01.01.00
Recfebruar 1997ZADOVOLJSTVO U PISANJU Oci u oci (sa bibliotekom) Citajuci najnoviju zbirku prica Vase Pavkovica pitao sam se da li ce to biti jedna hipnotisuca knjiga. Kada sam dosao do slike autora odlozio sam knjigu, ukljucio gramofon, proverio temperaturu u prostoriji, a potom sam beleske sa stola skupio na kamaricu, pocevsi da od njih sacinjavam tekst. Pavkoviceve knjizevne opsesije (ako termin opsesija u ovom slucaju nije prejak, ili, bolje reci, ako u mnozini nije izlisan) krecu se po bezgranicnim poljima Biblioteke kao svekolikog ishodista i uhodista autorovih prica. Koordinantne tacke koje tu gotovo beskrajnu mapu opkoracuju, pretvarajuci lutanje u smisljeni cin krstarenja odnosno turizma, jeste izbor tematskih oblasti, jedan globalan citat, po cijim se rubovima krecu autorove Fikcije. Pavkovic koketuje sa kriminalistickim, fantasticnim, ljubavnim i metaknjizevnim fabulama koje koristi vise kao tematsku pozadinu sa labavim konturama, nego kao cvrste kalupe u koje sipa vlastiti tekst. Komunikacija teksta i biblioteke odvija se takodje kroz fikcionalizaciju licnosti pisca, ili koriscenje karakteristicnih motiva, koji se dalje razvijaju, bez karaktera parodije ali i pastisa. Naposletku -- ono sto je uobicajeno za Pavkoviceve zbirke prica -- tekst ce se pretvoriti u eksplicirani katalog knjiga koje direktno korenspondiraju sa prethodnim pricama. Na taj nacin Pavkoviceve price moguce je citati kao neku vrstu izvoda iz jedne intimne biblioteke. Ovakva rasirena organizacija teksta, sa uocljivim nedostatkom nerva zbirke u koji ce se bolno udubljivati vrh znacenja, svedoci o plosnosti Pavkoviceve zbirke. Ona je pravougaonik, a ne kugla. Od Bosovih "kolaza" do potrosacke korpe Primarna osobina ove plosnosti jeste bezazlenost sklapanja price koja je oivicena, ali u isto vreme i prosirena "neznanjem" kao nacelom sastavljanja. Sa aspekta tehnologije pripovedanja prica "Neznanje kao problem" pokazuje se kao paradigmatska za Pavkovicevu poetiku. Eventualni realisticki potencijal pojedinih sastavaka (fabula, likovi) na taj nacin biva ukinut; ono sto je ispisano samo je deo igre nastajanja price, samo je ispisano zadovoljstvo u pisanju. Tekst dakle ostaje jedna kasnopostmodernisticka ploca za risanje, kroz koju struje beskonacno peskovite, "sintagmatske" asocijacije ("Recenica"), u kome opisi likova sluze ne vise kao podloga za njihovu psiholosku sliku, dakle za njihovu individualnost, vec pre svega kao polja kroz koja ce da struji jezik sam. Ta "zadovoljnost" autora ili "neznanje" samo je drugo ime za slobodu (ili proizvoljnost) sklapanja elemenata od kojih svaki ima svoje knjizevno poreklo: "Ubacuje u korpu namaz "sirela" majonez "thomy", 2-3 "maggy" supe, bocu "ilockog rizlinga", 3 "kras" cokolade; u mesarnici kupuje 250 grama "gavriloviceve" praske sunke i jos toliko suvog vrata, pancetu, parce, dodaje u korpu teglicu "prima" kikindskog ajvara, paklo fide." -- sto korenspondira sa Pavkovicevim nabrajanjem korenspondirajucih knjiga, ali i ironicnom formulom doktora Tulpa. Autorove tematske varijacije, njihova brza izmena i njihova proizvoljnost, pruzaju neospornu "sigurnost" citaocu. Efektno tematizovanje slutnje kao dominantnog osecaja likova u prvim pricama Pavkoviceve zbirke ("Singer", "San o plodu narandze", "Na obali", "Oliver Renatic: zute i bele hrizanteme"), slutnje koja je eksplicirana ali i podjednako kontekstualna (biografski aspekti "fikcionalizovanog" Singera i Crnjanskog), ili problematizovanje jezika, kao nepouzdanog medija koji zakopava svaku primisao o mogucnosti korektnog (tradicionalnog) pripovedanja, kod Pavkovica uskoro postaje samo elemenat za naivno poigravanje, dakle nekakvo "znanje" nametnuto spolja kao citat, a ne kao licni osecaj, poeticka opsesija koja podrazumeva doslednost. Slutnja se tako pretvara u bezazlenu izvesnost ("Na prijemu"), a naredne price bivaju ispripovedane tradicionalno-korektno. Citalac se, dakle, seta kroz Pavkovicevu zbirku kao kroz Zooloski vrt; sve zveri imaju svoj ogradjeni prostor, zagradjen neprobojnim kavezima i zidovima, kako se posetilac ne bi uplasio. I priznajem, ni u jednom trenutku nisam pomislio da je to ista vise od igre fikcije. Eksperiment u instituciji sistema; urbanost i urbanizmi Pavkoviceva poetika, jasno, mora da racuna sa eksperimentom. "Najmanje sto zelim je da se moji citaoci dosadjuju. Zbog toga menjam registre pripovedanja, trudeci se da izneveravajuci sebe, izneverim i Vase ocekivanje". Eksperimentalnost u pricama Vase Pavkovica dovodi do promenjivih estetskih rezultata: neke od prica koje sam procitao dva puta (odlican "Argentinski tango", "San o plodu narandze") jesu delo efektnog oneobicavanja u kombinaciji "delova" ili perspektivi pripovedanja, u kojima se intencija autora uspesno podesava sa logikom teksta, tvoreci visak smisla koji razbija plosnost eksperimenta kao trenutnog soka. Sa druge strane pak, eksperimentalnost u Pavkovicevim pricama ponekad deluje upravo tako. Kao trenutni sok. I nista vise. U nacelu, Pavkovic ipak nije autor koji eksperimentise. Tek ovlasan pogled na prethodnu zbirku prica Macije oci ukazuje na poeticke istovetnosti koje nisu varirane, sa kojima nije ostvaren dijalog, nego su preuzete gotove. Pavkovic tako "eksperimentise" u okviru institucija, ili institucije jedne siroko odredjene, i ni u kom slucaju osobene ("eksperimentalno-bibliotekarske") poetike koju ne dovodi u pitanje, ne oneobicava, i ne izneverava. Pavkovicev stil je jasan, precizan i izrazito funkcionalan. Takav stil ne iznenadjuje i ne rizikuje, vec biva podredjen "akcionom" karakteru autorove proze. On ne ostaje u ustima nakon citanja, ne pleni mastovitoscu figura i sintaksickih preokreta, ali i ne provocira nefunkcionalnom upotrebom figura. Autorov jezik je obogacen pravilno doziranim uplivom urbanizama; u pojedinim trenucima kroz njegov jezik susti to zadovoljstvo urbanosti. Pavkovicev stil je stil izvesnosti, bez tamnih mesta u semantici, sa mirnim sintaksickim ritmom koji tece tako jer ga nista ne moze iznenaditi. Autorova eruditnost je nonsalantna i "potrosacka". Ona se siri preko granica literature dodirujuci strip i muziku. Literarizovanje "nomadskog" Korta Maltezea, omiljenog strip junaka "nase i vase mladosti", svedoci ne toliko o autoru, koliko o odnosu knjizevnosti prema jednom drugom stripu, urbanom, koji govori o grupi TNT. Eksperimenta radi, mozda je trebalo izneveriti ocekivanje. Prebrojavanje glasova u izbornoj jedinici "Hipnotisan" Pavkovic pripada onoj grupi autora koji ne mogu da razocaraju svoje citaoce. Zbirka Hipnotisan jednostavno nema tu dozu rizika, kockarskog, potrebnog da bi se odigrao poker sa citaocima. Zato sve sto moze da ocekuje jeste obicna "tabla", a ne recimo files rojal. Ali, to je vec pitanje uloga u pisanju. Kod Pavkovica on nije velik. Ova ce zbirka doduse funkcionisati na nivou pojedinih prica (spisku onih koje sam citao sa zadovoljstvom dodao bih jos i price: "Hipnotizer Zeldi" i "Prekid komunikacije"), ali ce ostati bez mogucnosti da ostvari jacu sintagmatsku vezu izmedju njih. Ili, ostanimo verni tekstu, i verovanju da svaki tekst vec poseduje imanentnu kritiku; kriticar tu "(...) oseca da se nesto neobicno ostvaruje, ali misli (mogu kao i vi da zamislim cinican osmeh u uglu njegovih usana!) da hiponotiziranje jos nije krenulo. No kada pogleda oko sebe, opaza da su njegovi nepoznati drugovi ukruceni kao kragna Zeldijeve bele kosulje, sa caklastim, umirenim pogledima." (Hipnotizer Zeldi) Ostaje uteha da su antimediji, ipak, retka stvar. Kao i saznanje da je Zeldi ipak, i pored toga, napustio grad.SLOBODAN VLADUSIC