom iščezle kao i dugoveki njegovanski san o zlatnome runu.
Sticaj nepovoljnih istorijskih okolnosti u kojima se, nimalo ih ne razumevajući, našao Arsenije Njegovan, učinili su da on bude lik na udaru groteske koja u sebi udružuje tragično i komično. Tragično u Pekićevom romanu proističe iz činjenice da glavni junak pokušava da restaurira već propali svet. To obesmišljava njegovu akciju, čineći je zaludnom i smešnom.
Veza između tragičnog i komičnog sadržana je u Arsenijevom nesporazumu sa istorijom. Nesporazum pogrešno usmerava akciju junaka koja posledično proizvodi njegove tužno-humorne postupke. Susret tragičnog i komičnog posebno se dobro sagledava na fonu Arsenijevog razumevanju događaja iz juna 1968. Studentske demonstracije on ne gleda iz perspektive vremena sadašnjeg. Njegov vremenski horizont zaturen je u davno minulom dobu, dok čitalac iste događaje vidi u perspektivi svoga znanja o burnom vremenu naše novije istorije. To znači da je čitaočeva perspektiva, u odnosu na predstavljene događaje, postavljena iznad pripovedačeve (junakove).
Različita perspektivna udaljenost od događaja ili od tačke gledišta iz koje se oni mogu dobro videti i razumeti, jeste činilac koji omogućava komičnu grešku. Studentske događaje iz 1968. Arsenije pokušava dešifrovati pogrešnim kodnim ključem koji mu je podarila dugogodišnja dobrovoljna izolacija. Otud on stavlja znak jednakosti između tog događaja i martovskih demonstracija iz 1941. Viđena iz receptivnog horizonta, koji podrazumeva svest o društvenim promenama što su se u međuvremenu desile, Arsenijeva donkihotsko-patetična, odnosno staračko-sopstvenička kočopernost deluje tragikomično, upravo groteskno. Na tom “višku” čitaočeve informacije, dakle na motivacionom materijalu koji se ne nalazi u delu nego u širem narativnom (civilizacijskom) iskustvu recepijenta, utemeljena je mogućnost pravog razumevanja ovog dela (...)
Na paradoksima i inverziji, na priči-autoportretu, na reljefnoj karakterizaciji likova i slikovito oživljenom duhu vremena, na dobro uklopljenom dokumentu u imaginiranu priču, te, konačno, na živom, zanimljivom pripovedanju i inoviranom postupku, Borislav Pekić je srpskoj književnosti podario izuzetno značajan roman.
Petar Pijanović